Profesionalni pisci 'čuju' glasove svojih likova

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Slavni pisci poput Alice Walker ("Boja purpura"), Davida Nichollsa ("Jedan dan") ili književnice za djecu Enid Blyton javno su priznali da slušaju i čavrljaju sa svojim imaginarnim likovima, a sveobuhvatno istraživanje o tom fenomenu pokazalo je da i mnogi drugi književnici doživljavaju isto.

Znanstvenici sa sveučilišta Durham u suradnji s britanskim listom Guardianom ispitali su 181 profesionalnog pisca koji su sudjelovali na Književnom sajmu u Edinburghu 2014. i 2018. godine.

Pokazalo se da 63 posto autora može 'čuti' kako im likovi govore dok pišu, a 15 posto ih se s njima upušta u dijaloge.

"Čujem ih u svojim mislima", rekao je jedan pisac. "Imaju različite glasove i mogu ih čuti njihovu međusobnu konverzaciju tako da uvijek raspoznajem tko od njih govori", dodao je, piše Hina.

Nemaju svi baš takva iskustva, no autori istraživanja kažu da su zabilježili "mnogo preklapanja i sličnosti" u razmišljanjima pisaca.

Neki među njima uspijevaju kontrolirati i diktirati svoje imaginarne razgovore, slično redateljima u kazališnoj predstavi, a drugi kažu da im likovi 'glume samostalno'.

"Ponekad mi čak govore da ono što sam im namijenio nije dobro", rekao je drugi autor.

"Često sam osupnut onim što se zbiva, kao da gledam scene i čujem razgovore, premda sam zapravo ja taj koji ih stvara", dodao je.

Znanstvenici misle da bi to moglo imati veze s našim unutarnjim monolozima.

"Bili toga svjesni ili ne, većina nas pokušava anticipirati što će ljudi reći ili napraviti u svakodnevnim interakcijama", rekao je autor istraživanja i stručnjak za englesku književnost John Foxwell za Guardian.

"Nekim se autorima vjerojatno događa da za likove razviju iste modele osobnosti kao što ih razvijaju za stvarne ljude", dodao je.

Mali dio profesionalnih pisaca kaže da je imao iskustva poput halucinacija, kad se 'glasovi' stvarno čuju. Većini se to ipak događa dok tonu u san ili se bude.

"Takvi glasovi sami po sebi nisu simptom problema s mentalnim zdravljem", objasnili su znanstvenici.

"Takva 'živa' stanja maštanja, čak i kad se izgubi kontrola nad vlastitom imaginacijom, zdrava su, sigurna i nekima važna za stvaranje fikcije", dodaju. A pisci su, čini se, u tomu posebno dobri.

Studija je objavljena u časopisu Consciousness and Cognition.