Sergej Lebedev: Postoje dvije Rusije – Rusija živih i Rusija mrtvih

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Sergej Lebedev (1981., Moskva), ruski romanopisac, esejist i novinar, koji je napustio Rusiju i utočište pronašao u Njemačkoj, sudjelovao je na Festivalu svjetske književnosti u zagrebačkom Meštrovićevom paviljonu gdje je kroz razgovor s Miljenkom Jergovićem govorio o (post)sovjetskoj Rusiji, zločinima u ratovima, zaboravu i sjećanju.

Lebedev, čija su dva romana „Granica zaborava“ i „Debitant“ objavljena u nakladi Frakture i prijevodima Ive Alebića, jedno je od najpoznatijih imena suvremene ruske književnosti.

Jergović je govoreći o knjigama Sergeja Lebedeva istaknuo kako je „Granica zaborava“ geološki, a „Debitant“ toksikološki roman, jer je Lebedev po svom građanskom pozivu i obrazovanju geolog.

“Zanimalo me dok sam čitao obje knjige, na što nema odgovora u njima, je zašto ste i kako završili na studiju geologije i kako ste i kada prestali njome baviti“, pitao je Jergović ovog ruskog pisca na što mu je odgovorio kako su njegovi roditelji bili geolozi i da je stvarao romantičnu sliku ruskog sjevera, svojevrsne sovjetske verzije avantura Jacka Londona.

“Postojala je, međutim, i jedna uznemirujuća nota. Svi obiteljski prijatelji mojih roditelja bili su geolozi i kada su se nalazili zajedno na kućnim druženjima, dolazio je trenutak u kojem bi nama, djeci, rekli da se odemo igrati u drugu sobu da ne bismo čuli o čemu pričaju. Osjećao sam da postoji neka tajna, a kasnije sam, kako sam odrastao, počeo malo prisluškivati“, otkrio je Lebedev napomenuvši kako njegovi roditelji pripadaju prvoj generaciji geologa nakon Staljina koji su svjedočili propadanju gulaga.

Medvjedi se spuštali u naselja tražeći ljudska trpa bačena u jame

“Imali su svi po dvadesetak i više godina, redom mladi ljudi koji su išli u tundru i tajgu i tamo vidjeli ljude koji su bili u gulagu, pri kraju njihovih života. Sjećam se jedne od tih priča koje roditelji nisu htjeli da mi djeca čujemo, a to je ona kako su došli u jedno naselje, u istočnim Sibiru gdje su upozoreni da ne hodaju kasno noću jer se medvjedi spuštaju u selo. Pitali su zašto medvjedi, pa su im ovi nehotice objasnili da postoji jedan šaht i rupa u kojoj se bacaju trupla ljudi i da medvjedi zbog toga dolaze“, rekao je.

Okus te tamne tajne koje skriva sjever Rusije, istaknuo je Lebedev, doveo ga je u geologiju jer mu, priznaje, nije bilo toliko zanimljivo proučavati minerale i stijene, koliko saznati što se tamo doista skriva.

“Prvi sam put kao dječak od 15 godina otputovao u jednu ekspediciju s lopatom, u grad Pečori na krajnjem sjeveru. Letjeli smo helikopterom. Bio sam naivan, očekivao sam da će to biti  netaknuta priroda, mjesta na koja čovjek nije kročio, međutim, vidio sam samo ruševine, ostatke građevina, porušene mostove i ceste, izgledalo kao da stojim na palubi broda i gledam ostatke Atlantide. Pitao sam pilota što je to, a on mi je mirno rekao da su to bili logori. Odmah sam doživio bljesak, shvatio sam da sam i ja svjedok toga, ne onako kako je svjedok bio Solženjicin, nisam ih vidio dok su bili aktivni, ali sam vidio te logore i znam njihovu postegzistenciju, ono što je od njih ostalo. Logori nisu bili zamijenjeni nečim novim, više se nije ništa izgradilo, ostali su da gnjiju u tajgi“, ispričao je.

Rusija živih i Rusija mrtvih

Na tim se prostorima kasnije kao geolog zadržao osam godina i išao u ekspedicije putevima kojima su išli i zarobljenici gulaga, vidjeli su te iste jame.

