Paul Valéry: "Pjesma nikad nije završena, samo napuštena"

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Paul Valéry francuski pjesnik i esejist (Sète, 30. X. 1871 – Pariz, 20. VII. 1945), umro je na današnji dan.

Diplomirao pravo u Montpellieru 1892., a od 1894. živio u Parizu. Bio je tajnik u Ministarstvu rata (1897–1900) te osobni tajnik ravnatelja novinske agencije Havas (1900–22).

Predsjednik francuskoga PEN centra bio je od 1924–34., a ravnatelj Sveučilišnoga mediteranskog centra u Nici od 1933–41.

Valéry je od 1937. bio profesor poetike na Collège de France. Članom Francuske akademije bio je od 1925.

On je od 1889. objavljivao simbolističke pjesme, pozornost privukao proznim tekstovima Uvod u metodu Leonarda da Vincija (Introduction à la méthode de Léonard de Vinci, 1894), s portretom idealnoga renesansnog univerzalnog čovjeka, i Večer s gospodinom Testeom (La Soirée avec M. Teste, 1896), poluironični autoportret, o umu koji nastoji doći do apsolutne samosvijesti.

Nakon 1898. prekinuo je pisati pjesme te se posvetio proučavanju matematike i filozofije.

Paul Valéry, Koraci

Rođeni iz moje šutnje,
svetački položeni,
koraci tvoji polagano
logu moga bdijenja
prilaze, nijemi i ledeni.

Osobito čista, sjeno
božanska, kako su ti slatki
koraci usporeni.
O bozi, kakve dare slutim,
što me očekuju,
na toj bosoj nozi!

Ako s usne spremne
gostu mojih snova,
koji tebi hiti,
pružaš hranu jedinog cjelova,
suzdrži kretnju nježnu,
o slatkoćo biti i ne biti.

Ja sam živio samo
čekajući tebe,
a moje sporo srce
bili su koraci tvoji.

(Prepjevao Viktor Vida)

Mlada Parka

Književnosti se Valéry vratio poemom Mlada Parka (La Jeune Parque, 1917), ostvarenjem snolika ugođaja, stihova nejasna smisla ali magične sugestivnosti i razrađene aliterativnosti, s prikazom mijena svijesti, u formi lirskoga monologa, najmlađe od triju božica sudbine.

Slijedila je zbirka ranih pjesama mallarméovskoga tona Album starih stihova 1890–1900 (Album des vers anciens 1890–1900, 1920), a potom zbirka novih pjesama Pjesni (Charmes, 1922), daljnja osobna adaptacija simbolističkih metoda.

Najpoznatija je pjesma iz zbirke Groblje pokraj mora (Le Cimètiere marin), poema u deseteračkim sestinama, meditacija o vječnosti i prolaznosti, s evokacijom prirode kao okvira za promišljanje egzistencije te poistovjećivanjem lirskoga subjekta s morskim valovima kao slike pokretljivosti, simbola svijesti, odn. trajne uznemirenosti ljudskoga uma pred vječnošću i nepokretnošću utjelovljenima u motivima morskih dubina, a i podneva, odnosno podnevne smirenosti morske površine, zapisano je u tekstu Hrvatske enciklopedije.

Poema je paradigmatski primjer bogate aluzivnosti i evokativnosti te pročišćene klasicističke melodioznosti (kojom podsjeća na Racinea) Valéryjeve poezije, odn. savršena ilustracija autorove definicije pjesništva kao trajne napetosti između zvučanja i smisla.

Iznenadno, moja će ruka, brza i silovita, na tebe
da se spusti.
Uzet će te za tvoj puni i obli potiljak,
za osnovu saznanja i htijenja, između duše i duha.

Držat ću te za oslonac tvoje buntovne glave,
za stub tvojih svjetlosti;
pritisnut ću te uza se, što ja želim, a ti ne želiš,
i što ja želim da ti želiš;
stavit ću te skršenu i lijepu pod svoje noge, i
reći ću ti da te volim.

I savijat ću ti vrat sve dok me ne budeš shvatila,
dobro, potpuno shvatila,
jer ja sam tvoj Gospod i tvoj Učitelj.
Ti ćes plakati, ti ćes grcati;
tražit ćes bljesak slabosti u mojim pogledima;
podignut ćeš, savit ćeš svoje molećive ruke, svoje
lijepe, tako molećive ruke, svoje bijele ruke kao okovane
tvojim jasnim očima.

