Svjetski dan knjige: Hoće li nam se vratiti sloboda kakvu želimo i pamtimo?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Svjetski dan knjige i autorskih prava obilježava se 23. travnja, a proglašen 1995. na Glavnoj skupštini UNESCO-a, kao simbolični datum u svjetskoj književnosti jer su toga dana 1616. umrli Miguel de Cervantes, William Shakespeare i Inca Garcilaso de la Vega, tri markantna imena pisane riječi.

Ovaj nam travanj protječe u posebno izazovnom stanju - izolacije, straha, policijskog nadzora, očekivanja 'konačnog rješenja' pandemije covida...

Hoće li nakon ovoga naša sloboda biti drukčija i i hoćemo li ponovno radovati onome što volimo, svakodnevnoj rutini, čitanju knjige, šetnji, izlascima, odlascima na kulturne manifestacije?

U iskonu je čovjeka živjeti slobodno, jer "Odreći se svoje slobode znači odreći se svojstva čovjeka", kazao je Jean-Jacques Rousseau.

Uz Svjetski dan knjige pitali smo što kažu slobodnomisleći književnici o našoj budućoj slobodi i našim životnim navikama.

Redoslijed objavljivanja - kao i uvijek, izvlačenjem listića s imenima...

Miro Gavran, Hrvatska

Ovogodišnji Svjetski dan knjige dočekujemo u ozračju velike pandemije. Organizatori proslave se ispričavaju ljubiteljima književnosti što su brojne manifestacije morali otkazati.

Ali - budemo iskreni - ovo stanje izolacije je idealno za povratak knjizi, za čitanje, te za osvještavanje da u ovim danima kada smo bombardirani brojnim neprovjerenim ili poluprovjerenim vijestima, te površnim umjetničkim sadržajima, složeniji uvid u višeslojnost života može nam pružiti samo i jedino dobra knjiga.

Knjiga nam može pružiti i smiraj i zadovoljstvo i osjećaj da nije sve kaotično i uzaludno, te nas podsjetiti da su brojne slične "nevere" protutnjale svijetom proteklih stotinjak godina. Zagreb je još uz to imao prije mjesec dana i potres koji nas je  dodatno podsjetio  na krhkost svega materijalnoga.

Ali, taj snažni potres nije mogao porušiti sadržaj niti jedne napisane knjige, čak i ako je poneka ukoričena kopija nastradala... Dakle: paradoksalno je, ali istinito, da ova pandemija kojom se svakodnevni život onemogućava i ograničava u biti pojačava važnost knjizi i čitanju, tako da su se čitanju prepustili i oni koji su ga zbog svojih poslovnih obveza godinama zaobilazili.

A kada sve prođe, u prvo vrijeme ćemo vjerojatno znati više cijeniti  svakodnevnicu, druženje s prijateljima, odlazak na kavu ili u kazalište ili u knjižnicu... A nakon nekog vremena opet će nastupiti zaborav. Lijepo je da ljudi pamte i uče iz doživljenoga  iskustva, ali je lijepo i kada zaboravljamo ružne događaje iz našega života.

Nadajmo se da niti jedna vlast na ovome svijetu, niti jednu restrikciju neće produžiti niti za dan duže nego li je nužno... jer ako narod u nekoj zemlji "povrati zdravlje", a trajno izgubi slobodu, cijena će biti odveć visoka i u tom zdravlju više nitko neće moći uživati kao prije.

Josip Mlakić, Bosna i Hercegovina
 
Pošto već godinu dana ne radim (nakon dvadeset i pet godina rada u tvornici), u mom životu se u vrijeme izolacije malo što promijenilo, pošto je "stanje karantene" manje-više "prirodno stanje" svakog pisca.