“Zapravo smo kopirali njihov život. Ta repeticija je u meni stvorila nešto novo, vidio sam da postoje dvije Rusije – Rusija živih i Rusija mrtvih. Milijuni ljudi čiji su životi prekinuti i završili su nigdje, na tom ogromnom prostoru ljude se bacalo i brisalo iz pamćenja, pa sam misleći da ću postati geolog, postao neki drugi“, rekao je Lebedev.

Govoreći o najintimnijim dječjim sjećanjima na Sovjetski savez i njegov raspad kada je imao 10 godina, ljudi uvijek navode velike skupine prosvjednika na moskovskim trgovima u kolovozu 1991. godine.

“Na području Dače, mjestu udaljenom 50-ak kilometara od Moskve gdje je njeno stanovništvo obično provodilo ljeta, nikome kao da nije palo na pamet da može sudjelovati u tim prosvjedima. Odrasli su sjedili pored radioprijemnika, gledali na njih kao proroke i božanstva iz kojih će im biti izrečeno kakva ih budućnost i sudbine očekuju. Kristalno se jasno sjećam tih ozbiljnih poza i pokreta, kao da osjećaju da će povijest odlučiti za nas, da nismo njen subjekt, nego zamrznuti u očekivanju tog što će reći radio. Slika tih ponašanja gdje je čovjek uvijek žrtva povijesti i ne može joj proturječiti ostala je urezana duboko u mom sjećanju, to mi se kasnije ponavljalo u različitim epizodama i motivima“, rekao je.

O povijesti obitelji nije se smjelo govoriti, a ni pitati, istaknuo je Lebedev, jer je to kao šuma – područje na koje ne smiješ ići sam, ne smiješ se za to zanimati, a odrasli će ti, ako pitaš nešto, dati nekakav čudan odgovor.

Strah je najbolji otrov

“Postoje dvije vrste ljudi u toj sovjetskoj prošlosti, o nekima se može pričati dok neki postoji samo kao male fotografije na zidovima. Formalno su dio obitelji, ako pitaš tko je taj i taj, roditelji će reći da je to neki stric koji je dano otputovao u drugi grad, a kasnije ću, primjerice, kad sam se kao novinar bavio arhivskom građom saznati da je bio strijeljan. Tek kasnije zapravo nalazim realne sudbine tih ljudi. Najintimniji osjećaj u meni je bio da svijet nije ono što mi se čini“, rekao je.

Iza svakog predmeta, napominje, koji  se odnosi na prošlost, iza svake priče postoji još nešto, kao postoji zavjesa iza koje je istina i tako rasteš kao 'mali špijun' znajući da roditelji imaju tajne, koje nisu osobne, nego daleko veće od vaše obitelji, tajne koje se odnose na čitavu zemlju i povijest.

Govoreći o drugom romanu „Debitant“, Jergović je istaknuo kako je to roman o stvaranju apsolutnog remek djela, s tim da je to remek djelo smrtonosno – savršeni otrov koji je ne ostavlja nikakve tragove i proizvodi nešto nalik prirodnoj smrti.

“Jedan jako važan lik u romanu, izgovara rečenicu koju ću parafrazirati, a glasi otprilike ovako: 'Strah je najbolji i najefikasniji otrov. Strah se nepogrešivo širi i strahom se žrtve truju same, ne treba strahu ništa dodavati.' Važan je to trenutak u knjizi, ali i vašoj cjelokupnoj sovjetskoj i postsovjetskoj priči“, rekao je Jergović.

Lebedev je podsjetio kako je ruska Bijela kuća, tamošnja zgrada Vlade, bila u kolovozu '91. simbol priželjkivane budućnosti, utvrda demokracije koja je trebala stići, a ljudi su pred tim zdanjem stajali ne znajući što će se desiti.

Ljudi su vjerovali da će doći budućnost  jer se srušilo nekoliko spomenika

“Vojska je u Moskvu ušla na tenkovima, ljudi su stajali protiv tenkova, sve se završilo jako brzo jer organizatori puča nisu bili dobri organizatori. Tih je dana s Luganskog trga nasuprot Komiteta državne sigurnosti maknut spomenik Feliksu Dežinskom, osnivaču tajne policije. Bila je to najveća simbolička pobjeda, značila je da povijest postala povijest, da je stigla budućnost jer je željezni Feliks zbačen s pijedestala“, rekao je Lebedev.

