"Pjesma je sve oko nas, ali mi žurimo i lovimo nevidljivo i neulovljivo"

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Neke sam književnike iz ovog serijala razgovora prvo čitao pa onda upoznao, a neke prvo upoznao pa tek onda čitao, jer kad sam ih upoznao još nisu imali svoju bibliografiju.

Jedan od onih koje sam upoznao dok još nisu imali važnijih književnih naslova iza sebe je i Berislav JURIČ, pjesnik, prozni pisac, scenarist, vrstan novinar i vješt producent.

Jedan je od onih mlađih ljudi koje sam sa zadovoljstvom mogao pratiti u tom odrastanju i formiranju i drago mi je da smo u zadnjih dvadesetak godina uvijek pronalazili načina za suradnju i razgovore uz kavu ili kakvu spasonosniju kapljicu.

Berislav Jurič danas je relevantno ime, urednik i kolumnist portala Bljesak.info, suradnik drugih uglednih medija, autor nekoliko nagrađenih i zapaženih knjiga proze i poezije. Godinama je i jedan od ljudi iz stožera West Hercegovina Festivala...

Jedina moja zasluga u ovom razgovoru je što sam ga uspio nagovoriti da  se intervju objavi i u rubrici 'Književnici za Bljesak', a ne samo u budućoj knjizi razgovora s piscima, radnog naslova "Sve bi bilo lakše da malo jače boli".

Bljesak.info: Baviti se književnošću i novinarstvom, sada i ovdje, zvuči kao samokažnjavanje. Što od ovo dvoje kod tebe nadvladava ono drugo ili je, eventualno, sve skupa 'sraslo' i postalo nerazdvojivo?

JURIČ: Cijeli život u okruženju iskrivljenih vrijednosti ispada kao nekakvo samokažnjavanje. Kad je u pitanju borba novinarskih i književnih slova u meni, ona je još tu i sve dok je ima bavit ću se i jednim i drugim.

Naravno, negdje u dubini mene, nekakav mirotvorac nada se da će to biti vječiti rat, ne vječiti mir, a s druge strane netko u meni u jednom trenutku navija čas za jedna slova, čas za druga. Ja, ako bih uspio trezveno i sa strane odlučiti pobjednika, ipak bi se odlučio za slova u književnosti.

Novinarstvo umara, novinari se danas, ako se imalo sjećaju starinskog novinarstva i starinske publike, osjećaju kao crvi u željezu. Kopaju, pišu, a čak ni eho ne odzvanja. Sve se gubi u nekakvoj žurbi, površnosti i neimanju plodova pisanja. A kad kažem plod novinarskog pisanja, to bi trebale biti promjene u društvu. Nabolje, naravno.

Dakle, pisanje je izabralo mene, ja sam izabrao novinarstvo i to još nekada davno kad smo doma sestra i ja pravili kućne novine koje bi roditelje dočekale kad bi došli s posla. Tako da je taj odabir za sada neraskidiv. Što će vrijeme donijeti i kad će mene pobijediti umor od novinarstva u meni, ne znam. Znam samo da iscrpljuje otvarati oči koje se ne žele otvoriti.

Bljesak.info: Dobitnik si književne nagrade “Fra Grgo Martić“ 2019. godine za knjigu pjesama “Golotinja“, ali ovo je samo jedna u nizu nagrada. Osim nagrada, što zapravo definira uspjeh književnika?

JURIČ: Već sam jednom rekao kako mi se cijeli život poezija vrti oko nogu poput umiljatog mačka i nikako me ne pušta unatoč izletima i u druge žanrove i u druge poslove. Da nije bilo ove nagrade, vjerojatno bi sva ona ostala zatvorena u mojim bilježnicama i nekad bi ju netko prelistao kao što se nekad prelistaju bilježnice s receptima koje su majke i bake predavale svojim uzdanicama vjerujući kako im daju knjigu s tajnama.

Nagrada kao nagrada samo je ispit ega i teret s kojim se valja nositi u smisli da ne podivljate jer vas je netko nagradio i, s druge strane, da se naučite nositi s teretom i nekim nevidljivim i neprimjetnim porivom o sebi da budete bolji nakon nagrade ili barem jednaki kao u vrijeme kad ste ih dobili.

