Andrić: Na borbe svijeta ja sam gledao kao što se s vedra visa gleda na magle

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Kad su se afirmirale društvene mreže na Internetu, njihovi su korisnici počeli 'otkrivati' velike mislioce, kako bi - budimo relni - citiranjem njihovih riječi dali sebi na značaju.

Međutim, nedostatak znanja često dovodi do olakog miješanja likova i djela tih slavnih ljudi, te je u jednome trenutku netko na Facebooku postavio Andrićev šeretski vapaj - 'Ja ove gluposti nikad nisam rekao'.

Andriću je komentarom 'Kradem!' uzvratio Meša Selimović, na što je Charles Bukowski iz drugog kutka 'devetog kruga' cinično komentirao - 'dobrodošli u klub'.

Ivo Andrić je zasigurno najčitaniji pisac na području nekadašnje Jugoslavije, a na Facebooku je jedno vrijeme bio opće mjesto - citat za citatom...

Velečasni Ivo, kako su ga posprdno zvali u Beogradu, rođen je u Travniku na današnji dan, 9. listopada 1892.,  kao Ivo Andrić (Ivan Andrić), u hrvatskoj obitelji Antuna Andrića, sudskoga podvornika, i Katarine Pejić. U nekim se tekstovima kao datum rođenja navodi 10. listopada 1892.

U dobi od dvije godine ostaje bez oca i uskoro se s majkom seli u Višegrad kod očeve sestre Ane i njezinog muža Ivana Matkovšika, graničnog policajca.

Nobelovu nagradu za književnost, za cjelokupno životno djelo, dobio je 1961. godine.

Sve ostalo između ta dva događaja, njegova rođenja i dodjele Nobelove nagrade, čitatelj će u svakom trenutku moći sam pronaći, a kao podsjećanje na velikana književnosti, ovdje donsimo neke od njegovih znamenitih misli.

Ivo Andrić, izbor mudrih izreka:

Bolest je sirotinjska sudbina, ali i bogataška kazna.

Cijelog života se liječimo od nesretnog djetinjstva.

Čim jedna vlada osjeti potrebu da svojim građanima obećava putem plakata mir i blagostanje, treba biti na oprezu i očekivati obrnuto od toga.

Čovjeka ćete najbolje upoznati ako ga promatrate kako se ponaša kad se nešto dijeli besplatno.

Čovjek koji ne voli nije sposoban osjetiti veličinu tuđe ljubavi, ni snagu ljubomore, ni opasnost koja se u njoj krije.

Čudno je kako je malo potrebno da budemo sretni, i još čudnije: kako nam često baš to malo nedostaje!

Da je šutnja snaga, a govorenje slabost, vidi se po tome što starci i djeca vole pričati.

Dođu, tako, vremena, kada pamet zašuti, budala progovori, a fukara se obogati!

Dugi su i zamršeni računi i obračuni između onih koji imaju i ne daju i onih koji nemaju ništa do svojih potreba.

I vrline jednog čovjeka mi primamo i cijenimo potpuno samo ako nam se ukazuju u obliku koji odgovara našim shvaćanjima i sklonostima.

Ima izvjesnih mislilaca čija filozofija nije ništa drugo, do neki duševni komoditet, neko rimovanje misli.

Ima ljudi čiji je život tako dobro ispunjen da nas ni svojom smrću ne mogu obeshrabriti.

Ima u nekim ljudima bezrazložnih mržnji i zavisti, koje su veće i jače od svega što drugi ljudi mogu stvoriti i iizmisliti.

Imati veliku snagu, fizičku ili moralnu, a ne zloupotrijebiti je bar ponekad, teško je, gotovo nemoguće.

Tko čini dobro, od njega se jos više dobra očekuje.

Tko je duga vijeka, taj nadživi sve, pa i svoje zasluge.

Ljepša duša dublje jeca.

Ljubav, kad je iskrena i duboka, lako prašta i zaboravlja.

Ljudi često cijelog vijeka vuku za sobom obzire, kao lance, a na kraju vide koliko su nedostojni i nepotpuni.

Ljudi koji sami ne rade i ne poduzimaju ništa u životu, lako gube strpljenje i padaju u pogreške kad sude o tuđem radu.

Ljudi male pameti rijetko se boje da ne budu dosadni.

Ljudi vole razgovore o padu i poniženju onih koji se suviše visoko uzdignu i polete.