Međutim, nemogućnost bilo kakvog planiranja je ono što me najviše muči, ona mala zadovoljstva povezana s pisanjem. Trebao sam narednih mjeseci otputovati na književni festival u Užice i u Sofiju, gdje sam na poziv mog bugarskog izdavača trebao ići na predstavljanje bugarskog prijevoda jednog mog romana.

Također, tu su i koncerti. Početkom travnja trebao se održati koncert Miroslava Tadića i Vlatka Stefanovskog Mostaru za koji sam već nabavio ulaznicu, ali od toga, naravno, neće biti ništa. Drugi jedan koncert, za koji sam također nabavio ulaznicu, još uvijek nije otkazan, ali je upitno hoće li se održati. Radi se koncertu Pearl Jama u Beču.

Mislim da tu nekih većih potresa neće biti, osim što će kultura biti zapostavljena, kao nešto "bez čega se može". Ali to je stanje na koje smo se mi u Bosni i Hercegovini manje-više navikli. Matematički: pedeset posto od nule, isto je kao i sto posto od nule.

Aktualna "karantena" je neka vrsta "izvanrednog stanja". Iz naše perspektive to nije prvo "izvanredno stanje" koje živimo, jer mi neko drugo i ne poznajemo. Kako bi to rekao Ivan Lovrenović, živimo u stanju "nedovršenog rata", što je, čini mi se, mučnije i teže iskustva od aktualne "karantene".

Saša Ilić, Srbija
 
Covid-19 je pogasio skoro sva svjetla slobode u ovim krajevima, gdje se inače, kako bi to Kiš rekao, prilično brzo smrkava, naročito kada su okolnosti takve, da se većinski pohrli za najradikalnijim rešenjima.

Da, pitanje slobode je zapravo temeljno pitanje koje proističe iz vanrednih stanja, budući da je tokom ovog perioda ugušen svaki oblik slobode, kod svih generacija, a posebno kod starijih ljudi.

Mislim da je pitanje slobode važno postavljati dok ovo traje, bez obzira na činjenicu što su suspendirani rad parlamenta i institucija a država pretvorena u kasarnu.

Od nas zavisi koliki kapacitet slobode će nam ostati kada se ovo uskoro bude prekinulo, hoćemo li se moći vratiti slobodnom čitanju, u smislu javne debate i interpretacije pročitanog, naravno u kontekstu aktuelnih dešavanja.

Bojim se da su društva potonula u strah od bolesti, a da je premalo onih koji su se pitali o slobodi i istini.

No povratak knjigama, s kojima su se mnogi družili i tokom ovog stanja, mogao bi nam dati kuraži da ta važna pitanja o našim životima postavimo javno. I da na njih dobijemo odgovore od nadležnih institucija. Ukoliko još uvijek postoje.

Senka Marić, Bosna i Hercegovina
 
Sloboda je uvijek privid, i vjerujem da će ga nakon svega ovoga jedno vrijeme biti još manje.

Stvarnost koju svjedočimo tjera nas više nego ikada da propitujemo slobodu, etiku, načine na koje je društvo konstruirano, te koliko je u njemu marginalna pozicija pojedinca osuđenog da u stvari zaista malo o zna o mehanizmima koji pokreću svijet.

Ali ne mislim da to stoji u suprotnosti s ljudskim duhom, potrebom za stvarima koje nas čine sretnim, umjetnošću, osjećajem da živimo normalan život. Normalnost je vrlo rastezljiva kategorija.

Tako da, kad se sve sabere, vjerujem da ćemo na kraju prihvatit novi matrix i nastaviti dalje. Bit će prostora za stvari koje ste nabrojali, jedino pitanje je na koji način će se sve to odvijati.

Igor Marojević, Srbija
 
Učestvovao sam na jednom od tih čitanja. Organizatori, Španjolci, nisu imali pojma o Cervantesovom djelu. Neću da potkazujem organizaciju, jer bih radije napao neke druge ljude, a nemamo prostora.

