Od Nacističke mladeži do njemačke ljevice i Nobelove nagrade

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Günter Grass, njemački književnik rođen je 16. listopada 1927. u Gdańsku, poljskom gradu koji je dugo imao njemački predznak (Danzig). Njemačko-poljskoga (kašupskog) je podrijetla.

Potječe iz obitelji siromašnih trgovaca, a stan u kojem su živjeli nije imao čak ni vlastitu kupaonicu. Iako mu je otac bio protestant, on je potpao pod majčin kršćanski utjecaj što ga je naposlijetku dovelo do toga da se priključi Hitlerovom pokretu, premda je svojedobno tvrdio da nikad nije bio oduševljen radom u Nacističkoj mladeži.

Dobrovoljno se javio u službu Wehrmachta, navodno da bi pobjegao iz pakla siromaštva. Nakon što je ranjen 20. travnja 1944., zapao je u američko ratno zarobljeništvo. Još se uvijek pričao o tome da je neko vrijeme gulio s Josephom Ratzingerom, umirovljenim papom.

Grass, za razliku od mnogih, nije skrivao svoju pripadnost elitnom odredu Hitlerove vojske, što ne znači da se je i javno deklarirao kao pobornik nacističke ideologije. Dapače, poznat je postao upravo zbog toga što se prometnuo u simbol književnika koji verbalizira problem njemačke kolektive krivnje, odnosno zaborava koji joj je prethodio.

Smješteni među starce

Kako i u 90. još lažu
I svoju smrt odlažu
Sve dok legendom ne postane.

U pjegave ruke
Ranoustalaca staraca
Položen je svijet.

Silnoispresavijana snaga
I oblik bora stare kože
Preziru glatkoću.

Mi, smješteni među starce,
Posve smo nokte izgrizli.
Nećemo dalje rasti.

Tvrdi, mudri i dobri
Traju u askezi
Još će nas i nadživjeti.

Prepjev: Slavko Marojević i Marko Vešović

Pisac, slikar, kipar i grafičar

Isprva je Grass studirao kiparstvo i grafiku u Düsseldorfu i Berlinu, ali se poslije posvetio književnosti.

Romanopisac, pjesnik i dramatičar, Grass spaja baroknu tradiciju njemačkoga satiričnog romana sa stilskim dostignućima suvremenosti; svjestan njemačkoga povijesnog položaja nakon nacizma, oštro kritizira novu građansku stvarnost u romanima Danciške trilogije (Danziger Trilogie): Limeni bubanj (Die Blechtrommel, 1959), Mačka i miš (Katz und Maus, 1961), Pasje godine (Hundejahre, 1963).

Ta su djela doživjela širok međunarodni odjek, pa se može reći da su, uz Heinricha Bölla, njemačkoj književnosti vratila europsku humanističku vjerodostojnost.

Uzima se da mu je najznačajnije djelo roman Limeni bubanj u kojoj opisuje život njemačke obitelji u Gdanjsku u prvoj polovici 20. stoljeća. Roman obiluje fantastičnim elementima. Po njemu je snimljen i istoimeni film.

Njemački redatelj Volker Schlöndorff dobio je 1980. za Limeni bubanj Oscara za najbolji strani film, a djelomično je ovaj filmski klasik snimljen i u Zagrebu. 

Gorljivi zagovornik SPD-a

Grass je kao ljevičar bio oštar protivnik sustava koji teži reprodukciji malograđanštine i nacionalizma, i suprotstavlja mu se satirički anegdotalnom lirikom i kazalištem političkog apsurda – Plebejci uvježbavaju ustanak (Die Plebeier probieren den Aufstand, 1966) – pa kritizira i Brechtov pristanak uz istočnonjemački staljinizam.

Pripadnik Grupe 47, obnoviteljske skupine njemačke književnosti, odredio se i kao protivnik ponovnoga krutog normiranja njemačkoga književnog jezika romanom Sastanak u Telgteu (Das Treffen in Telgte, 1979).

Poznat po svojoj političkoj osviještenosti kojom se bavio kroz svoje tekstove, bio je politički aktivan i izvan domene književnosti.

Svoj je svjetski ugled koristio kako bi šezdesetih godina lobirao za Socijalističku partiju Njemačke (SPD). Svojim je političkim govorima istupao po partijskim partijskim okupljanjima (održao je 91 govor i napravio više od 31,000 km), a pisao je čak i političke govore za Willyja Brandta, iako je punopravnim članom Partije postao tek 1982. godine. 

