Napisao je gotovo 300 djela i imao dvanaestoro izvanbračne djece

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Popularni francuski romanopisac Alexandre Dumas (otac) rođen je na današnji dan prije 220 godina, 24. srpnja 1802. godine u mjestu Villers-Cotterêts u sjevernoj Francuskoj.

Uz njegovo se ime dodaje pridjevak stariji (otac) jer je njegov sin nosio isto ime i prezime, a također je bio poznat pisac (Dama s kamelijama i dr.).

Otac mu je bio francuski revolucionarni general Thomas-Alexandre Dumas, specifičan po tamnoj boji kože.

Bio je sin francuskog plemića i generala markiza Alexandrea Antoine Davy de la Pailletere i robinje afro-karipskog porijekla Marie-Cessette Dumas. Otac ga je kao dječaka doveo u Francusku, gdje se školovao u vojnoj školi i kasnije pridružio vojsci.

Prezime Dumas je uzeo od majke, nakon što je prekinuo kontakt s ocem. Do 31. godine je stekao čin generala, te postao prvi vojnik afričkog podrijetla s tim činom u povijesti francuske vojske.

Alexandre Dumas je po završetku srednje škole, upisao pravni fakultet u Parizu, ali je njegov život krenuo u sasvim drugom smjeru. Dok je radio za vojvodu Louis Antoine, Dumas je počeo pisati članke za časopise i kazališne komade. Već sa 27 godina susreo se s pozitivnim reakcijama publike i kritike.

Silno se obogatio pisanjem romana u nastavcima za koje su se otimale sve velike novine onoga doba.

Imao je buran ljubavni (dvanaestero izvanbračne djece, sva od različitih žena) i književni život: 257 romana.

Pisac je nevjerojatno plodnog talenta, bogate fantazije i živa duha, okušao se jednako sretno u kazališnim djelima i u povijesnim romanima. Djela su mu prevedena na brojne svjetske jezike i jedan je od najčitanijih francuskih književnika.

Premda ga je privlačio pomalo ekstravagantan način života zbog koga je uvijek trošio više nego što je zarađivao, pokazao se kao vješt poslovni čovjek. Zato je roman Kapetan Pol (Le Capitaine Paul) 1838. godine počeo da objavljuje u dijelovima. Osnovao je svoj studio u kome su pisci pisali na stotine priča, ali je svaku osobno čitao, dorađivao i objavljivao.

U periodu od 1839. do 1841. godine Dumas je uz pomoć nekoliko prijatelja sastavio zbirku eseja Crimes Célèbres o najvećim zločinima u europskoj povijesti. Surađivao je i s Augustinom Grisierom, majstorom mačevanja, na svom romanu koji je 1840. godine objavljen pod nazivom Majstor mačevanja.

Ruski car Nikola I. je zabranio da se roman prodaje u Rusiji, te sve do njegove smrti nije dopuštao Dumas da posjeti njegovu zemlju.

Surađivao je i s Augusteom Maquetom sa kojim je završio na sudu, jer je Maquet smatrao da bi trebao dobiti veću zaradu zbog uspjeha kratkog romana Žorž iz 1843. godine. Sud je naredio Dumas da mu da više novca, ali ne i autorska prava na djelo.

Popularnost njegovih romana se prenijela i na druge europske zemlje, te su prevođeni na engleski, španjolski, talijanski i mnoge druge jezike. Od toga je zarađivao velike sume novca, ali je često bio na ivici bankrota, jer je novac trošio na raskošan život i brojne ljubavnice. Njegovi savremenici su zapisali da ih je bilo čak 40.

Na imanju Le Port Marli, nedaleko od Pariza 1846. godine je sagradio seosku kuću u kojoj je napravio svoj studio. Gosti su mu bili poznanici i prijatelji, ali i brojni stranci koji su iskorištavali njegovu velikodušnost. Dvije godine kasnije, suočen sa velikim financijskim poteškoćama, rasprodao je cjelokupnu imovinu.

Pisao je u širokom spektru žanrova, smatra se da je tokom života objavio više od 100.000 stranica različitih tekstova. Na putovanjima u Španjolsku, Italiju, Njemačku, Englesku i Alžir pisao je svoje utiske, te ih objavljivao u vidu putopisa.

Nakon što je kralj Louis Antoine svrgnut s prijestolja, a Napolen III. (Charles-Louis Napoléon Bonaparte) izabran za prvog predsjednika Francuske republike, Dumas je pao u "nemilost". Zbog toga, ali i velikih dugova koje je napravio u Parizu, 1851. godine je pobjegao u Brisel, gdje je tri godine pisao 22 sveska Uspomena (Mémoires, 1852–54).

Odatle je 1859. godine preselio u Rusiju. Živio je u Sankt Petersburgu, Moskvi, Kazanu, Astrahanu i gruzijskom Tbilisiju. Svoje avanture s putovanja pretočio je u vrlo popularne putopisne knjige.

Kada je 1861. godine Vittorio Emanuele II. Italiju proglasio Kraljevinom, Dumas se preselio na Apeninski poluotok. Učestvovao je u pokretu za ujedinjenje Italije, osnovao i vodio časopis Independente, te se družio s revolucionarom Giuseppeom Garibaldijem. Obojica su poštovali liberalna republikanska načela i divili se Slobodnom zidarstvu.

Dumas se u Pariz vratio 1864. godine, te je objavio putopisne knjige o Italiji. Uprkos aristokratskom porijeklu i velikom književnom uspjehu, često se suočavao s diskriminacijom zbog boje kože.

Zato je 1843. godine napisao kratki roman pod nazivom Žorž, koji se bavio pitanjima rase i posljedicama kolonijalizma. Čovjeku koji ga je vrijeđao zbog njegovog afričko porijekla, Dumas je odgovorio:

"Otac mi je bio mulat, djed mi je bio crnac, a pradjed majmun. Vidite, gospodine, moja obiteljska loza započinje tamo gdje vaša završava".

Sa piscima Victorom Hugo, Charlesom Baudelairem, Eugènem Delacroixom, Honoré de Balzakom i Gérardom de Nervalom, Dumas je jednom mjesečno pušio hašiš u jednom pariskom hotelu. U čuvenom romanu Grof Monte Cristo postoji nekoliko referenci na ovu njegovu naviku.

Najpoznatiji su mu romani Tri mušketira (Les Trois Mousquetaires, 1844), Grof Monte-Cristo (Le Comte de Monte-Cristo, 1845/46), Kraljica Margot (La Reine Margot, 1845), Vicomte de Bragelonne.

Alexandre Dumas je preminuo 5. decembra 1870. godine, šest meseci nakon svog 68. rođendana, a njegovo tijelo je pokopano nedaleko od obiteljske kuće. Godine 1970. jedna od najprometnijih postaja metroa u Parizu je nazvana njegovim imenom.

Francuski predsjednik Jacques Chirac je 2002. godine, na proslavi dvestote godišnjice rođenja Alexandre Dumasa, njegove posmrtne ostatke prosuo u mauzolej pariskog Panteona, gdje počiva pepeo mnogih slavnih Francuza.