Paul Celan
Pjesnik bez zavičaja koji je pisao na jeziku svojih progonitelja
Tekst članka se nastavlja ispod banera
Ako se negdje netko predstavi kao Paul Celan, rijetki će ga povezati s njemačkim duhovnim bićem, ali ovaj pjesnik uistinu pripada toj kulturi - bio je pjesnik, prevoditelj i esejist njemačkog jezičnog izraza.
Rođen je na današnji dan, 23. studenoga 1920. godine u Černovcima, tada Rumunjska, sada Ukrajina, u obitelji njemačkih židova cionista, kao Paul Ančel (Antschel ili Ancel).
Do 1918. grad je, ali i cijela pokrajina Bukovina, bio dio Habzburškog carstva, poslije Prvog svjetskog rata pripao je Rumunjskoj, poslije Drugog svjetskog rata Sovjetskom Savezu, a danas pripada Ukrajini. Uoči Drugog svjetskog rata skoro polovina stanovnika su bili Židovi. Grad je bio prožet s nekoliko jezika i kultura.
Godine 1938. Celan upisuje studij medicine u Toursu (Francuska), ali ga ubrzo napušta. Već sljedeće godine vraća se u rodno mjesto (koje će 1940. biti priključeno SSSR-u) i upisuje studij romanistike.
Po ulasku njemačkih okupatorskih trupa u grad 1941. odveden je na prisilni rad na izgradnji puteva. Godinu dana kasnije njegovi su roditelji transportirani u radni logor Mihailovka. Otac mu umire od tifusa, a smrt majke – ubijena pucnjem u zatiljak, biti će kasnije centralni motiv u njegovoj poeziji.
Paul Celan biva također zatočenik radnog logora sve do 1943. U oslobođene Černovce, nakon bijega iz logora, vratiti će se 1944.
Marijana
Bezjorgovanska tvoja je kosa, tvoje lijepo lice od ogledala
Od jednog oka ka drugom oku prelazi oblak, kao Sodoma prema Babilonu:
on komada kulu kao da je od lišća i bjesni uokolo sumpornog grma.
Tad ti sijevnu jedna munja okolo usana – taj ponor s ostacima violine.
Snježnobijelih zuba netko gudalo povlači: O, najljepše pjevaše trstika!
Ljubljena, ti takoder, ti si trstika, a mi svi kiša;
tvoje je tijelo vino bez premca i mi lijevamo pehare na desetine;
barka u žitu tvoje srce, mi veslači prema noći;
vrč plavetnila, ti poskakuješ lagano iznad nas, a mi spavamo…
Pred šator primiče se satnija, a mi te kucajuć‘ peharima u grob nosimo.
Na pločniku svijeta sad odzvanja tvrdi talir snova.
Nakon kratkog studija anglistike, zapošljava se 1945. kao lektor i prevoditelj u jednom izdavačkom poduzeću u Bukureštu.
Za to vrijeme stupa u kontakt sa Rosom Ausländer i objavljuje prve pjesme u časopisu „Agora“. Istovremeno bavi se prevođenjem Kafke.
Godine 1947. napušta staljinizmom pritisnutu Rumunjsku i nakon kratkog boravka u Beču 1948. (poznanstvo i ljubav s pjesnikinjom Ingeborg Bachmann) konačno se nastanjuje u Parizu.
Od tada pjesme piše isključivo na njemačkom jeziku. To je jezik njegove majke, ali i jezik njezinih ubojica. Ta ambivalentnost će označiti njegovo ukupno djelo.
Pohvala daljini
U izvoru tvojih očiju
žive vrše ribara poludjelog mora.
U izvoru tvojih očiju
more drži svoju riječ.
Ja ondje bacam
srce koje je boravilo kod ljudi,
odjeću koju nosio sam i sjaj jedne prisege:
Najtamnije na dnu tamnog, ja sam ogoljeniji.
Ja nisam, no samo jednom otpadnik, pouzdan.
Ja sam ti, kad sam ja.
U izvoru tvojih očiju
ja odjeljujem san od otimačine.
Jedna vrša u svoje petlje ulovila je jednu vršu:
mi se razdvajamo spetljani.
U izvoru tvojih očiju
jedan obješeni davi svoj konopac.
Studira germanistiku i lingvistiku i nakon toga radi na Ecole Normale Supériure kao lektor njemačkog jezika.
Prevodi Rimbauda, Bloka, Mandeljštama, Jesenjina, Shakespearea i mnoge druge pjesnike na njemački jezik.
Svoju prvu knjigu objavio je 1948., dakle u doba u kojemu je utjecaj Rainer Maria Rilkea još trajao. Tako veliki pjesnik Rilke i Gottfried Benn, čija je era upravo nastupala, omeđuju otprilike iz daljine Celanov put.
Osnovna je Celanova figura paradoks. U svoje pjesništvom uveo je »proturiječ« (Gegenwort) kao pravu riječ apsurda. U njega su vrlo često riječi suprotne po smislu a slažu se prema zvukovnim asocijacijama.
Pjesme su mu slike u koje kao da se uvukla vječnost, dakle statične su, obraćaju se i ne pripovijedaju već kazuju, ili bolje: pokazuju. Pjesništvo je to s vrlo malo glagola, a i ono malo njih izgubilo je svoja vremenska obilježja te stoji u infinitivnim oblicima, bilježeći samo neodređenu protežnost.