Mir i spokojstvo, jedina su dobra i najveće dostojanstvo skromnih i bezimenih ljudi.

Mladost je sretno doba u kome čovjek počinje vjerovati u sebe, a još nije prestao vjerovati drugima.

Mnogi postignu ono što su htjeli, a izgube sebe.

Možda je u početku bilo i drugih motiva, ali danas je glavni strah. Od straha su ljudi zli, surovi i podli, od straha su darežljivi, čak i dobri.

Nisu svi ljudi tako hrđavi i kao što to hrđav čovjek misli.

Ništa ljude ne vezuje tako kao zajednički i sretno proživljena nesreća.

Ništa nas ne može tako prevariti kao naše rođeno osjećanje smirenosti i prijatnog zadovoljstva tijekom stvari.

Ništa nije teže ni strašnije nego gledati svijet oko sebe očima bivše ljepotice.

Od svog porijekla i djetinjstva ne može se lako pobijeći.

Oko ljepote su uvijek ili mrak ljudske sudbine ili sjaj ljudske krvi.

Onaj koji ne iznosi nježni cvijet svoje duše na vjetrove iskušenja, pa makar ga i cijela spasio i prenio do kraja, tome je kao da ga nikad nije ni imao.

Ono što je najljepše na iskrenoj i dubokoj ljubavi na kojoj je sve lijepo, to je da u odnosu prema onome koga volimo nijedna naša mana ne dolazi do izraza. Mnogo šta što je zlo u nama izčezava, a ono što je dobro ustostručuje se.

Primitivni i ograničeni ljudi imaju razvijenu sposobnost nadanja. Kod umnih i darovitih ljudi ta moć je, čini mi se, manja.

Rana koja se krije, sporo i teško zarasta.

Rat, i najduži, samo protrese pitanja zbog kojih se zaratilo, a njihovo rješenje ostavlja vremenima koja nastupaju poslije sklapanja mira.

Slabe i plašljive ljude strah nagoni da rade upravo ono čega se najviše boje.

Smrt ne čeka nitko odveć dugo.

Svi mi umiremo jednom, a veliki ljudi po dva puta: jednom kada ih nestane sa zemlje, a drugi put kada propadne njihova zadužbina

Svi pravi životi su lijepi i teški.

Svi smo mi mrtvi, samo se redom sahranjujemo.

Što ne boli – to nije život, što ne prolazi – to nije sreća.

Tijek događaja u životu ne zavisi od nas, nikako ili vrlo malo, ali način na koji ćemo te događaje podnijeti, u dobroj mjeri zavisi od nas.

Toliko je bilo u životu stvari kojih smo se bojali. A nije trebalo. Trebalo je živjeti.

U zemlji mržnje najviše mrze onoga tko ne umije mrziti.

Vrijednost ljepote je u beskrajnoj raznolikosti vidova u kojima nam se javlja. U tome je i njena oplemenjujuća snaga i njena najveća draž.

Za one koji su nošeni mladošću i gonjeni željom, i dužina očekivanja i gorčina neizvjesnosti samo su sastavni dio velike slasti koju ljubav svakome obećava.

Zarazna je i razorna moć laži.

Zaštoje od svih stvorova samo čovjeku dano da može zamrziti svoj život?

Zvjezdanog neba i ljudskog srca nikad se čovjek neće moći nagledati.

Žena stoji, kao kapija, na izlazu kao i na ulazu ovoga svijeta.

Život nam vraća samo ono što mi drugima dajemo.

Životna snaga jednog čovjeka mjeri se, pored ostalog, i njegovom sposobnošću zaboravljanja.

U sumrak pjevaju djevojke.
Njini su glasovi meki i dahnu svježinom cvijeća i ljubavi.
Njina je pjesma blaga, kao kad behar opada.
Ona ima nešto od mojih ljubavi: davno, toplo i lijepo.
Ona podsjeća na sarajske sumrake, kad jablanovi sjaju u crvenu zlatu, kao vitke ponosne žene.
Kao rumene latice zasipaju me glasovi. Pjevaju djevojke. Pjevaju lijepo.
To liči na pozdrav od starih prijatelja, na spomen onoga što proživih u ljubavi i zanosu.
One pjevaju, u suton, kao sreća moja da mi rupcem maše.

Ivo Andrić, U sumrak (1911)