Taras Ševčenko
Pjesnik i slikar koji se borio za identitet i samostalnost Ukrajine
Tekst članka se nastavlja ispod banera
Taras Grigorovič Ševčenko, jedno je od najvažnijih imena ukrajinske povijesti, posebno kad je u pitanju borba za nacionalni, kulturni i jezični identitet.
Rođen je prije 210 godina, 9. ožujka 1814. u Morincima, Ukrajina.
Njegovo književno naslijeđe smatra se temeljem novije ukrajinske književnosti. Ševčenko je također pisao i na ruskom jeziku, a iza sebe je ostavio nekoliko slikarskih remek-djela.
Mnogi analitičari u Ukrajini i izvan nje smatraju ga većim misliocem svog vremena od pisaca poput Lava Tolstoja, pjesnika Aleksandara Puškina, i još nekih svjetski poznatih autora.
Ševčenko je rođen u kmetskoj obitelji u ukrajinskom selu Morynci, u kijevskoj guberniji tadašnje carske Rusije (danas u Čerkaške oblasti). S devet godina umire mu majka, a dvije godine kasnije i otac.
S četrnaest godina postao je sluga na dvoru svoga gospodara. Još u djetinjstvu kod malog Tarasa primijećen je slikarski talent, a kako je pratio gospodara P. Engelgardta na njegovim putovanjima u Vilnius, a kasnije i u Petrograd, u hodu je učio osnove slikarstva.
Uz pomoć ukrajinskih i ruskih intelektualaca bio je otkupljen iz kmetstva (1838); završio je likovnu akademiju u Sankt Peterburgu, u radionicu Karla Brjullova kod kojeg je čak i jedno vrijeme stanovao.
U samici
(Posvećujem svojim suuznicima)
III.
Svejedno mi je da l’ ću živjet’
Ili pak ne u Ukrajini,
Da l’ će me pamtit’ tko il’ neće
Tamo u snijegu u tuđini,
Sasvim mi je svejedno to.
S tuđincima u ropstvu rastoh,
I, kad mi dođe smrtni dan,
U ropstvu ću i umrijet’ plačuć’
Sam, napušten, neoplakan.
I sve ću sa sobom odnijeti
I neću ostaviti traga
U našoj divnoj Ukrajini,
U našoj, al’ ne svojoj zemlji.
I neće reći otac sinu:
"Moli se za njeg’, moli, sine,
Jer pao je za Ukrajinu."
Svejedno mi je, hoće li se
Taj sin pomolit’ ili neće,
Al’ nije mi svejedno, nije,
Što će zli ljudi Ukrajinu
Uspavat’ pa u ognju okrast’
I onda tek probuditi...
Oh, nije mi svejedno, nije! (1847.)
Nakon godinu dana od upisa na akademiju, na jednom je od ispita Ševčenko bio nagrađen srebrnom medaljom za jedan svoj krajolik koji nažalost nije sačuvan.
Prva zbirka pjesama Kobzar izdana mu je 1840., iako poeziju piše još iz doba djetinjstva. Kobzar čine lirske pjesme i romantične poeme. Sama riječ kobzar označava svirača narodnog ukrajinskog instrumenta kobze, a kobzari su nekad uz pratnju ovog žičanog instrumenta pjevali dume, pjesme s domoljubnim temama o slavnoj ukrajinskoj povijesti iz doba kozaka.
Obuhvaća lirske pjesme, poslanice, dumke, balade, poeme, u kojima se uz obilježja romantizma probijaju elementi realizma. Tematski najčešće obuhvaća ukrajinsku junačku prošlost izražavajući tugu zbog izgubljene slobode, ali i vjeru u neuništivost kozačkoga duha (npr. Tarasova noć – Tarasova nič, 1838; Ivan Pidkova, 1839; Gamalija, 1842), nacionalno-oslobodilačku borbu (npr. povijesna poema Gajdamaky ili Hajdamaky, 1841), ulogu pjesnika u društvu (npr. Misli moje – Dumyi moji; Pričalica – Perebendja, obje 1840), tragičnu sudbinu žene, osobito kmetice (poeme Kateryna, 1838; Sljepica – Slepaja, 1842., na ruskom, i dr.).
U epskoj poemi Hajdamaky (Gajdamaky) opisan je krvavi obračun ukrajinskih gerilaca poznatih pod imenom Hajdamaki u borbi protiv poljske vlastele.
Ureknuta
(Uvod u baladu)
Široki Dnjepar urla, stenje,
Srditi vjetar zavija,
Valove diže kao stijenje,
Visoke vrbe savija.