Danas je puno nagrada u pogrešnim rukama i kad se primaju i kad se daju, ali vremena su takva. Književnikov uspjeh nisu nagrade. One su možda otvaranje više vrata do čitatelja. Čitatelji su pravi uspjeh. Biti u nečijim rukama, to je uspjeh.

Bljesak.info: Kazao si u jednom razgovoru “mislim da je poezija u biti tišina kojoj se rijetki predaju", a jedan drugi pjesnik će kazati "Pjesnik je oduvijek bio onaj koji u drugima liječi bolest od koje sam umire". Otkuda dolazi tvoja poezija, gdje nastaje?

JURIČ: Dok sam bio mlađi, trudio sam se da svaku misao zadržim i da je opjevam. Što sam stariji, a i što me više istrošilo novinarstvo, koje danas troši previše slova, a koja se nisu čitala nikad manje, to sam počeo štedjeti riječi. Tako da sada dopuštam pjesmama da više zriju u meni. A pjesma je sve oko nas. Samo mi previše žurimo i lovimo nevidljivo i neulovljivo da se ne stignemo osvrnuti.

Na promociji zbirke Josip Mlakić se posebno osvrnuo na pjesmu posvećenu mostarskoj ekologiji rekavši kako ona puno toga krije i otkriva. A ona je meni u tom trenutku samo bila pjesma o tome kako nikoga ne zanima vrećica upetljana u jedno predivno, a sve ih je manje, mostarsko stablo. A u tu vrećicu vjetar je nagurao toliko vremena našeg nemara, ali je nije uspio otrgnuti. Baš kao što se naš nemar ne da otrgnuti od nas.  

Dakle, da pojednostavim, ili još više zakompliciram, pjesma je sve oko nas, pjesma je trenutak koji žudi da ga se ulovi i odlomi od prolaznosti, pjesma je tišina koju sve manje čujemo od silnog eha kojeg nam guraju u glavu. Poezija je, na kraju, život. Netko ga pjeva, netko plače, netko mu se smije.

Bljesak.info: Danas je sve više književnih djela u elektroničkoj formi, regali za knjige postaju retro komadi namještaja. Ipak, svi koji pišu trude se objaviti knjigu na papiru. Koliko je teško danas objaviti knjigu i koliko isplativo?

JURIČ: Danas nisu isplative ni opipljivije stvari od knjiga. Koliko je objaviti knjigu isplativo ne znam. To vjerojatno znaju oni s bestselerima i velikim slovima koja su pak objavili veliki izdavači i plasirali u regiju, preveli i knjigama dali jedan širi put u svijet. Vjerujem, ma koliko to ofucano zvučalo, da, iako se istodobno piše i radi sebe i radi drugih, da onaj tko iskreno piše nešto ne razmišlja o tome kako će mu se to isplatiti i kako slova pretvoriti u brojeve.

Na kraju krajeva, netko je tamo u dalekom svijetu ispisao brojeve i nametnuo nam vrijednosti kojima bismo se mi trebali prilagoditi i uzeti ih za mjeru življenja. Knjiga u koricama  uvijek će biti izazov i pravi čitači uvijek će više cijeniti papir u rukama nego svjetlo ekrana koje ne može nikada izazvati onu radost listanja koju imate kad vam je u rukama štivo koje vam se sviđa.

Bljesak.info:Nagrađivan si i za prozu, ali zapažene su i neke novinarske nagrade i priznanja koja si dobio. Koliko je danas gorak (ili sladak) novinarski kruh?

JURIČ: Da, nakupio sam se nekakvih nagrada. Od onih za glazbu, preko proze do nekoliko njih za poeziju. Nagrađivan sam i za novinarske tekstove, ali je netko odlučio i nagraditi me za sav moj novinarski trud jedne godine. I sve je to teret. Ako ništa, teret jer morate neprestano odgovarati na pitanja što vam nagrada i nagrađivanje znači.

