Nobelovka koju su književne ambicije odvele u samo srce aparthejda

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Na današnji dan prije stotinu godina, 20. studenog 1923. u Springsu (Južnoafrkička Repubika) je rođena Nadine Gordimer, južnoafrička književnica engleskog izraza, dobitnica Nobelove nagrade.

Odrasla u židovskoj obitelji južnoafričke srednje klase, kao kći Litvanca i Engleskinje. Školovala se u Johannesburgu. Premda je pripadala povlaštenomu bijelom sloju usred južnoafričkog aparthejda, bila je njegova gorljiva protivnica.

Književne ambicije, odvele su Nadine Gordimer u samo srce aparthejda, no kako kaže izvorno nije izabrala aparthejd kao svoj subjekt, ali bilo je nemoguće baviti se južnoafričkim životom i ne dotaknuti se represije, osobito kada su nacionalisti došli na vlast 1948. godine i sustav aparthejda se počeo uzdizati.

"Po prirodi nisam politična osoba", rekla je Gordimer jednom prilikom. "Pretpostavljam da se moje pisanje, da sam živjela negdje drugdje, ne bi toliko reflektiralo politiku, ako uopće."

Međutim, spoj geografije i književnog traganja, odveo ju je temama nepravde i okrutnosti politike rasne podjele svoje zemlje, i nije ostavljala ni jedan kutak južnoafričkog društva neistraženim. Kroz njezina djela, međunarodni čitatelji su upoznali učinke ‘ljestvice boja’ i restriktivnih zakona koji su sustavno zatvarali kontakt među rasama.

Gordimer je autorica više od dvadeset književnih djela, uključujući romane i zbirke pripovijedaka, uz osobne i političke eseje i književne kritike.

O razornim učincima rasizma pisala je u svojim ranim romanima (npr. Pokojni građanski svijet – The Late Bourgeois World, 1966). Opisala je zatvorenost i krutost kolonijalnog života, nemoć zapadnog liberalizma u borbi protiv rasne podijeljenosti kroz varijacije odnosa bijelaca i crnaca, muškaraca i žena, povlaštenih i podređenih.

Djelo joj obilježuje jasan, kontroliran, nesentimentalan, analitički stil, pun ironijskih obrata.

Kao trajnu napetost između sklonosti prema samoizolaciji i težnje društvenoj pravdi, propitivala je sukob između osobnoga i javnoga u romanima Počasni gost (A Guest of Honour, 1970), Konzervator (The Conservationist, 1974), Julyjev narod (July’s People, 1981), Priča mojega sina (My Son’s Story, 1990) i dr.

Nakon političkog ukinuća aparthejda, nastavila je problematizirati moralne dvojbe ne samo svoje sredine, ali sa sve većom sumnjom u mogućnost zbiljske društvene promjene: Nitko da me prati (None to Accompany Me, 1994), Kućni pištolj (The House Gun, 1998), kao i temu neostvarivosti ljubavi na rascjepu kultura: Usput (The Pickup, 2001).

Napisala je više zbirki kratkih priča, primjerice Skok (Jump, 1991), te više zbirki eseja, npr. Pisanje i bivanje (Writing and Being, 1995) i dr.

Sastavila je antologiju južnoafričkih crnačkih pisaca Crni tumači (The Black Interpreters, 1973).

Za svoje autentično nastojanje oko suživota različitih kultura dobila je Nobelovu nagradu za književnost 1991.

Njezin drugi roman World of Strangers (1958), u JAR-u je bio zabranjen na 12 godina, kao i The Late Bourgeois World (1966), koji je bio zabranjen 10 godina.

Zabranjen bio je jedan od njezinih najpoznatijih romana, Burger’s Daughter (1979), priča o kćeri obitelji revolucionara koja traži svoj put nakon što joj je otac ubijen boreći se za svoje ideje.

Gordimer nikada nije pritvorena ili progonjena zbog svoga rada, iako je uvijek bilo riskantno otvoreno pisati o represivnom vladajućem režimu. Umrla je 13. srpnja u Johannesburgu, s 90 godina.

(Izvori: Hrvatska enciklopedija i VoxFeminae)