Poblijedit ćeš, pocrvenit ćeš,
smijat ćeš se, zgrabit ćeš svojim rukama moje grube
noge;
i voljet ćeš me, i voljet ćeš me
jer ja sam tvoj Gospod i Učitelj.

Paul Valéry, Psalm Y

Poezija je slast bez putokaza

Književnik Zvonimir Balog piše: "Paul Valéry drži kako je 'slast bez putokaza' načelo pa i prva svrha umjetnosti, odnosno pjesnika".

"Valéry ne bi bio pjesnik da istodobno nije i skeptik, koji sumnja u ostvarenje takvog djela. Ustvari, vjerojatno sumnja u mogućnost apsolutne slobode, unatoč tome što u stvaranju sudjeluje i svemoguć", zapisao je Balog u svom eseju "Pjesnici ludovi".

"Bogovi", da citiramo pjesnika, "nam milostivo pružaju zabadava prvi stih; na nama je da izradimo drugi koji bi trebao biti na razini prvog", podsjeća Balog.

Kad Valéry kaže: "Sve što vrijedi dobro je skriveno", tada primarno misli na poeziju i na užitak traženja, o kojemu teorija književnosti nema prevelikih spoznaja".

Tobožnje pouke iz povijesti književnosti gotovo i ne dodiruju tajnu postojanja pjesama", kaže Valéry, sumnjajući i u ono što pojedina teorija apodiktički tvrdi da zna.

"Sve što povijest ima za zapaziti beznačajno je", rekao je Valéry.

Valéry pisanje poezije naziva luđačkim zanimanjem, vjerojatno iz razloga što sami pjesnici nisu u stanju izreći što je to čemu su posvećeni.

No imenicu 'lud' ne koristi u pejorativnom smislu čim pjesnike naziva 'sjajnim nesretnicima'.

Što je odgovorio Mallarméu - ne znamo, ali...

Valéry koristi riječ 'ludilo' kao ublaženicu njezina pravog značenja. Tako i pod 'nesretnicima' ne zamišlja očajnike pred samoubojstvom, premda su se mnogi i tako osjećali i oduzimali si život, nego se radi o proturječnoj riječi koja govori o 'sretnom nesretniku', što prije izaziva zavist negoli sažaljenje.

Autor sam pojašnjava ublaženicu ludila, ističući kako tim atributom kiti sve 'one čije je glavno oružje mišljenje koje se ima o sebi i čija je glavna sirovina mišljenje koje imaju drugi o nama'.

Valéry je svoj duh smatrao jednim iz 'najtamnije vrste', koji koketira s riječi 'ludilo'. Zapravo je riječ o tome da je duh jednako taman, kao i neprohodan, zato i kaže: "Ima dosta osoba, i obrazovanih i dobroćudnih, i dobro raspoloženih prema meni, koje čekaju da me se prevede na francuski da bi me mogle čitati".

Jedan plamen jasni ...

Jedan plamen jasni živi u dnu mene
A
ja hladno silni, blistav život gledam ...
Voljet mogu samo snu kada
se predam
Pokrete mu ljupke sa sjajem slivene.

Moj plamen mi
vraća pogled tek u noći,
Poslije teških snova sred tama,
Kad
nesreća raspe se u mraku sama,
Tad me on oživi i daje mi oči.

Nek
sjaj prsne, odjek što me budi baca
Na obalu mesa mog jednog mrtvaca,

A moj smijeh, tuđ meni, čuva kroz sluh pomno.

Ko u praznoj školjci kad šumore vali,
Sumnju, - kroz čuđenje divno i ogromno:
Da
l' živ sam, il' mrtav, bdim il' spavam, što li?

Da bi se pojedine pjesnike razumjelo, ne pomažu ni stručne analize. Stručnjacima Valéry mnogo i ne vjeruje: "Gotovo da su mi skoro uvijek nepodnošljivi stručni tumači, koji žele istaknuti značaj i tumačiti što je to pjesma".

Prvi tko bi trebao znati što je poezija svakako je pjesnik. Međutim, i on je pun pitanja i sumnji. Stoga će i Mallarmé upitati svoga mlađeg kolegu (riječ je bila o prvom otisku pjesama koje je dobio na korekturu, a koje je tiskao nakladnik Cosmopolis): "Ne nalazite li da je to djelo ludila?"

