Pjesnik komunizma koji je slavio život, a vlastiti je okončao samoubojstvom

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Vladimir Vladimirovič Majakovski, ruski književnik, jedan od začetnika ruskog futurizma, rođen je na današnji dan prije 130 godina, 19. srpnja 1893. u gruzijskom mjestu Bagdadi.

Od 1906. živio je u Moskvi, gdje je 1911. polazio slikarsku školu. Godine 1912. objavljivao je pjesme u futurističkom almanahu i postao vođom pokreta futurizam.

Autor je lirskih pjesama Ja (1913) i poema: Oblak u hlačama (Oblako v štanah, 1915), Flauta-kičma (Flejta-pozvonočnik, 1915), Rat i mir (Vojna i mir, 1916), Čovjek (Čelovek, 1917).

Scenski tekst Vladimir Majakovskij: tragedija (1913) označio je temeljnu zasadu njegova pjesništva: u središtu je biografski prepoznatljiv i naglašeno lirski subjekt neostvarene ljubavi u neprestanom sukobu s vladajućom estetikom, moralom, društvom u vlasti "Naredbodavca Svega".

Majska pjesma

Sve se okiti listom —
zima nesta uz krik.
Idemo dolinom čistom
i ja,
i ti,
i svi.

Proljeće suši selom
svoje rublje bijelo.
Mladićki i veselo
idemo!
Idemo!
Idemo!

Na papiru, na platnu —
vatru umotrimo,
zastavu crvenu, zlatnu
nosimo.
Nosimo!
Nosimo!

Ulica je sve jača,
od proljeća se sija.
Naš odred korača:
i mi,
i ti,
i ja.

(Preveo Božo Bulatović)

Majakovski je govornik urbanih cjelina koji nastoji stvoriti 'jezik ulice', uvodeći neologizme, razbijajući uhodanu versifikaciju i podređujući stih retorici pobune, gnjeva i osobnoga 'krika'. Stilski je bliži njemačkom ekspresionizmu nego talijanskom futurizmu.

Stajalište retora glasnogovornika dovelo ga je na tribinu boljševičkoga prevrata, pa je svoje pjesništvo stavio više u službu komunističkih ideja nego boljševičke prakse, s kojom je bio u sve očiglednijem sukobu.

Pisao je agitacijske pjesme, scensko djelo po uzoru na europsku tradiciju masovnoga spektakla (Misterij Buff, 1918), nepotpisanu 'kolektivnu' poemu 150,000.000 (1919–20), ali već u poemama globalnoga simultaniteta (Peta Internacionala – Pjatyj Internacional, 1922) zahtijevao je u ime budućega svjetskog jedinstva 'revoluciju duha'.

Prema ustajalosti sovjetskog društva na području morala naglašeno je kritična, jamačno najosobnija, poema o neizrecivoj ljubavi O tome (Pro eto, 1923), s motivima samoubilačkih dvojbi.

Nakon Lenjinove smrti ponovno je stao u pjesničku obranu stečevina Listopadske revolucije (poeme V. I. Lenin, 1924; Dobro – Horošo, 1927), tiskao stihotvorne feljtone, dijelom kritične u odnosu na birokraciju, a satirična kritika društvenih poroka, posebno birokratske vlasti, kulminirala je u komedijama Stjenica (Klop, 1928) i Parna kupka (Banja, 1930., hrvatski prijevod Hladni tuš).

Potonja je izazvala novinsku hajku u slijedu koje je Majakovski napisao oporučnu poemu Na sav glas (Vo ves’ golos, nedovršena) i, ne nalazeći rješenja ni u osobnom životu, počinio samoubojstvo.

Sergeju Jesenjinu

Naš je planet
radostima ubog nešto.
Treba otimati
radost
danima što bježe.
Na svijetu
umrijeti
nije teško.
Stvarati život
daleko je teže.

Kao urednik LEF-a promicao je 'lijevu umjetnost', tj. avangardu u Rusiji i izvan nje (putovanja u Poljsku, Francusku, SAD), a otkako ga je 1935. Staljin kanonizirao kao "najvećeg pjesnika sovjetske epohe", njegova je "revolucionarna" promidžbena poezija prihvaćana na europskoj ljevici (L. Aragon, J. Becher, W. Broniewski, N. Hikmet, R. Zogović i dr.).

Tek u 1950-ima spoznat je kao satiričar i duboko lirski pjesnik ruske avangarde.

Završio je život samoubojstvom 14. travnja 1930. godine u Moskvi.

Taj njegov čin ostao je tajnom. Pjesnik je javno izjavio "Mrzim sve ono gdje se smrt javlja i snuje! Obožavam život pa ma kakav bio". Osudio je primjerice samoubojstvo Sergeja Jesenjina, ali je u oproštajnom pismu napisao: "Ovo nije način (drugima ga ne preporučujem), ali ja nemam izlaza".

Njegov "Oblak u hlačama" zauvijek je ostao nedokučivo štivo u svom i našem vremenu.