Kroz nepune dvije knjige, dodaje, Bijela kuća postala je simbol reakcije, povijest se kompletno promijenila, a ljudi su previše vjerovali značaj i učinkovitost simboličkih gesta poput smicanja spomenika.

“Nisu bili svjesni da to nije dovoljno. Velike su razlike između postupaka ruskih disidenata u istočnoj Njemačkoj koji su ulazili u Stasi, tražili su da se otkriju dokumenti, da se sudi krvnicima i onima koji su radili zločine protiv sloboda. Ljudi nisu bili spremni sustavno se boriti protiv onog protiv čega smo se trebali boriti. Kada je počeo prvi Čečenski rat ’94. godine Jeljcin je napravio izbor u korist tenkova i oružja, sačuvao imperiju silom, ali nakon tog je bilo kasno, kada je krenuo rat, krenula je druga povijest jer rat ima svoju logiku i zakone, odvodi zemlju predaleko“, dodao je.

Zločini koji su počinjeni u Čečeniji su dokumentirani, o njima postoji velika dokumentacija, ali odgovornost za njih još uvijek nije postala punopravni dio agende.

“Nismo o tom spremni govoriti. Govorimo o korupciji, da je vlada ukrala novac, ali o stvarnoj boli, strahu, krvi i smrti ne pričamo i taj se krug neodgovornosti nastavlja. Bojim se da  će nakon ovog 24.2. rusko društvo znači objasniti da smo žrtve Putinovog režima, ali ćemo pobjeći od radikalnih pitanja i odgovornosti“, dodao je Lebedev.

O povratku u Rusiju ne razmišlja, priznaje, ali ga uznemiruje povijesna grafomanija, pa podsjeća na činjenicu da je prije stotinu godina 3. rujna iz Sankt Peterburga otplovio brod na kojem su bili vodeći ruski intelektualci, pjesnici, filozofi, neprijatelji boljševika, a jedna od putnika bio je i njegov prapradjed.

“Nakon 100 godina, nalazim se tamo gdje se on nalazio, utočište je kao i ja našao u Berlinu. Surađujem s približno istim institutima u Njemačkoj s kojima je i on surađivao. Rusija se abortira, tragedija je ova agresija na Ukrajinu, ali s druge strane, nikakav poučak nismo izvukli, a sve smo to već prošli“, rekao je.

Ruska se imperija nikad nije do kraja raspala, a osnova svega je uvijek bilo nasilje

Ruska se imperija, ističe, nikad nije do kraja raspala, skupljali su je stotinama godina, a osnova svega uvijek je bio neki oblik nasilja – politički, vojni, kulturni.

“Neki su narodi bili apsorbirani, kasnije su probavljeni, da se tako izrazim, dok drugi nisu bili do  kraja. Izbor je trebao postojati. Rusija se službeno naziva federacijom, ali mi nismo, iako žive različite narodnosti i nacije. Bio je izbor, idemo li u komplikaciju, u savez regija koje trebaju imati politički subjektivitet ili ono što je Lenjin nazivao 'tamnicom naroda' u čemu je bio u pravu, iako je rijetko bio u pravu“, dodao je.

Tijekom zadnjih 30 godina, drugi put Rusije nije intelektualno razrađen jer mi, dodao je Lebedev, kao nositelji velike ruske kulture u sebi nosimo i nekakav imperijalni DNK i teško nam je sagledati povijest imperije iz perspektive onih naroda, manjinskih naroda, koji su apsorbirani i prisiljeni da se pripoje.

Jedina nada da rat stane je to što Rusi ne žele ratovati

“To zahtjeva ogroman napor. Možda nam veliki poučak bude agresija na Ukrajinu, o tome ćemo još dugo morati misliti i razmišljati. U Moskvi sada kao da rat ne postoji među ljudima, a ni u drugim velikim gradovima. Postoji samo u TV-u gdje svako malo imate minute mržnje u kojima nas uče mrziti Ukrajince, ali u svakodnevnom životu taj rat ne postoji. Nema slogana, nema plakata, nema onog da se kao za vrijeme SSR-a ide na front“, smatra.

Putin i njegova vlast, dodaje, balansiraju između ideološkog napumpavanja i pritiska i demobilizacije.

