Prije 90 godina organizirano je nacističko javno spaljivanje knjiga

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Prvo javno spaljivanje nepoželjnih knjiga upriličili su nacisti 10. svibnja 1933. godine. Dogodilo se to na berlinskom Opernom trgu, nedaleko od ulaza u slavno Humboldtovo sveučilište.

Na skupu je govor održao nacistički ministar propagande Joseph Goebbels obrativši se riječima: "Ne dekadenciji i moralnoj korupciji! Da pristojnosti i moralnosti u obitelji i državi".

Spaljivanje literature bio je napad na slobodu govora i pisanog izražavanja, odnosno na samo društvo koje ga njeguje. Ono također demonstrira totalitarističku prirodu samog nacističkog režima zbog nasilnog određivanja što pojedinac smije čitati, a što ne.

Kampanja je vođena od strane Njemačke studentske unije (koja je postojala u razdoblju od 1919. do 1945. godine) kojoj je bio cilj spaljivanje svih knjiga i drugih tiskovina koje su bile oprečne nacističkim uvjerenjima i političkim stavovima.

Sveučilišni studenti donijeli su na spaljivanje oko 25.000 knjiga koje navodno nisu odgovarala njemačkom duhu. Radilo se o knjigama židovskih autora, socijalista, pa i kršćana koji nisu podržavali naciste.

Od židovskih autora spaljene su knjige Alberta Einsteina, Sigmunda Freuda, Franza Werfela, Maxa Broda, Bertolta Brechta, Ericha Marije Remarquea, Franza Kafke i mnogih drugih.

Od ljevičarskih autora spalili su knjige Karla Marxa, Friedricha Engelsa, Lava Trockog itd. Najzanimljivije je da su spaljene i knjige nepoćudnih američkih autora, poput Ernesta Hemingwayja i Helen Keller, a i europskih klasika poput Victora Huga, Marcela Prousta, Andrea Malrauxa i H.G. Wellsa.

Spaljene su čak i pjesme njemačkog pjesnika Heinricha Heinea koji je još 110 godina ranije zapisao: "Tamo gdje se pale knjige, na kraju se pale i ljudi."

Wolfgang Herrmann bio je njemački knjižničar i član NSDAP-a koji je 26. ožujka 1933. godine izdao prvi popis knjiga za koje je smatrao da ih se treba ukloniti iz njemačke svakodnevnice. Službeni naslov popisa bio je Popis knjiga koje vrijedi zapaliti, a službeno je objavljen u publikaciji Berliner Nachtausgabe.

Popis je nadopunjavan kroz sljedećih par mjeseci te je ponovno objavljen 10. svibnja 1933. godine u službenom glasilu njemačkih knjižničara (Börsenblatt). Potonji popis postao je prvi službeni pruski popis zabranjenih knjiga.

Međunarodne reakcije na nacističko spaljivanje knjiga bile su brze i široko rasprostranjene. Prosvjedi su organizirani u američkim gradovima, uključujući New York, Philadelphiju, Cleveland i Chicago. Mnogi američki i svjetski novinari bili su duboko šokirani ovim činom te su u vlastitim člancima, odnosno novinskim izdanjima izražavali duboku ogorčenost i zabrinutost za njemačku intelektualnu slobodu.

Pokušaji da se spasi određeni broj knjiga povezan je s Parizom i Pragom gdje su se odvozile knjige koje su u tajnosti prebacivane preko granice. U mnogim glavnim gradovima osnovane su tzv. knjižnice slobode (eng. Freedom Library) koje su pružale jedino utočište knjigama i drugim tiskovinama u to vrijeme.

Njemačke vlasti su nakon kampanje provele niz uhićenja. Smatra se kako je u prvom valu uhićeno preko 4000 akademika i pisaca, a mete kasnijih uhićenja bili su, uz akademike i pisce, komunisti, sindikalisti, socijalisti i drugi.

Velik broj njemačkih umjetnika, pisaca, liječnika i drugih intelektualaca napustio je granice Reicha zbog straha od mogućeg progona.

Zanimljivo je da su Saveznici nakon Drugog svjetskog rata nešto slično paljenju knjiga napravili s nacističkom literaturom. Naime, 1946. donijeli su odluku o zaplijeni i uništavanju oko 30.000 nepoželjnih naslova, među njima i takve klasike kao vojna djela Carla von Clausewitza.