Kultura je odavno privezak, oblast s kojom gro političara ne zna šta će jer ona ima simboličku težinu a kvari im naum da imaju što gluplje i neizbirljivije biračko tijelo. Odavno je odomaćena neformalna poslovica: da mi završimo tranziciju u ekonomiji, pa ćemo i u kulturi, kao da se privremeno može izvaditi mozak.

Pošto će učinci sumnjivog Covida19 napraviti druga pravila za završetak vječite tranzicije koja će dodatno pojačati značaj ekonomije u odnosu na kulturu, ona će opstati u recidivima, mahom kao izraziti satelitski podupirač ideologije a mnogi umjetnici će biti prisiljeni, kao i mnoga samostalna poduzeća i sve što miriše na kičmu srednjeg sloja, na ključ u bravu.

Sve drugo što preostane biće eksces, ali nije li to prava umjetnost?

Mile Stojić, Bosna i Hercegovina
 
Ravno je sto godina, otkako je izišla jedna od najznačajnijih knjiga moderne hrvatske književnosti, „Preobraženja“ Antuna Branka Šimića.

Ovaj datum, u eri sveopćeg brbljanja i sveopćeg zaborava, u epohi feljtonske književnosti, malo tko i bilježi, a po meni je najznačajniji događaj u našoj modernoj književnoj i kulturnoj povijesti.

„Preobraženja“ su kamen-međaš hrvatskog pjesništva, knjiga, koju evo već pola stoljeća držim na dohvat ruke i koja je promijenila pravac i smijer naše književnosti u dvadesetom stoljeću. To je zvjezdani rukopis, djelo kome se, ni nakon vijeka od njegova objavljivanja, ne može ni oduzeti ni dodati ni jedna riječ.

Najveći pjesnici, veli Gottfried Benn, pamte se po četiri ili pet pjesama, a ta Šimićeva knjiga, jedina koju je za života objavio, govori se naizust, cijela. Šimić je vjernik i prvosvećenik poezije, a njegova zvijezda, prerano ugasla, osvijetlila je cijelo jedno pokoljenje. Bio je duhovni aristokrat i tvrdio da je pisanje poslanje i tajna, a ne kvantiteta i makulatura.

Polemički je rasturio Krležinu i Nazorovu poeziju, dokazujući da hiperprodukcija najčešće nije kvaliteta, a da je književna slava uglavnom nepoveziva sa duhom književnosti. Kao i svi geniji, postao je čitan i slavljen tek pola stoljeća nakon prerane smrti.

Šimić je bio pjesnik slobode, naš najznačajniji moderni pjesnik. Mladić što je „ostavio svoje roditelje, braću i prijatelje i pošao da u tami svijeta nađe novog boga“, kako glasi jedan njegov stih, navodim po sjećanju. U vrijeme corona-pandemije nema bolje lektire, ni boljeg iscjeljenja naših umornih duša.

A ja se ne bih usudio izjašnjavati o virusu, o ovom planetarnom pomoru, jer o tom ne znam ništa i jer sam trenutačno u velikoj brizi za moje najbliže, ovdje i u inozemstvu. Divim se našim piscima sveznalicama – oni znaju sve o stvarima o kojima znanost i cijela suvremena civilizacija pojma nemaju.

Dinko Delić, Bosna i Hercegovina

Na FTV svako jutro emituju obrazovni program da bi se đaci u izolaciji & ostali građani educirali. Naučno tehnička civilizacija brine o podanicima: another brick in the wall.

I gledam te talkinheadse koji pričaju o umjetnoj inteligenciji - čovjek 2.0 - kako ćemo nadmašiti evoluciju tehničkom protezom & kako nam je android svijetla budućnost, jer - Bože - prirodno je da se čovjek usavršava, budući da je tehnološko biće.

Koja zabuna! Postmodernizam je izjeo značenje riječi & referencija u simulacijama škrguće & zveči. Više ne znamo šta je čovječno, šta prirodno, a šta božansko u nama. Samo drveni lutak sakriva šiljati nos & pretvara se u monstruma od komada mrtvog mesa.

