Stotinu stolačkih habera – Memoari nađene duše
Stolac - najveća sreća i najveća tuga Klare Polak Poljarević
Tekst članka se nastavlja ispod banera
Knjiga ''Stotinu stolačkih habera – Memoari nađene duše'', autorice Klare Polak Poljarević predstavljena je večeras u Sarajevu u organizaciji Židovske općine.
To je djelo profesorice, Sarajke po rođenju, koja je živjela u Zadru a potom u Stocu, gradiću njene ljubavi, nastavničkog angažmana, njenog braka i obitelji, života s prijateljima stečenim za cijeli život. Upravo su neki od njih bili i večerašnji promotori knjige, Mensud Medar i Alija Pirić, a moderirala je Sanela Dervišbegović.
Vlastito iskustvo
Na putovanje u idiličan život i svijet Stoca, Klara Polak Poljarević nas uvodi još daleke 1975. To su nježni prikazi obiteljskog života, profesionalnog ispunjenja, radosti nepomućenih prijateljstava, ispunjenog i sadržajnog života, gotovo fotografskog sjećanja, začinjeni duhovitim dosjetkama; prekinuti ratnim zbivanjima početkom devedesetih te svim patnjama i stradanjima koje su te godine donijele, kao i one što su uslijedile. Čovjekoljublje, visoki moral i ljudske vrijednosti - sile dobra u knjizi, poništavaju i pobjeđuju sile zla i one su autoričina misija dobre volje i optimizma, kako će i sama reći u ovom djelu, rečeno je tijekom promocije.
Knjiga je važan dokument lirske proze autorice Klare Polak Poljarević, nastao na temelju vlastitog iskustva, pisan u punoći ženskog senzibiliteta kao mješavina sjećanja i dnevnika.
Mjesto najveće sreće i tuge
Glavna nit kroz cijelu knjigu je hercegovački grad Stolac, mjesto autoričine najveće sreće ali i tuge. Ona je pozicionirala Stolac kao multikulturnu sredinu, mjesto življenja dobronamjernih ljudi, portretirajući ih otvorenim prema drugima i drugačijem, spremnim prigrliti svakog kao rođenog, ali nažalost... radost biva prekinuta strašnim ratnim godinama.
No knjiga je ipak velika priča o dobroti i vjeri u ljude, kazali su promotori također preporučujući je čitaocima i tvrdeći da ovo štivo Klare Polak Poljarević, njena autobiografska proza memoarskog karaktera, jeste i udžbenik o tome na koji način se treba kontekstualizirati u tuđoj sredini i zavoljeti je kao rođenu - zauvijek.