Sve do posljednjega Hrvata u Bosni...

Tekst članka se nastavlja ispod banera

''Zaklinjati se politički u svoju nacionalnu kulturu, svoju povijest i u svoj kulturni identitet, a ne imati pojma ni o jednomu ni o drugomu ni o trećemu - tipično bosanski i tipično hrvatski'', kaže u intervjuu za Večernji list Ivan Lovrenović govoreći o svojoj knjizi 'Ikavski zemljopis' i činjenici da nitko ozbiljno nije prostavilo 200. obljetnicu rođenja fra Ivana Franje Jukića.

Lovrenović kaže kako veliku Jukićevu godišnjicu 2018. godine zabilježio nije nitko, niti je itko tim povodom Jukiću posvetio kakav simpozij, tematski skup, medijsku pažnju.

''Ni bosanska akademija znanosti, kojoj je bio preteča, ni hrvatska kulturna i znanstvena javnost, kako u Bosni i Hercegovini tako i u Hrvatskoj - za njih taj čovjek i njegovo djelo ne znače ništa'', rekao je pisac Večernjaku.

Jukićeva aktualnost

Kaže kako je čudesna i uznemirujuća Jukićeva aktualnost razlog njegove višegodišnje fascinacije fra Jukićem.

''Razlog je - intelektualna, etička, domovinska, politička. Bila je jednako snažna i svježa i 1975. kada sam pisao roman Putovanje Ivana Frane Jukića, kao i danas, na novi način. Kada bi današnji bosanski intelektualni i politički uglednici imali hrabrosti da čitaju Jukića, prepali bi se nakaznosti i promašenosti vlastitih ideja, postupaka, prakse'', rekao je Lovrenović.

Osvrnuo se i na Ivu Andrića rekavši kako je bespredmetno sporiti se o tome da je Andrić Bosnu uznio u svjetsko književno sazviježđe, i to na umjetnički neusporedivo snažan način, naprosto je toliko čvrsta i jasna činjenica da.

''A 'velika većina bošnjačkih intelektualaca'? Neosnovano demoniziranje Andrića kao mrzitelja Bosne i muslimana među Bošnjacima postoji odavno, i vrlo je destruktivno, naročito zato što je sistemski uneseno u politiku obrazovanja sve od osnovne škole. Ali, isto tako, veliki broj izvrsnih studija i eseja o Andrićevom djelu napisali su i objavili, a i dalje pišu i objavljuju bošnjački autori i autorice. Pri tomu je ovo drugo u pravilu neusporedivo kompetentnije i književnoznanstveno utemeljenije od spomenutih osporavanja'', rekao je.

Bezumnost i Andrić

Lovrenović ističe da, kad su u pitanju nasrtaji na Andrića, sve stranme u BiH, ''olikogod različite, sve one imaju jednu zajedničku crtu: palanačku suženost i niskost pogleda u neprepoznavanju transcendirajućega umjetničkog i kulturnog značenja Andrićeva književnog djela''.

''Njemu te manipulacije i zloupotrebe, naravno, ne mogu nauditi, one samo odslikavaju bezumnost koja stoji iza njih i koja srozava nacionalnu kulturu u ime koje se provodi. Nasuprot tomu, Andrić je danas kod čitalaca, tako kažu bibliotečka i knjižarska iskustva, traženiji nego ikad. I to na sve tri 'strane'. To je važnije i rječitije nego bilo što drugo'', rekaoje, između ostalog, Lovrenović.

Naveo je i kako se Hrvati nisu izborili za svoju nacionalnu slobodu i pravo na identitet, jer se nisu izborili prije svega za puno kritičko znanje i svijest o sebi, pa onda infantilno za sve svoje probleme terete druge.

''I trajat će to tako, po socijalno-demografskim trendovima sudeći, sve do posljednjega Hrvata u Bosni. U Hercegovini možda ne, ali skeptično se pitam kakvo i koliko će to biti hrvatstvo - neka zaturena komunalna i kampanilistička zajednica, politički irelevantna, kulturno važna jedino sama sebi. Biti Hrvatom na bosanskohercegovački način, sa svim implikacijama koje to sadrži - to je trebao biti ključni identitetni 'projekt' hrvatske kulturne politike u Bosni i Hercegovini. No, takve politike nikada nije bilo, niti je ikada bilo svijesti o njezinoj vitalnoj važnosti. Da je hrvatska kulturna, povijesna, jezična, pa onda i politička stvarnost - sve ono, dakle, što oblikuje i stalno preoblikuje identitet jedne zajednice - obilježena izrazitim višeglasjem, višeobličjem, to je činjenica vidljiva 'golim okom', a ja sam o njoj u zadnjih tridesetak godina ispisao mnoge stranice'', kaže Lovrenović.

Pogubna težnja

Naveo je i da je ''ideološka floskula'' to da su Hrvati jedan narod bez obzira na državnu granicu (između Hrvatske i BiH).

'?To je ideološka floskula kojom se u kulturnoidentitetnom smislu ne rješava ništa, nego se samo povećava pometnja. Politika koja hoće da živu stvarnost naroda prekroji po toj ideologiji - dakle, politika koju HDZ BiH kao slijepac vodi od samoga početka i ne odustaje od nje već trideset godina - nema drugih sredstava na raspolaganju osim nasilja, programskoga i mentalnog. Nasilja nad vlastitim narodom, kojemu se najgrubljim sredstvima ideološke falsifikacije oduzimaju sadržaji njegove bosanskohercegovačke identitetne 'duše'. Pa onda taj narod mora da, kao hrvatskim, piše i govori jezikom koji mu je standardiziran daleko i mimo njegovih izvornih, duboko baštinjenih govornojezičnih osobina. Pa onda, recimo, učenici u jajačkoj osnovnoj školi programski uče zemljopis države Hrvatske a ne Bosne i Hercegovine, čak ni zavičajnog Jajca, grada koji je važan marker u razmjerama evropske povijesti i kao bosanski i kao hrvatski. Itd. To vam nije ništa drugo, nego unutarhrvatski kulturni i politički unitarizam, jednako štetan i zatoran kao nekada jugoslavenski i srpski, kao sada bosansko-bošnjački. Ta pogubna težnja za svođenjem na jedinstvo, na jedno... Da se poigram teološkim argumentom: kršćanski monoteizam čak ni Tvorca, Najviše Biće, ne zamišlja kao monolitno jedno, nego ga utraja'', rekao je Lovrenović, između ostaloga, u Večernjem listu.