“Napor im je u tome da se pokaže kako nema nikakvog rata, da sve to skupa nije ozbiljno,  da se od Rusa ne traži nikakva žrtva, u tome ipak leži jedna mala nada, Putin shvaća da podršku ima u obliku TV-a, teško da će Rusi htjeti ići tamo ratovati i ginuti. U nekom smislu, Putinu to veže ruke jer ovo nije sovjetsko doba kada je bila moguća punopravna mobilizacija. Mali tračak nade je u tom, Ukrajina je daleko više motivirana za borbu i pobjedu, a rusko društvo nema nikakvu motivaciju za taj rat.“

Putinov režim, dodao je Jergović, relativno efikasno uspijeva proizvoditi strah na drugoj strani – u Europi gdje je strah od zime jednak strahu od korona virusa prije nekoliko mjeseci.

“Taj strah po Hrvatskoj, Mađarskoj, Češkoj, Bugarskoj, Slovačkoj, pa i Njemačkoj da će se smrznuti ove zime, kao da je prenesen iz vaših romana,  kao da je stvoren, djelo Putina i njegovih ljudi“, rekao je Jergović.

Lebedev objašnjava kako Putin nije profesionalni političar nego činovnik tajne policije koji je većinu života proveo izvan zakona, a profesionalno je naučio upravljati ljudima pomoću straha jer se sva služba gradi na strahu, a ne na povjerenju.

Strah je jedina emocija koju Putin poznaje, tipovima poput njega treba reći – ne bojim se, sve je umjetno

“Strah je valjda jedina emocija koju on poznaje i koja mu je dostupna. Jako dobro zna kako se proizvodi i prodaje strah, kome je i kakav potreban, menadžer straha, tako ga zovem, jer je i na vlast došao na valu strahu, bio je nekakva simbolička figura zaštitnika u strahu od čečenskog terora. S ljudima poput njega koji ima utreniranu akupunkturu ljudske svijesti treba postupati po jednom pravilo – reći mi se ne bojimo, jer je taj strah umjetan, oni se sami boje jer znaju unutar sebe da su na krivoj strani povijest, shvaćaju u što su se uvalili i da ih čeka osveti. Oni se sada trebaju bojati, sada je vrijeme njihovog straha, oni trebaju osjetiti sve strahove ovog svijeta“, rekao je Lebedev.

Govoreći o dvojici upečatljivih likova iz romana – drugom djedu u „Granici zaborava“ i stricu Igoru u „Debitantu“, Lebedev je istaknuo kako predstavljaju simboličke figure, kulturološke fenomeni koji ne postoje, a istovremeno su realni ljudi koji imaju svoje prototipe.

Povijest jedne obitelji

“Sav moj književni život počeo je od lika drugog djeda. Moja baka s majčine strane imala je dva muža, a moj je djed bio kapetan Crvene armije koji je preživio, kao pješadinac, od ’41. do ’35. što je ravno čudu. Postao je drugi djed koji je umro kada sam imao šest mjeseci, ali o njemu se nikad nije pričalo. Baka je kod kuće u kutiji za čokoladu držala sovjetska ordenja i medalje – Crvena zvezda, Crvena zastava i Lenjinov orden, i na mene je to kao dijete djelovalo upečatljivo, u tim sam trenutcima osjećao više kao unuk tog djeda kojeg nisam ni upoznao, nego sin svojih roditelja. Kada je baka umrla, počeo sam istraživati obiteljsku povijest i tražio tzv. oficirske knjižice. Mislio sam, kako ih nigdje nije bilo u stanu, da ih je sakrila ili uništila prije smrti, iako mi nije bilo jasno zašto bi to uradila. Naposljetku, našao sam knjižice i to dvije što me iznenadilo. Mislio sam da drugi djed nema veze s vojskom, doživljavao sam ga kao činovnika koji se umirovio, posvetio vikendici, ribolovu i gljivama, no onda sam otvorio knjižicu rođenog djeda i shvatio da tamo nema nikakvih nagrada ni postignuća i bio uvjeren da je u pitanju greška, da su zaboravili upisati. Međutim, ispostavilo se da sve te nagrade, pripadaju mom nerođenom djedu, potpukovniku Sovjetske tajne policije, čovjeku koji je bio djelatna osoba od 1918. do 1950. godine.“

Više, priznaje, nije bilo povratak nazad, a jedini način da spozna cijelu istinu je da ode u arhiv i zamoli dosje drugog djeda.