Nobelovac koji kritizira Izrael

Izraelu je u toj pjesmi predbacio da svojim nuklearnim oružjem ugrožava “ionako krhki svjetski mir”, ali tu je bliskoistočnu zemlju optužio i da planira napad na Iran “koji bi mogao izbrisati iranski narod”.

Premda je zbog tog čina dobio etiketu antisemita, njegov je cilj bio ukazati na tabuizaciju nekontroliranog rasta izraelskog nuklearnog oružja.

“Postoje rijetke države koje UN-ove ugovore poštuju manje od Izraela”, rekao je slavni pisac referiravši se na krizu u Zapadnom Jordanu. “Un je više nego dovoljno puta ukazivao na to da je vrijeme da se takva politika privede kraju. Ona još uvijek traje”, zaključio je Grass.

Potonja su mu djela mitski ili povijesno kodirane slike svakidašnjice, koje nadrastaju okvire same njemačke književnosti: Lumbur (Der Butt, 1977), Štakorica (Die Rättin, 1986) i dr.

Nobelovu nagradu za književnost dobio je 1999., objavivši istodobno i knjigu Moje stoljeće (Mein Jahrhundert), u kojoj po godinama prati sudbonosna zbivanja XX. stoljeću.

Druga djela: romani Zloguke žabe (Unkenrufe, 1992), Široko polje (Ein weites Feld, 1995), Korakom raka (Im Krebsgang, 2002); autobiografija Dok ljuštim luk (Beim häuten der Zwiebel, 2006).

Ono što se mora reći

Zašto šutim, predugo prešućujem,
ono što je očigledno i uvježbavano u pomno planiranim igrama,
na čijem kraju kao preživjeli mi smo
jedino fusnote.

To je sačuvano pravo da napadnu prvi,
koje bi moglo uništiti hvalisavcem podjarmljeni
i do organiziranog klicanja dovedeni
iranski narod,
jer se na području pod njegovom vlašću
o gradnji atomske bombe nagađalo.

Ali zašto samome sebi zabranjujem
imenovati onu drugu zemlju
u kojoj već godinama – iako potajno –
postoji i raste nuklearni potencijal,
doduše izvan kontrole, jer je svim
provjerama nedostupan?

Opće prešućivanje činjenica,
kojem se moja šutnja podredila,
osjećam kao tešku, opterećujuću laž
i kao prisilu, uz kaznu u slučaju nepoštovanja;
presuda “antisemitizam” sasvim je uobičajena.

I onda baš iz ove zemlje,
koju stalno sustiže njezin zločin, po svemu
neusporediv,
i svaki je put iznova pozivana na odgovornost,
još jednom, čisto poslovno, iako
u izjavi je hitroj to objašnjeno kao kompenzacija,
doprema se Izraelu još jedna podmornica
čija se posebnost sastoji u tome
da usmjerava sveuništavajuće bojeve glave
tamo gdje postojanje atomske bombe nije dokazano,
ali je kao pretpostavka već potvrđeno,
I zato ću sada reći, ono što mora biti rečeno.

Zašto sam dosad šutio?
Zato što sam mislio da mi moje podrijetlo
označeno nepopravljivom sramotom,
ne dozvoljava da zahtijevam izricanje
činjenica kao jedine moguće istine
prema zemlji Izraelu, s kojom sam povezan
i s kojom i dalje povezan želim biti.

Zašto ovo govorim tek sada,
Ovako star, posljednjom svojom tintom:
Atomska sila Izrael ugrožava
Ionako krhki svjetski mir?
I mora se reći,
jer sutra je možda već prekasno;
pogotovo za nas koji – opterećeni ionako što smo Nijemci –
možemo postati isporučitelji zločina,
koji je predvidljiv, zbog kojeg se naše saučesništvo
ne može prebrisati uobičajenim opravdanjima.

I priznajem: ne šutim više,
sit sam licemjerstva Zapada;
i želim se nadati,
ukinuti svako prešućivanje,
pozvati izazivače stvarne opasnosti
da odustanu od nasilja
i insistirati da se dopusti
nesmetana i trajna kontrola
izraelskog atomskog potencijala
i iranskih atomskih elektrana
od istih međunarodnih institucija
prihvaćenih u vladama obje zemlje.

Samo na taj način, Izraelcima i Palestincima,
i ne samo njima, nego svim ljudima koji žive tamo,
u tom zabludama okupiranom dijelu svijeta,
gužvovitom i zavađenom odavna,
a zatim i svima nama, može se na kraju pomoći

Prepjev s njemačkoga: Anne-Kathrin Godec i Miljenko Jergović