Ne znamo što je Valéry odgovorio. Znamo jedino da poezija po Valéryju mora biti misaona, filozofska i da je za to potrebna duboka koncentracija. Nije vjerovao u inspiraciju, jer pjesnik ne može biti pjesnik samo u određenim trenucima egzaltacije i duhovne opijenosti, koja nerijetko graniči sa smušenošću. Tako pišu romantičarski dripci.

Ono što sa sigurnošću znamo jest da je pjesništvo zanat zanesenjaka i da se njihov alat zove jezik, sve je drugo puko proizvoljno, subjektivno nagađanje, nerijetko na razini nemuštog trabunjanja. Mallarméovo pitanje svakako ne spada u tu kategoriju. Sumnja da poezija može biti proizvod ludila nije bez osnova. Pitanje je tek može li lud znati da je lud, piše u svome eseju Zvonimir Balog.

Valéry - intelektualni skeptik

Paul Valéry je od 1894. gotovo do same smrti pisao opsežni intelektualni dnevnik; pod nazivom Bilježnice (Cahiers) objavljen je 1957–61.

Njegovu intelektualnu skepsu i svijest o civilizacijskoj krizi dijele i razrađenim aforizmima i erudicijom bogati književni, filozofski, poetički, politički i memoarski eseji, često pisani po narudžbi te skupljeni u zbirkama Raznovrsnosti (Variétés, I–V, 1924–44) i Pogledi na aktualni svijet i drugi eseji (Regards sur le monde actuel et autres essais, 1931).

Zasebno je objavio estetičke spise Duša i ples (L’Âme et la Danse, 1921), Eupalinos ili arhitekt (Eupalinos ou l’Architecte, 1921), oba u obliku platonističkih dijaloga, Degas ples crtež (Degas Danse Dessin, 1936) te bilješke o likovnim umjetnostima Bilješke o umjetnosti (Pièces sur l’art, 1931).

Okušao se i kao dramatik: Semiramida (Sémiramis, 1934), nedovršeni Moj Faust (Mon Faust, 1945).

Paul Valery

Primorsko groblje

Draga dušo, ne teži za besmrtnim životom, već učini ono što je u tvojoj moći da učiniš.

(Pindar, Treća Pitijska oda)

I

Taj miran krov, gdje golubice hodaju
među borovima drhti, među grobovima;
Tu podne pravedno od plama slaže
more, more, vazda iznova!
O nagrade nakon misli jedne
dug pogled na taj mir bogova!

II

Kako čist napor tankih zraka izjeda
mnoge dijamante nevidljive pjene,
a mir se izgleda začinje!
Dok nad ponorom sunce spi,
čista djela uzroka vječna,
Vrijeme iskri, a San je znanje.

III

Trajno blago, Minervin hram prosti,
gromada spokojstva, vidljiva pričuva,
ponosita voda, Oko što u tebi prikriva
toliko snova pod veo plameni,
o tišino moja!...Zdanje u duši,
no vrh zlatan s bezbroj crepova, Krove!

IV

Hrame Vremena, kojeg uzdah sažimlje,
već vičan čistom se vrhu penjem
okružen sav mojim pogledom morskim;
I kao bogovima moja žrtva prava,
svjetlucanje spokojno prosipa
nad površjem najdublji prezir.

V

Kao plod što utapa se u slasti,
kako u nasladu svoju odsutnost mijenja
usred usta, gdje mu oblik gine,
upijam ovdje dim svoj budući,
a nebo pjeva dogorjeloj duši
pretvaranje obala u šumor.

VI

Nebo krasno, nebo istinsko, gledaj me, mijenjam se!
Nakon sve gordosti, nakon bdijenja
neobična, ali tako moći puna,
predajem se prostoru sjajnom,
po kućama mrtvih moja sjena kroči
kroteći me blagom kretnjom svojom.

VII

S dušom izloženom buktinjama podnevna sunca,
podnosim te, divna pravdo
svjetlosti s oružjem bez milosti!
Vraćam te čistu tvojemu počelu.
Pogledaj se!...Ali odvratiti svjetlosti
pretpostavlja sumornu polovicu sjene.

VIII

O samo za mene, u meni, zbog mene,
pokraj srca, na vrelima poeme,
između praznine i čistog zbivanja,
čekam odjek svoje unutarnje veličine,
gorku, noćnu, i zvučnu nakapnicu,
što u duši svagda budući jaz odzvanja!

IX

Znaš li, lažni sužnju, uhvaćen u krošnje,
zaljeve grizući te rešetke trošne,
na mojim vjeđama zatvorenim, tajne mutne,
čije me tijelo vodi svojem umornom kraju,
čije me čelo vuče zemlji gdje kosti spavaju?
Tu mi iskra misli na odsutne moje.

