Jean-Paul Sartre
On je uvijek ostajao na strani poniženog i obespravljenog čovjeka
Tekst članka se nastavlja ispod banera
Nakon što je Nobelov institut objavio da je dobitnik Nobelove nagrade za književnost za 1964. godinu francuski filozof i književnik Jean-Paul Sartre, on je tu nagradu odbio.
To je izazvalo incident u javnosti, jer je to bio prvi slučaj da je netko svojevoljno odbio Nobelovu nagradu (ona nosi i znatnu svotu novca).
Sartre je u francuskim novinama Le Figaro objasnio zašto je odbio nagradu.
Kao prvo, naglasio je da žali što je njegov čin izazvao skandal u javnosti. Rekao je da je nagradu odbio zato što pisac mora ostati nezavisan od institucija koje ih dodjeljuju. Nije želio da ga Nobelova nagrada transformira i asocira s institucijom Švedske akademije.
Napokon, Sartre je istaknuo da Nobelova nagrada ne uzima podjednako u obzir pisce svih ideologija i nacija, nego da preferira zapadnjačke obrasce.
Sartre je u svojim načelima bio dosljedan, jer je već prije toga bio odbio i članstvo u francuskoj Legiji časti, a rekao je da bi odbio i Lenjinovu nagradu od sovjeta da mu je bila ponuđena.
Ipak, odluka o Nobelovoj nagradi je nepovratna, pa Nobelov odbor i danas službeno smatra Sartrea dobitnikom za 1964. godinu, unatoč njegovom kategoričkom odbijanju.
Nepredvidljiv i arogantan
Veliki francuski filozof, romanopisac, esejist, dramaturg, scenarist i kritičar rođen je kao sin jedinac 21. lipnja 1905. godine. Njegova oca smrt je zadesila kada je mladi Sartre imao tek nešto više od godinu dana.
Djetinjstvo provodi s majkom i djedom koji ga prvi uvodi u svijet klasične književnosti. Njegova majka se ponovo udala kada mu je bilo dvanaest godina i tragedija gubitka oca s kojom je živio od najranijeg djetinjstva bez sumnje će utjecati i na formiranje njegovog karaktera. Iako izvanredan učenik, postao je nepredvidiv i veoma arogantan.
Diplomirao je filozofiju na École Normale Supérieure (gdje je upoznao životnu družicu S. de Beauvoir), potom bio gimnazijski profesor filozofije u Le Havreu, Laonu i Parizu 1931–45.
Utemeljio je (1945) i do smrti uređivao književni mjesečnik Les Temps modernes, 1973. bio među pokretačima dnevnika Libération.
Filozofska djela
Sartreovo najznačajnije filozofsko djelo je Bitak i Ništa (L’Être et le Néant, 1943), u kojem se prepleću utjecaji G. W. F. Hegela, K. Marxa i posebice M. Heideggera.
Tu je Sartre pošao od pretpostavke da postoji o svijesti neovisan bitak, tj. da on nije nikakva zamjedbena danost. Stoga se bitak ne očituje izravno u svijesti, koja se bavi isključivo osjetilnim predmetima, već samo u fenomenima.
U spisu Egzistencijalizam je humanizam (L’Existentialisme est un humanisme, 1946) razvio je postavku da se vlastita sloboda kao konačni cilj čovjekova samoozbiljenja može prihvatiti samo pod pretpostavkom ozbiljenja slobode drugih.
U tom je duhu koncipirao i svoju teoriju društva, najpotpunije u Kritici dijalektičkoga uma (Critique de la raison dialectique, 1960), u kojoj je dijalektiku otuđenja prikazao kao dijalektiku konflikta između subjekta (bitak-za-sebe) i drugoga, konflikta koji nije historijski, već ontologijski i strukturalno-antropologijski, tj. izvire iz najdublje čovjekove bîti.
Književna proza
Njegova je književna proza tezična i autopoetička. Prvi (i najuspjeliji) roman, strukturiran u formi fikcijskoga dnevnika, Mučnina (La Nausée, 1938), napisan u doba autorove egzistencijalne krize, primjer je romana krize subjekta prikazane temom krize pisanja: protagonist, koji je ujedno pripovjedač, vodi dnevnik svojega rutinskoga života i opiranja rastućoj tjeskobi.
U sličnom je duhu i zbirka novela Zid (Le Mur, 1939), dok je nedovršeni ciklus romana Putovi slobode (Les Chemins de la liberté; dovršio je tri od planirana četiri dijela: Doba razuma – L’Âge de raison, 1945; Odgoda – Le Sursis, 1945; Smrt u duši – La Mort dans l’âme, 1949) primjer težnje da se tema mučnine nadvlada političkim angažmanom.
Pisao je i književne studije, npr. Sveti Genet, glumac i mučenik (Saint Genet, comédien et martyr, 1952), o J. Genetu, Obiteljski idiot (L’Idiot de la famille, I–II, 1971–72), o G. Flaubertu, te eseje skupljene u nizu zbirki Situacije (Situations, I–X, 1947–76), u kojima je kontinuirano problematizirao odnos jezika i svijeta.
Ostala djela
Sartre je napisao i niz drama zaokupljenih pitanjem slobodne volje i moralne odgovornosti pojedinca: Muhe (Les Mouches, 1942), Iza zatvorenih vrata (Huis clos, 1944), Bludnica dostojna obzira (La Putain respecteuse, 1946), Prljave ruke (Les Mains sales, 1948), Đavao i gospodin Bog (Le Diable et le bon Dieu, 1951), Nekrassov (1956), Zatočenici iz Altone (Les Séquestrés d’Altona, 1960).
Autor je i intelektualne simboličke autobiografije Riječi (Les Mots, 1964), o svojem razvoju od građanskog idealizma do marksističkim materijalizmom nadahnutog egzistencijalizma.
Ostala značajnija djela: O moći mašte (L’Imagination, 1936), Skica teorije osjećaja (Esquisse d’une théorie des émotions, 1939), Pledoaje za intelektualce (Plaidoyer pour les intellectuels, 1972).
Sartre i politika
Sartre se pored filozofije i književnosti bavio i politikom. Njegov politički aktivizam također ne odstupa od njegovih shvaćanja i principa. Na početku Drugog svjetskog rata proveo je nekoliko mjeseci u zarobljeništvu, a bio je uhićen i za vrijeme studentskih demonstracija ’68.
Tom prilikom ga je pomilovao tadašnji francuski predsjednik Charles de Gaulle, govoreći: 'Ne hapsite Voltairea!'.
Bio je jedan od rijetkih zapadnih intelektualaca koji je posjetio komunističke zemlje – Sovjetski Savez, Kinu, Kubu, Jugoslaviju.
Jedan je od najslavnijih lijevo angažiranih intelektualaca, komunist (ne i formalni član Francuske komunističke stranke), kritizirao je američku vanjsku politiku i kapitalistički sustav općenito, zagovarao dekolonijalizaciju i revolucionarne pokrete Trećega svijeta, podržavao sovjetski sustav (ali se ogradio od intervencije u Madžarskoj 1956. te se zauzimao za sovjetske disidente) i studentske demonstracije 1968., od kraja 1960-ih neko vrijeme maoist.
Iako su se njegovi politički stavovi tijekom života mijenjali, on je uvijek ostajao na strani poniženog i obespravljenog čovjeka.
Jean-Paul Sartre preminuo je na današnji dan, 15. travnja 1980. godine u Parizu, gdje je i sahranjen.