I blijedi mjesec iz oblaka
Sad tu, sad tamo proviri
Kao na plavom moru barka
Što zaroni pa izroni.
Još treći pijetli ne pjevaju,
Čovječjeg glasa niotkud,
Tek ćuk se ćuku katkad javi,
Jasen zaškripi odnekud. (1837.)
Također se okušao i u pisanju drama. U cjelokupnom je opusu ženi, osobito majci, posvetio najnježniju liriku (npr. poeme Sova, 1844; Sluškinja – Najmyčka, 1845; Vještica – Vid’ma, 1847; Maryna, 1848., i dr.).
U Ukrajinu se vratio 1843; bio je potresen užasima kmetstva i potlačenošću naroda – od junačke prošlosti ostale su samo kozačke mogile. O tom je ostavio svjedočanstva u slikarsko-pjesničkom albumu Tri godine (Tri lita, u rukopisu do 1966), kritici carizma Rasuta mogila (Rozryta mogyla, 1843) i misteriju Velika grobnica (Velykyj l’oh, 1844). Lirsko-epska poema San (Son, 1844), s podnaslovom komedija, razorna je politička satira s grotesknim prikazom dvora i cara i njihove neizbježne propasti.
Sarkastično je u parodijskoj poemi Kavkaz (1845) prikazao "uživanje" koloniziranih naroda u carskoj Rusiji.
U poslanici ukrajinskomu plemstvu I mrtvim, i živim, i nerođenim zemljacima mojim … (I mertvym, i žyvym, i nenaroždennym zemljakam mojim …, 1845), preispitujući povijest ukrajinskih zabludjelih sinova, moli ih da joj se, u ime njezina spasa, vrate; u pjesmi Oporuka (Zapovit, 1845) otvoreno poziva narode da svrgnu carizam i predočuje njihovu budućnost u slobodi.
Ciklusom Davidovi psalmi (Davydovi psalmy, 1845) započeo je pjesničko-filozofsku obradbu biblijskih tema. Kao član protucarskoga Ćirilometodskoga društva bio je uhićen 1847. te je u tamnici napisao pjesnički ciklus U zatvoru (U kazemati, 1847), koji se smatra remek-djelom njegove pejzažne i intimne lirike.
Bio je doživotno prognan u vojsku kao običan vojnik "uz najstroži nadzor i zabranu pisanja i slikanja". Od deset godina progonstva, u prve tri godine napisao je 100 pjesama i sedam poema, a u preostalih sedam godina samo jednu pjesmu (Moj Bože mili – Mij Bože mylyj), no na ruskom jeziku 20 realističkih pripovijesti (sačuvano devet), te dnevnik i dramu Nikita Gajdaj (izgubljena).
Nakon povratka iz progonstva postigao je vrhunac stvaralaštva: poeme Neofiti (Neofity, 1857), Marija (1859) i dr., triptih Sudbina (Dolja), Muza, Slava (sve 1858), istančana lirika često prožeta biblijskim motivima i vjerom u pobjedu božanske čovjekove naravi (npr. Svijete tihi – Svite tyhyj, 1860). Mnoge su njegove pjesme uglazbljene.
Ostavio je niz slika te crteže s prikazom vojničkoga života u azijskim prostranstvima. Za Ukrajince Ševčenko je nacionalni pjesnik, duhovni otac čijom je riječju preporođeno ukrajinstvo, najzaslužniji za oblikovanje suvremenoga ukrajinskoga književnog jezika i nove ukrajinske književnosti.
Umro je 10. ožujka 1861. u tadašnjem Petrogradu (Sankt Peterburg).
(Izvor: Hrvatska enciklopedija)
Oporuka (Zapovit)
Kad umrem, pokopajte me
Sred prostranih stepa,
Oko mene da se širi
Ukrajina lijepa,
Da iz groba mogu gledat’
Livade i polja
I slušati bučni Dnjepar
Koliko me volja.
Pa kad on iz Ukrajine
Do u sinje more
Krv dušmansku ljutu spere,
Polja ću i gore –
Sve napustit’ i odletjet’
Do samoga Boga
Da se molim... A sve dotle
Ne priznajem Boga.
Ustajte pokopavši me,
Okove slomite
I slobodu tad dušmanskom
Krvlju poškropite.
I u novoj porodici,
Slobodnoj, bez sjene,
Kojom dobrom, blagom riječju
Spomenite mene. (1845.)
(prevela Antica Menac)