X

Zatvoren, posvećen, pun vatre bez tvari,
fragment zemlje svjetlosti ponuđen,
volim taj kraj, buktinjama svladan,
satkan od zlata, drveća i kamenja,
gdje toliko mramora treperi nad sjenama:
tu mi more vjerno na grobovima spi!

XI

Pseto sjajno, odagnaj idolopoklonika!
Kako osamljen, s osmjehom pastira,
dok tu dugo čuvam ovce tajanstvene,
bijelo stado smirenih grobnica,
otjeraj jata mudrih golubica,
zaludne snove, anđele radoznale.

XII

Ovdje došla, budućnost je lijenost.
Kukac sjajni grebe sasušenost;
Sve je sprženo, mrtvo, u zraku
nekoj okrutnoj suštini darovano…
Život je ogroman, pijan od odsutnosti,
gorčina je slatka, a duh sjajan.

XIII

Mrtve dobro krije zemlja ova
što ih grije i otajstvo im čuva:
Podne u visini, Podne nepomično,
Dobro samo sebi, sebe misli,
puna glavo i savršena dijademo,
u tebi sam potajna mijena.

XIV

Imaš samo mene za sve strepnje svoje!
Moje dvojbe, pokajanja, zebnje
greška su tvojeg golemog dijamanta!...
U noći što sva od mramora je teška,
čudan svijet u korijenju stabala
polagano već za te radi.

XV

Svi su potopljeni u odsutnost čvrstu,
crvena glina ispi bijelu vrstu,
dar života prešao je u drveće!
Gdje su mrtvih rečenice prisne,
gdje njihova umjetnost, duša jedinstvena?
Gdje su suze tekle larva niti plete.

XVI

Vriskav hihot cura golicanih,
oči, zubi, vjeđe vlažne,
ljupke dojke što se s vatrom igraju,
krv što sja navrh usna što se daju,
zadnji darovi, prsti što ih brane,
sve pod zemlju ide, igri se vraća!

XVII

A ti, velika dušo, nadaš li se snu
bez onih boja varke,
što oku puti pripremaju tu valovi i zlato?
Hoćeš li pjevati kad budeš maglovita?
Hajde! Sve bježi! Prisutnost je moja šupljikava,
i sveto se nestrpljenje također gasi!

XVIII

Besmrtnosti mršava crna i zlatna,
tješiteljice grozno ovjenčana,
što od smrti načiniš majčinsko naručje,
laži lijepa i himbo smjerna!
Tko ih ne poznaje, i tko ih ne odbija
tu praznu lubanju i smijeh vječni!

XIX

Očevi duboki, glave puste,
pod teretom tolikih lopata
vi ste zemlja i stapate nam stope,
a pravi crv, glodar nepobitni,
što je za vas usnule ispod ploča,
živeći od života, ne ostavlja me!

XX

Ljubav, možda, ili mržnja u meni?
Tako mi je blizu zub skriveni
da mu je svaki naziv prikladan!
Svejedno! On sanja, vidi, dira!
Moja mu put godi, sve do grobnog mira
živom ću ovom pripadati!

XXI

Zenon! Okrutni Zenon! Zenon iz Eleje!
Probi li me tom krilatom strijelom
koja trepti, leti i ne leti!
Njezin me zvuk porađa, a strijela ubija!
Ah! Sunce…Kakva sjena kornjače
za dušu, Ahile brzi nepokretni!

XXII

Ne, ne!...Ustanite! U eru što slijedi!
Razbij, tijelo moje, taj lik zamišljeni!
Pijte, prsa moja, rođenje vjetrova!
Svježina što s mora lagano hlapi,
vraća mi dušu…O moći slana!
Trčimo valu u prskanje, živimo.

XXIII

Da, velo more, bijesom obdareno,
krzno pantere, kabanico probušena
od tisuća i tisuća kumira sunca,
hidro savršena, pijana plavom puti,
dok grizeš svoj rep blistavi
u buci što šutnji nalikuje,

XXIV

Diže se vjetar!...Treba pokušati živjeti!
Zrak silan širi mi i sklapa knjigu,
val u prahu šiklja silno s grebena!
Poletite, listovi posve omamljeni!
Razbijte, vali! Razbijte bodrih voda
krov mirni gdje flokovi kljucaju!

(prepjev s francuskog Mario Kopić)