Stvarnost u Sarajevu se ne mijenja, ili se mijenja nagore

Tekst članka se nastavlja ispod banera

''U Sarajevu sam vidio jednu stvarnost koja se već godinama ne mijenja, ili se mijenja nagore, sve je naime besperspektivno i beznadno, ljudi nemaju zaposlenje, itd., a ipak je većina onih koje sam sreo bila vesela i nasmijana. Ne znam šta da mislim o tom osmijehu, osim da sam mu se prilikom svakog svoga dolaska radovao, a sada me već taj osmijeh počinje zbunjivati'', izjavio je u intervjuu za Novi list Semezdin Mehmedinović, bosanskohercegovački pjesnik s američkom adresom.

Mehmedinović je, naime, gostovao na zagrebačkom Festivalu svjetske književnosti i govorio o temi 'Bijeg i pronalaženje novog zavičaja ili domovine', temi za koju ga je kvalificiralo''»dugogodišnje stranstvovanje'' i potraga za gradom koji će prepoznati kao svoj.

Pjesnik je, naime, cijelu rat živio u Sarajevu, da bi početkom 1996. otišao sa suprugom i sinom u SAD, ne bi li se samo odmorio od rata pa potom vratio u Sarajevo.

Govoreći riječkim novinama o tom sarajevskom osmjehu, kojeg je vidio tijekom nedavne posjete, kaže kako se Sarajevo promijenilo, baš kao i on.

''Vidim u šta se kontekst tog osmijeha pretvorio, pa sam prestao vjerovati u njegovu istinitost. U svemu tome, moja priča je krajnje jednostavna: izišao sam iz Sarajeva krajem 1995. godine i zaista sam se nakon nekog vremena namjeravao vratiti, ali se usput sve zakompliciralo, i ja sam od povratka odustao. Promijenio sam se, i Sarajevo iz kojega sam otišao, i ono se promijenilo. Povratak tamo, paradoksalno, bio bi ponovni odlazak u egzil'', kaže Mehmedinović.

Pjesnik, čiji se kratkotrajni egzil prometnuo se u već punoljetni boravak u SAD-u, kaže kako je Sarajevo u ratu znalo braniti svoje vrijednosti. I obranilo ih.

''U miru, Sarajevo nije obranilo svoje vrijednosti. Gledajući samo iz perspektive kulture, iz godine u godinu, sve se više urušava. Negdje neposredno nakon rata, štampane su antologije i izbori književnosti koju tamo pišu mladi autori, većina od njih su svoje prve tekstove napisali kao reakciju na rat, to je imalo veliku svježinu, bilo je tu izrazito talentiranih pisaca. Rijetki od njih pišu i danas, većina je iščezla, ne objavljuju, a ni internetskoga traga o njima nema. Razlog za to je možda odsustvo osnovne infrastrukture – književnih časopisa, izdavačkih kuća... Ali ne može biti samo to. U istom tom odsustvu osnovnih pretpostavki za književni život, u Mostaru su se, posljednjih godina pojavila generacija izvrsnih pjesnika, Nezirović, Kaplan i Žetica, samo da spomenem one koji mi odmah na um padaju. Njihove tekstove čitam s velikim zadovoljstvom'', kaže Mehmedinović.

Mehmedinović je rođen 1960. godine u Kiseljaku. Na sveučilištu u Sarajevu diplomirao je komparativnu književnost i bibliotekarstvo. U razdoblju od 1986–89. godine uređivao je časopis Lica i omladinske novine Valter. 1991. godine utemeljio je časopis Fantom slobode, koji je izlazio prije i tijekom rata (tri prijeratna i tri ratna broja). Autor je igrano–dokumentarnog filma Mizaldo ili kraj teatra u produkciji RTV Bosne i Hercegovine 1994. godine (surežiser Benjamin Filipović); film je iste godine prikazan izvan konkurencije na filmskom festivalu u Berlinu, a na Mediteranskom filmskom festivalu u Rimu 1995. dobio je prvu nagradu publike i kritike. 1996 godine se iseljava iz BiH i kao politički izbjeglica se useljava u SAD. Danas živi i radi u Aleksandriji (Virginia)[2].

Autor je kultne zbirke pjesama 'Sarajevo blues', koja je nastala tijekom opsade grada, a objavio ju je kultni izdavač iz San Francisca City Lighs Book (1998.). Autor je i knjiga 'Devet Aleksandrija', 'Ruski kompjuter', 'Autoportret s torbom', 'Knjiga prozora' i drugih. Pročitajte cijeli intervju s Mehmedinovićem.