Nikola Šop
Prije 120 godina rođen je jedan od najznačajnijih bh. liričara
Tekst članka se nastavlja ispod banera
Književnik i prevoditelj Nikola Šop rođen je na današnji dan prije 120 godina, 19. kolovoz 1904. u Jajcu.
Diplomirao komparativnu književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu 1931. Prve pjesme objavio je u Anđelu čuvaru (1918). Do II. svjetskog rata radio je u Beogradu kao gimnazijski profesor latinskog jezika.
Za bombardiranja Beograda 1941. teško ranjen, a 1943. se, sa svojom suprugom Antonijom, trajno nastanio u Zagrebu, gdje je radio kao korektor, a od 1949. kao znanstveni suradnik JAZU sa zadaćom da prevodi hrvatske latiniste (preveo je djela Jana Panonca, J. Šižgorića, Đ. Ferića, I. Đurđevića, K. Pucića, M. P. Katančića i dr.).
Nakon studije Knjiga o Horaciju (1935) objavio je i knjigu prepjeva Iz lirike starog Rima (1950) s prijevodima Katula, Propercija i Tibula. Vodio je korespondenciju s francuskim pjesnikom Francisom Jammesom i engleskim pjesnikom Wystanom H. Audenom, koji je prevodio njegovu liriku.
Nevinost
Danju je budno skriva obično odijelo.
Ono se tako skromno do koljena širi.
Ljudi joj vide samo lice bijelo
I ruku, što čedno iz rukava viri.
Noću, kad sa nje pane haljina svjetloplava
I spusti se niz vrata malog stana,
Nevinost joj se kroz bijelo ocrtava.
I postelja bude od nje obasjana.
U snu, kad sa nje sklizi pokrivač bjeličasti.
Trnu se zvijezde da sakriju čari njenog lika.
Tad joj se oko postelje nadviruju sablasti.
To su grješne želje noćnih prolaznika.
Među njima se sija samo jedna sjena:
Nemirna moja duša, tužna lutalica.
Ona nečujno doleti do kreveta njena.
I tiho je pokrije, spuštenih trepavica.
Djelo Nikole Šopa u znaku je intimističkih meditacija. U tom se tijeku mogu razdvojiti dvije različite, ali komplementarne faze. U prvom razdoblju, od Pjesama siromašnog sina (1926) do zbirke Za kasnim stolom (1943), Šop progovara o "prizemnoj egzistenciji" očitujući ljubav i razumijevanje za svijet malih stvari, bukoličkih ugođaja, običnih zbivanja i skromnih istina.
Međutim, iza tog svijeta običnosti i prividne banalnosti sluti se viši, skriveni transcendentalni smisao, a obične i skromne stvari postaju znamen božanskoga reda. Takva ga duhovna dispozicija dovodi u vezu s koncepcijom religioznosti Franje Asiškoga.
Stavljajući u središte lirskog interesa statične, kontemplativne slike, pastoralni repertoar motiva, asketski senzibilitet, duhovni ideal siromaštva i božansku antropologiju Isusa u dnevnim situacijama, u najboljoj zbirci toga razdoblja Isus i moja sjena (1934) Šop afirmira "čedni katolicizam", jednostavna izraza, bez ukrasa i retoričkih bravura.
Pročitajte još
Šopove kratke proze, okupljene u zbirci Tajanstvena prela (1943), tematiziraju fantastične ugođaje i čudesne doživljaje preuzimajući najčešće kôd legende, pučke predaje i bajke.
Lirska proza Predavanje o dimovima iz knjige Tajanstvena prela prijelazna je u njegovu pjesništvu, pa se od 1950-ih sve intenzivnije upuštao u filozofske meditacije o fenomenologiji nastajanja stvari i dinamici beskraja svemira.
U drugoj se fazi, od svijeta prizemnosti i gotovo pastoralnih ugođaja okreće astralnim prostorima, svemirskim visinama, beskonačnosti i vječnosti te spoznaji nepoznatih svjetova (Kućice u svemiru, 1957; Svemirski pohodi, 1957; Astralije, 1961; Dok svemiri venu, 1975; Nedohod, 1979).
Šum pšenice
Iz luga vjetar dune u doba gluho
I zelenu plahtu niz obronke zatalasa.
Lelujanje se začuje tako suho.
To šumi dolinama klas do klasa.
Vrijedni domaćin kroz otvoren prozor sluša
Šumor klasja i smije se u duši.
I sve mu se čini kao da već čuje
Kako se zrelo zrnje u hambare suši
Miris pšenice duša mi snažno diše
I šum slušam, stojeći za ogradom od trnja.
O, hvala ti, Bože, što se u klasju ovom njiše
I moja skromna šačica zrnja.
Izraz se mijenja i postaje hermetičniji i apstraktniji, u potrazi za novim riječima koje bi morale izražavati nova svemirska ostvarenja. Na tom putu otkriva i bezdan vlastitoga bića: put u nutrinu, u "nedoživljene samoće". Spjev Tremenda (Mogućnosti, 1961; Kolo, 1964), "spjev jeze i grohota", govori o doživljaju praznine i izgubljenosti te o rasapu puti i ideje ljepote.
U poemama Osvajanje kocke (1974) i O kugli (1974) Šop mijenja prostornu koncepciju doživljaja, povezujući oblike i sfere s ljudskim stanjima i životnim situacijama. Lirika te faze nastavlja se na svemirske uzlete S. S. Kranjčevića i T. Ujevića, ali u hrvatsku kozmičku poeziju unosi i nove akcente: neobično bogatstvo imaginacije, jezičnu invenciju i originalnu simboliku.
Izraz je reduciran, geometriziran; smislovi tek naslućeni. Dramski tekstovi i pjesnički dijalozi imaju više poetske nego scenske kvalitete (Pompejanska balada, 1961; Drijada, 1964; Vječni preludij, 1971; Izgubljeni Arijel, 1972; Pjesnikovi rasprodani prostori, 1974; Bosanska trilogija, 1980; Kroz vrevu stećaka, 1987).
Djelujući izvan pomodnih struja i tendencija, Šop je izgradio originalan i prepoznatljiv pjesnički izraz koji ga uvrštava u vrh hrvatske poezije te privlači pozornost mnogih hrvatskih i inozemnih kritičara.
Poezija mu je prevedena na više stranih jezika. Dobitnik je Nagrade "Vladimir Nazor" za životno djelo 1970. (Izvor: Hrvatska enciklopedija)
Molitva za vedru smrt
Daj mi, o Bože, da zaspim nasmijan
radošću sitih prepelica,
pod kruškom zrelom, u hladu slušajući
sve dalju pjesmu bijelih žetelica.
I uzglavlje mi daj od svježeg, mladog sijena.
I pokrov od biserne rose nanizan.
O daj mi da umrem u mirisu žita i trave,
kad budu sva polja pokošena.
Tada još jednom da ravnicom rodnom
vidim žetelice ko golubice bijele.
Kućerke daleke i u dvorištima krošnje tamne,
gdje stare bake dugo u noć prele.
I plodovi zreli neka tad zatutnje oko mene,
sa grana koje sve tiše šumore.
O Bože, i neka u ponoć dođu u travi skrivene
krijesnice tihe i za moju dušu dugo gore.
