Mario Vargas Llosa

Nobelovac koji je nokautirao jednako velikog Márqueza rođen je prije 85 godina

Jedan od najistaknutijih i u svijetu najpopularnijih pisaca tzv. hispanoameričkoga booma, svoj je "novi realizam" najavio već prvim romanom ''Grad i gušteri'' (La ciudad y los perros, 1963), objavljenim u Barceloni.
Kultura / Knjige | 28. 03. 2021. u 00:28 Bljesak.info

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Foto: Internet / Nobelovac Mario Vargas Llosa rođen je na današnji dan prije 85 godina

Peruanski nobelovac Mario Vargas Llosa (puno ime Jorge Mario Pedro Vargas Llosa) rođen je na današnji dan, 28. ožujka 1936. godine u gradu Arequipa.
Školovao se u Boliviji (Cochabamba), gdje mu je djed bio konzul, zatim u domovini, u Piuri i Limi, a u Callau je pod pritiskom strogog oca pohađao vojnu školu (Colegio Militar Leoncio Prado), ali je napustio školovanje.

Radio je kao novinar, a književnost i pravo studirao u Limi (Universidad Nacional Mayor de San Marcos).

Potkraj 1950-ih živio je u Europi, isprva u Madridu, gdje je surađivao u književnim časopisima i studirao (Universidad Complutense de Madrid), potom i u Parizu te Londonu.

U političkome je djelovanju prošao put od mladenačkog oduševljenja marksizmom, potom davanja potpore vladavini Fidela Castra Ruza, preko razlaza s tom političkom opcijom nakon procesa kubanskomu pjesniku Hebertu Padilli, pa do priklanjanja liberalizmu s čijih se pozicija neuspješno kandidirao na peruanskim predsjedničkim izborima 1990 (o tome je iskustvu 1993. pisao u memoarima Riba u vodi: sjećanja – El pez en el agua: memorias).

Izgubio je u drugom krugu od populista Alberta Fujimorija, koji se uskoro prometnuo u peruanskog diktatora, stvarajući u državi atmosferu netrpeljivosti i korupcije, te je kasnije, praćen općenarodnim bijesom, pobjegao u Japan.

Foto: Getty Images / Mario Vargas Llosa 1975. godine

Llosa je jedan od najistaknutijih i u svijetu najpopularnijih pisaca tzv. hispanoameričkoga booma, svoj je "novi realizam" najavio već prvim romanom Grad i gušteri (La ciudad y los perros, 1963), objavljenim u Barceloni, ostvarenjem kojega višeglasje odaje presudne utjecaje Williama Faulknera, dok je prikaz surova okružja u kojem žive pitomci ('gušteri'; u izvorniku perros: psi) vojne škole, gdje je smještena većina radnje, književna obrada i autorovih osobnih iskustava.

Slijedio je roman Zelena kuća (La casa verde, 1965) u kojem uspjelo spaja mitske i popularne motive te ponovno otklanja linearno pripovijedanje, a u opsežnom je pak političkome romanu Razgovor u Katedrali (Conversación en la Catedral, 1969) prikazao raspad peruanskoga društva za diktature Manuela Odríje.

Satirična je slika vojnoga i religijskoga fanatizma u Peruu roman Pantaleón i posjetiteljice (Pantaleón y las visitadoras, 1973), dok je Tetka Julija i piskaralo (La tía Julija y el escribidor, 1977) ironična i blagohumorna evokacija vlastitih mladalačkih ljubavnih epizoda.

Jedan je od vrhunaca njegova pripovjednog umijeća Rat za kraj svijeta (La guerra del fin del mundo, 1981), polifonijski roman-rijeka o vjerskome fanatizmu u Brazilu potkraj XIX. stoljeća.

Foto: Celag.org / Llosa je jedan od najčitanijih suvremenih književnika u svijetu

Erotski motivi, blaga ironija i ljubavni zapleti u središtu su romana Pohvala pomajci (Elogio de la madrastra, 1988) te njegova svojevrsna nastavka Don Rigobertove bilježnice (Los cuadernos de Don Rigoberto, 1997).

Zrelo mu je i zapaženo ostvarenje roman Jarčevo slavlje (La fiesta del chivo, 2000), o događajima za diktature Rafaela Leónidasa Trujilla y Moline. Kasnija ostvarenja, romani Raj iza drugog ugla (El paraíso en la otra esquina, 2003), o sudbinama Flore Tristran i njezina unuka, francuskoga slikara Paula Gauguina, Vragolije zločeste curice (Travesuras de la niña mala, 2006), o tajanstvenoj fatalnoj ženi, San jednog Kelta (El sueño del celta, 2010) te Junak iz sjene (El héroe discreto, 2013) nisu postigla uspjeh njegovih najvažnijih djela.

Objavljivao je i studije o stvaralaštvu drugih pisaca: iznimno je ostvarenje ono o Gabrielu Garcíji Márquezu (García Márquez: povijest bogoubojstva – García Márquez: historia de un deicidio, 1971), a pisao je i o Gustaveu Flaubertu (Vječna orgija: Flaubert i Madame Bovary – Orgía perpetua: Flaubert y Madame Bovary, 1975), Jean-Paulu Sartreu, Albertu Camusu (Između Sartrea i Camusa – Entre Sartre y Camus, 1981) i dr.

Objavljivao je i drame (Gospođica iz Tacne – La señorita de Tacna, 1981; Kathie i vodenkonj – Kathie y el hipopótamo, 1983; Lijepe oči, ružne slike – Ojos bonitos, cuadros feos, 1996), te publicistička djela na razne teme (Pisma mladome piscu – Cartas a un joven novelista, 1997; Jezik strasti – El lenguaje de la pasión, 2001; Civilizacija spektakla – La civilización del espectáculo, 2012. i dr.).

Nobelovu nagradu za književnost dobio je 2010. Godine 1993. prihvatio je španjolsko državljanstvo.

Razdor dvojice velikih pisaca i bliskih prijatelja, Llose i Márqueza, koji su neko vrijeme čak živjeli vrata do vrata, nije se dogodio iz političkih razloga. Navodno se između njih dvojice ispriječila jedna žena, no jedino što javnost sigurno zna jest da je Vargas Llosa 1976. u Mexico Cityju nokautirao pred mnogim ljudima Garciju Marqueza i da od tada više nisu ni riječ progovorili.

Video: Nobel Prize in Literature 2010, Mario Vargas Llosa, Banquet Speech
Kopirati
Drag cursor here to close