“Mislio sam, da ako odem u arhiv, oni mi neće dati, reći da je povjerljivo, a nema ni svjedoka, ali onda sam shvatio – kao geolog sam bio u predjelima gdje se sve to odvijalo i gdje je on radio, a kao pisac, mogu napraviti nemoguće – učinio je sve da se sakrije, a ja ga moraju vratiti na svjetlost i otkriti ga. Svi ti krvnici pretvorili su se u te obične djedice s mirovinama i amorfnom prošlošću. Ista je, zapravo, priča i oko stričeka Igora“, dodaje.

Dok je pisao „Debitanta“, razmišljao je o ljudima koji troše talent i genijalnost da stvaranju tvari koje ubijaju ljude i proizvode otrove.

“Shvatio sam da u mom djetinjstvu postoji samo jedan primjer, najnesovjetskijeg čovjeka, dalekog rođaka kojeg smo zvali striček Igor. On nije bio antisovjetski, nego nesovjetski čovjek. Za razliku od svih drugih koji su imali uteg na leđima i disali teškim zrakom, on je živio kao da  SSR ne postoji. Odijevao se na zapadnjački način, živio u stanu s predivnom biblioteku, imao specifične rituale. Htio sam biti takav, a nisam znao kako se postaje takav čovjek, gdje se tome uči. Nitko nikada nije spominjao njegovu profesiju i posao“, rekao je.

U vlastitoj je naivnosti, priznaje, pomislio da je pisac ili kazališni redatelj jer bi te jedinstvene profesije objasnile čudnu slobodu u njegovom ponašanju.

“Kasnije mi je tek jedan rođak, nakon što je Igor umro, rekao da je bio general major vojske, znanstvenik za biološko oružje. Tada sam shvatio odakle sva ta sloboda, svi ti maniri, slobodni način razmišljanja i cijena koje je plaćena za to“, rekao je.

Odgovarajući na Jergovićevo pitanje, kako je danas biti Rus na Zapadu i ima li kontakte s ukrajinskim prijateljima i piscima, Lebedev je ispričao kako je tijekom prošlih godina proveo dosta vremena u Ukrajini i Kijevu u tamošnjem Arhivu Službe državne sigurnosti.

Kao da su mi Ukrajinci unaprijed oprostili

“Bilo mi je omogućeno da radim i istražujem povijest kmojih rođaka, žrtvava represivne sovjetske vlasti na Krimu i drugim ukrajinskim mjestima. Upoznao sam tako Kijev da je postao na neki način dio mog života što je bio pomalo čudan osjećaj. Činilo mi se kao da mi Ukrajinci unaprijed opraštaju. Čuli su da pričam ruski, znali su da ne podržavam Putina, ali nikad tijekom tih godina nisam čuo niti jednu jedinu ružnu riječ poput  'čudovište iz Rusije', upravo suprotno“, rekao je Lebedev.

Osjećao je, kako kaže, suosjećanje, kao da su ga pitali – što se to s vama događa, zašto se ne možete normalno ponašati.

“Kad je ruska vojska 24.2. ušla u Ukrajinu, dobro sam vizualno znao kamo lete te rakete i kamo padaju granatu, osjećao sam u tom trenutku da će biti Rus teže nego što je bilo prije tog datuma. Ne bojim se, ne želim se ispisati iz svog naroda, odrastao sam u Rusiji, živio, doživo neke prelijepe trenutke, nekad sam bio djelomično slijep, danas se osjećam usamljeno“, rekao je.

U istočnoj Ukrajini, pod paljbom ruskog topništva, živi čovjek

Protivi se ruskom i ukrajinskom dijalogu među piscima jer, kako kaže, nije došlo vrijeme za kulturne mostove i dijaloge, prije svega, jer Rusi nisu spremni i prvo se moraju 'obračunati' sami među sobom.

“Kontakte s kolegama piscima iz Ukrajine imam, znam da sada, u gradu na istoku Ukrajine, pod paljbom ruskog topništva živi čovjek koji čita moje knjige, piše mi i o tome govori, priča mi o svojim utiscima, a to znači da sam s tim knjigama, ipak, nešto dobro napravio“, zaključio je ruski pisac Sergej Lebedev na Festivalu svjetske književnosti u Zagrebu i pobrao ovacije publike.

Festival svjetske književnosti zatvoren je u petak predstavljanjem knjige „Rat je uvijek isti“ višestruko nagrađivane hrvatske novinarke, književnice i esejistice Slavenke Drakulić.