Novinarski kruh, kao i svaki drugi kruh u ovakvom društvu i ovakvoj zemlji je težak. Ali je puno mekši od kruha onih robinja po tržnim centrima, kod privatnika koji u ljudima vide svoje brojeve i svima onima koji se izrabljuju do ludila. Sreća je što se kroz slova ipak nekad ukaže svjetlo na kraju tunela pa se nešto promijeni nakon vašeg pisanja ili uspijete ljudima skrenuti pozornost na nešto što su u potpunosti zanemarili. A takvih stvari je puno kod nas.

Čini mi se da je uređenje u kojem živimo, uređeno za odabrane, izbrisalo ljudima svijest o tome što im pripada u životu pa i to da imaju pravo živjeti. E, kad promijenite mrvicu toga, novinarski kruh postaje slađi. Sve ostalo su tereti i borbe. Što unutarnje što s demonima koji umjesto odgovora na vaša pitanja imaju šutnju ili jednostavno lijepljenje etikete kojim vas žele pretvoriti u nečijeg tuđeg kojem ne trebaju dati odgovor.

Bljesak.info: Pripadaš mlađoj populaciji koja još uvijek puno očekuje od života, ponajprije jer podiže i odgaja novi naraštaj. Često u tekstovima kritiziraš devijacije i ukupno stanje u gradu Mostaru. Kakav je zapravo Mostar, s naglaskom – kakav je za djecu?

JURIČ: Mostar je grad u kojem sam sad pola svojega života i ima neki nevidljivi šarm. Ujedno to je grad kojem neprestano tako malo nedostaje da bukne i, plitki, ovozemni, prolazni i uskokružni interesi pretvorili su ga u skučeni labirint u kojem još nitko glasno ne vrišti. A toliko je stvari zbog kojih bi trebalo vrištati. Građani imaju alibi da nema vlasti, vlast ima alibi da ima mlitave i nezainteresirane građane i taj se krug zavrtio do besvijesti.

Nažalost, čitav svijet je takav da vedre i oblače pojedinci gladnih džepova koji misle da nikada neće umrijeti i, ako ikada umru, da će sve svoje ponijeti za sobom. A nitko od njih, kad ode, jer otići se mora, neće biti hvaljen zbog tragova koje je ostavio za sobom. I to je slika Mostara koja rastužuje. To je grad u kojem trenutno nitko ne misli na sutra – ni mama koja gleda kako dijete baca papirić ni pohlepnik koji zida kako mu se dizalica digne.

A djeca? Sreća je da su djeca svemir za sebe pa ih, dok su manja, možete uvjeriti da svijet koji ih okružuje može biti potpuno drugačiji ako su ona drugačija. Lakše je djecu uvjeriti u sve ljubavi koje moraju davati svojem okruženju i naučiti ih voljeti sebe, druge, grad i prirodu, koje u Mostaru sve manje ima, nego li one velike koji misle da sve postoji samo zbog njih i da imaju pravo gaziti to kako im padne na pamet.

Može ovo biti grad sretnih ljudi, ali mu nedostaje puno ogledala.

Bljesak.info: Govoreći o Mostaru, prigodno bi bilo dotaknuti se i predstojećih izbora za gradsko vijeće. Mogu li izbori nešto značajno promijeniti i pod kojim uvjetom?

JURIČ: Ne znam koliko je vladajućima, ma koliko se trubilo da Mostarom eto nitko ne vlada, u cilju mijenjati. Drugo, ne znam koliko su građani svjesni da nešto mogu mijenjati i koliko im se demokracija u venama razvodnila mantrom da su svi isti.

Nažalost, u kampanji se Mostarcima, iako su stranke imale 12 godina da razmišljaju, ne nudi nikakva velika revolucija. Ovo što smo čuli u sučeljavanjima, a njih je u prosjeku gledalo 60-tak ljudi, i što smo mogli iščitati u programima i u odgovorima različitih stranaka na ista pitanja, ne nudi ništa novo. Svi bi pomeli Mostar, svi bi od njega napravili središte, svi misle da Mostar može i zaslužuje a nitko ne daje odgovor koja je to početna stepenica s koje treba početi koračati.

Mostar je u puno stvari potonuo i treba se prvo dotaknuti površine da bi udahnuo za daljnje penjanje prema normalnom gradu. Problem je, da bi se penjao treba skinuti terete na nogama. A teret je sve zlo koje se nakupilo godinama, koje vidimo na ulicama, uredima i po rupetinama koje krpe bez srama i kojeg se ne želi nitko odreći niti ga bilo tko osuditi.