Korona
Jesen mi iz ruke jede svoje lišće: mi
smo prijatelji.
Mi oslobadjamo vrijeme iz orahove ljuske i učimo
ga hodati:
vrijeme se vraća u ljusku.
U zrcalu nedjelja je,
u snu je usnuli,
usta govore istinito.
Moje oko silazi prema spolovilu ljubljene:
gledamo se,
govorimo iz tame,
volimo se kao san i pamćenje,
spavamo kao vino u školjkama,
kao more u zraci krvi iz lune.
Mi smo ondje upleteni u prozor, oni nas gledaju
s ulice:
vrijeme je, nek’ se zna!
Vrijeme je da se kamen najzad pusti procvjetati,
da neprekidno srce kuca.
Vrijeme je da nastane vrijeme.
Vrijeme je.
U svojim kasnim pjesmama izrezuje sliku po njezinim obrisima te nam kroz tako nastalu rupu u našem zatvorenom svijetu pokazuje, ili barem daje naslutiti, nešto od beskrajnih i vječnih prostora.
Stvorio je moderno pjesništvo koje je, uz neizravno upozoravanje na užase rata, ujedno oslobađalo njemački jezik od nacističke zloporabe.
Šezdesetih godina prošlog stoljeća Celan je obolio od depresije. Nakon što je rastrojen prijetio svojoj ženi, dobrovoljno se liječio u psihijatrijskoj klinici.
U jesen 1969. putuje u Izrael.Iako ga srdačno dočekuju on ni tu ne nalazi ono što traži. Pjesnik završava život 20. travnja 1970. samoubojstvom u Parizu, skokom u Seinu.
Nagrađen je književnom nagradom grada Bremena 1958., a 1960. Büchnerovom nagradom i 1964. Velikom nagradom za umjetnost Sjeverne Rajne-Vestfalije.
Celanove zbirke: Pijesak iz urni (Der Sand aus den Urnen, 1948), Mak i pamćenje (Mohn und Gedächtnis, 1952), Od praga do praga (Von Schwelle zu Schwelle, 1955), Jezična rešetka (Sprachgitter, 1959), Ničija ruža (Die Niemandsrose, 1963), Prisila svjetla (Lichtzwang, 1970), Snježna dionica (Schneepart, 1971).
Banket
Nek‘ noć bude prazna od boca u visokom gredovlju
kušnje,
nek‘ prag bude preoran zubima, iznenadni gnjev
posijan prije jutra:
niknut će nam bez sumnje još jedna visoka pjena,
prije nego mlin oni su ovdje,
dolaze naći kod nas suzdržljivo žito za svoj spori
točak…
Pod otrovanim nebesima drugi fetusi su nesumnjivo
više riđi,
i san drukčije unovčen nego ovdje, gdje mi
kockamo u sreću,
nego ovdje gdje se razmjenjuju u tami zaborav
i čudo,
gdje sve vrijedi tek jedan sat potom se sa
zadovoljstvom od nas popljuje,
bačeno u svjetlosne kovčege u lakomu vodu
prozora
bukne na cesti ljudskoj, za slavu
oblaka!
Od tada pokrivajte se ogrtačima i uspnite sa mnom
na stolove:
kako bi drukčije moglo se još spavati nego stojeći,
usred kaleža?
u čije još zdravlje ispijamo mi snove,
ako ne za spori točak?
Smrt je majstor iz Njemačke
Je li poezija još uvijek moguća? Naoko drsko pitanje: pa naravno da se poezija još uvijek piše. Ali u nekom smislu ostaje upitno što poezija može učiniti – i kakva bi trebala biti – u vremenima patnje i mržnje.
Bilo je to veliko pitanje diskusija o poeziji nakon Drugog svjetskog rata, a s posebnom težinom leži na ostavštini Paula Celana, pjesnika koji je rođen u Rumunjskoj a pisao je na njemačkom, i bio jedan od najinovativnijih pjesnika europskog modernizma.
Nakon Friedricha Hölderlina i Reinera Marie Rilkea, nitko u tradiciji njemačke lirske poezije nije stvarao djela tako evokativne sile, ispitujući granice jezika i hrabro utirući nov put u estetsko iskustvo. Celan je taj, više nego ostali, koji je dokazao da pisati poeziju nakon Auschwitza nije samo moguće nego i nužno: da se poezija mora suočiti s akumulirajućom težinom moderne katastrofe i zabilježiti nešto poput srama zbog same činjenice vlastitog postojanja.
Kao i Celan, moderna poezija je ona koja je preživjela – ranjena, traumatizirana, opsjednuta. Može opstati, ali samo pod cijenu odustajanja od vlastitih pretenzija na transcendentno značenje i odricanja od svojih naslijeđenih ideala ljepote. Na ovaj je zahtjev Celanov rad odgovorio novim pjesničkim izrazom, jednako enigmatičnim i sirovim kao i svijet sam. A ipak Celan je, čini se, znao da bi se teret odgovornosti mogao ispostaviti prevelikim, i da bi poezija mogla naprosto nestati. (Peter E. Gordon, Boston Review, prevela Barbara Šarić)
