Prije 175 godina poginuo je autor pjesme "Na kraj sela čađava mehana"

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Mađarski pjesnik i revolucionar Sándor Petőfi umro je na današnji dan prije 175 godina, 31. srpnja 1849. u Fehéregyházi.

Njegovo je pravo prezime Petrovics (do 1842.), a rođen je 1. siječnja 1823. u Kiskőrösu kao Aleksandar Petrović. Otac mu je bio Srbin Stevan Petrović, a majka Slovakinja Marija Hruzova.

Ime je u krštenici zavedeno na latinskom jeziku, Alexánder Petrovics, što je tada bilo pravilo Evangeličke protestantske crkve, kojoj je pripadala njegova majka.

Nakon školovanja i kratke vojne službe bio je putujući glumac (1841–44), potom novinski urednik u Pešti.

Za kratka života izgradio je više pjesničkih koncepcija i okušao se u različitim stilovima. Uz težnju za poistovjećivanjem s kolektivnom sviješću narodnoga pjesništva na početku 1840-ih, gradio je i krajnje individualiziran lik romantičarskoga pjesnika.

Prvu pjesničku zbirku Pjesme (Versek, 1844) zasnovao je na tradicijama mađarskih narodnih pjesama, slaveći "prirodno" nasuprot "učenu" pjesništvu. Satirični ep Mjesni malj (A helység kalapácsa, 1844) parodija je romantičnih epova, a romantičarski stihovani ep Vitez Janko (János Vitéz, 1845) crpi motive i strukturu iz narodnih pjesama i bajka.

Nerad svrha je života.
Ljenčarim, da je divota.
Dost’ što seljak radit zna.
Mađarski sam plemić ja.

Za nauku da živim? Baci!
Naučnici — siromasi!
Niti čitam, niti pišem — pa?
Mađarski sam plemić ja!

Ne brinem se da li strada
domovina u sto jada;
već će proći sudba zla.
Mađarski sam plemić ja!”

("Mađarski plemić", preveo Staniša Veličković)

U lirskoj kompoziciji Oblaci (Felhők, 1846) romantičarski traga za izlazom iz osobne i umjetničke krize. U duhu romantizma pisao je i svoju bogatu ljubavnu liriku (najčešće u obliku lirske pjesme ili elegije) i dojmljivu pejzažnu liriku.

Ponesen idejama Francuske revolucije i društvenih utopija, od 1847. svoje je pjesništvo povezao s revolucionarnom tematikom i općom željom za slobodom, a vlastiti pjesnički zadatak vidio je u ulozi pjesnika proroka i vizionara (Pjesnici XIX. stoljeća – A XIX. század költői, i dr.).

Tonom tragične ironije izrazio je pak upitnost te uloge u epskoj pjesmi Apostol (Az apostol, 1848). Bio je jedna od glavnih ličnosti mađarske građanske revolucije i borbe za neovisnost (1848–49); njegova Nacionalna pjesma (Nemzeti dal), napisana 13. III. 1848., postala je simbolom peštanskih ožujskih događaja.

U skladu s vlastitom ulogom opisanom u pjesmama, od kraja 1848. sudjelovao je u borbama i nestao na ratištu. Njegov je pjesnički jezik označio prekretnicu u mađarskoj književnosti, a tragična ga je smrt učinila simbolom želje za osobnom i nacionalnom slobodom. 

Najvjerovatnije je umro u Bici kod Segesvara, jednoj od posljednjih bitaka rata. Ipak, postoji više verzija o njegovoj smrti, a u Mađarskoj postoji izreka "Nestao, kao Petőfi u magli".

Jedan obavještajac je, naime, u to vrijeme ustvrdio da su nakon bitke dva kozačka konjanika sustigla pjesnika i teško ga ranila. Poslije je poslao dvojicu svojih ljudi da još živog Petőfija dovedu u kuću u Segesvaru, odakle su ga Rusi uzeli kao ratnog zarobljenika – ali nisu znali tko je njihov zarobljenik.

Ova priča dala je povoda za spekulacije da Petőfi nije poginuo u bici već je odveden u Sibir sa 1.800 drugih mađarskih zarobljenika. Prema nekim stručnjacima, Petőfi je tamo umro od tuberkuloze 1856. godine.

U svakom slučaju, iza njega je ostalo vrijedno pjesničko djelo, a zanimljivo je da se jedna pjesma već desetljećima izvodi na svadbama i slavljima te je postala dijelom neizostavnog narodnog melosa.

Radi se o pjesmi "Na kraj sela čađava mehana":

Na kraj sela čađava mehana,
iz nje štrči kosa nečešljana.
Nečešljana od silnoga pića,
to je kuća seoskih mladića.

Iz kafane pijan ja izlazim,
čudnovate ulice nalazim.
Lijevo, desno, nigdje moga stana,
oj, ulice ala si pijana!

Gle mjeseca što se nakrivio,
na jedno je oko zažmirio.
A drugo je sasvim zatvorio,
sram ga bilo i on se napio!

Tko to lupa na moj prozor tako,
zar vi momci ne znate polako?
Moj Milenko leg’o je da spava,
od te muke zaboli ga glava!

("Na kraj sela čađava mehana", prepjev Jovana Jovanovića Zmaja)