U gradu se može nešto promijeniti tek kad se priznaju krivnje, preuzme odgovornost i padnu nekakve kazne. Jedini uvjet je da grad krene naprijed da građani shvate da su gospoda, koja kao da ne žive u ovom svijetu i ne vide jad u kojem im sugrađani životare, njihovi uposlenici, da oni postoje zbog građana i da ne mogu raditi što im je volja. I to s novcem kojeg građani trpaju u gradsku kasu. Sve što se radi, radi se s našim novcem.

Bljesak.info: Vratimo se ponovno književnoj sceni i njezinoj snazi, utjecaju na društvene promjene i stvaranje bolje društvene klime. Koliko knjiga i pisci danas uopće utječu na svijet oko sebe?

JURIČ: Velikih promjena svijeta nema. Danas se svijet želi napraviti plitkim mjestom u kojem na primjer odjednom svi vjeruju da je fora nositi hlačice do gležnjeva iako je vani debeli minus. Ne vjerujem da bilo koja knjiga na svijetu može promijeniti to kratkohlačno ludilo. Svijet se mijenja tako što pojedinac shvati da nešto nije uredu s njim ili sa njegovim okruženjem.

Ako jedan knjiga promijeni jednog čovjeka, to je već ogroman uspjeh. No, pitanje je s druge strane, što mi danas definiramo promjenom i koliko smo zakržljali u spremnosti da promijenimo sebe jer, eto, tamo neki veliki svijet misli da su njegova pravila važnija od pravila koja bi nešto u nutrini nas da vladaju.

Bljesak.info: Privodeći kraju ovaj razgovor, dobro bi bilo čuti tko su tvoji književni uzori, a onda i tvoje savjete onima koji tek pokušavaju postati pjesnicima, piscima, novinarima.

JURIČ: Imao sam sreću, a možda i nesreću, što sam takve naravi da mi nikad nije bilo zanimljivo biti kao drugi pa sam onda i izbjegavao te neke pokušaje kopija i prepuštanja sebe drugima. Čak su mi jednom, dajući mi neku nagradu, iščitali sve uzore koje su prepoznali u mojim slovima, a mene je bilo sram priznati da do tog trenutka te autore nisam niti pročitao. Kroz pisanje, a njime se bavim još od srednje škole, divio sam se svemu i radujem se otkriti neke autore koji me prikuju za knjigu.

Počeo sam u četvrtom razredu osnovne škole s Marijom Jurić Zagorkom i još nisam završio sva svoja čitanja. Rastužuje me gledati knjige koje kupujem a ne stignem ih sve progutati odjednom. Što se uzora tiče, mislim da su sva nakupljena slova s vremenom postala nekakav uzori i da čitanje, samo po sebi, oblikuje nečije pisanje.

Raduje me što su me ljudi poput Josipa Mlakića naučili što je to veliki rad, poput Almina Kaplana kako u svojoj veličini biti skroman ili Emira Imamovića Pirketa kako se treba držati na zemlji dok se drugi uzdižu i busaju u prsa. Uzore gledam u svojoj djeci i trudim se biti što čišći. Sve ostalo je ionako prolazno.

Bljesak.info: I na samome kraju – kakvi su bliži i oni malo dalji planovi, te s čime bi bio zadovoljan jednoga dalekog dana… na samome kraju životne balade?

JURIČ: Maštao sam nekada kako jednom dnevno nekom velikom uredniku nosim svoj kratki osvrt. I tako svaki dan pa da mi onda ostane dovoljno sati, tog nametnutog ograničenja, da čitam ljude, lica i slova do iznemoglosti.

Zadovoljan bi bio zdravljem, stasanju svojih malih života koji mi već postavljaju pitanja čijih se odgovora bojim. Zadovoljan bih bio sretnijim ljudima oko sebe jer bih se onda ja lakše nosio sa svim svojim tugama od kojih, ovakav kakav jesam, ne mogu pobjeći.

Na kraju, zadovoljan bi bio da kraj moje životne balade bude jednog dalekog dana, a ne blizu.