Nafta je, kažu mediji, danas bila jeftinija od nule. Trgovci su, dakle, plaćali kupcima da uzmu te kužne barele, makar im i ne trebali da spale Amazoniju, Australiju & zeleni pojas Afrike. Kontinenti već gore, jer seljaci mrze zemlju, pa je pale da pospu pepeo pred skakavcima koji će doći.

Dakle, znaci apokalipse su tu: atomsko zagađenje, efekti staklenika & rijeke migranata kao duše prokletih koji ne idu u raj. Samo naivni vjeruju da sudnji dan traje 24 sata. Kad su ključne dvije sedmice ispred nas. Ta corona je anđeo koji širi krila preko planete, jer Castaneda je pisao da ratnik neće proći pored Orla dok ne zaustavi svoj svijet.

Ne znam čemu se raduje čovječanstvo. Ja ću se sagnuti, vezati pertle na patikama i navući masku & rukavice kao da mi sve to život znači. Valja kupiti hljeb kruha za gladna usta iznad 65. Mada kažu da je neuljudno pitati za godine penzionere, dobro stojeće dame & zlokobne političare koji baju.

Moje srce zadrhti kad ispod Saturnovog prstena vidim bijelu tačku za koju moja ushićena duša još čuva beskrajni plavi plašt.

Diana Burazer, Hrvatska
 
Vjerujem da bi se trebali nekoj novoj malo "modificiranoj" slobodi radovati još i više!
Ako smo bili neko vrijeme bez nje,... sigurno ćemo je više cijeniti.

Možda su takva razmišljanja primjerena mojoj generaciji iz "pedeset i neke" koja nema vremena čekati neko vrijeme apsolutne slobode (ako takve uopće ima!?).
 
Radovati će se slobodi koja će doći, nakon svega ovoga, ma u kakvom obliku i veličini.

Igor Božović, Bosna i Hercegoina

Posljednji tjedni postali su čudan splet promišljanja Orsona Wellsa i Georgea Orwella, a u novije vrijeme i vrlo mračne slike romanā Suzanne Collins, gdje s jedne strane Shengena imamo naoko društvo koje cijeni slobode, a s druge strane rekordni policijski sat u kojem simbolično bude kažnjeno okruglo 1000 osoba.

Slobode su običnom čovjeku oduzete tobože za opće dobro, ali iz vlastitog sjećanja svi mi dobro znamo da jednom kada prepustimo suverenitet nad vlastitim životima, teško ga možemo vratiti. Ne trebam podsjećati na vojničku čizmu komunizma ili jednako strašni zapadni lov na vještice komunizma.

U novije vrijeme svjedočimo koliko je svijet drukčiji od terorističkog napada na njujorške blizance, a simbolično, Kip Slobode opet je dom najvećeg svjetskog udara na slobodu pod krinkom borbe za zdravlje.

Svjedočimo da naši mudri stari sugrađani netragom nestaju unatoč svim zabranama kretanja i komunikacije i to me neodoljivo podsjeća na još jedno distopijsko remek-djelo: Loganov bijeg (Nolan-Johnson).

Zarobljeni smo poput životinja u zoološkom vrtu dok se međusobno ne poubijamo, ali što je najbolnije, naši su umovi zatočeni. Ne trebam podsjećati na jednosmjerno izvješćivanje domaćih vlasti „(po)štovanim građanima” da biste to primijetili.

Iako smo prvih tjedana COVID-19 krize i sami previše pratili službene kanale informiranja i gotovo upali u zamku misaone karantene, moja supruga i ja smo poduzeli korak više i okrenuli se knjigama i sada vrlo aktivnom virtualnom kulturnom bogatstvu.

U vremenu kada nas žele privezati za 'sinđir' da pasemo tamo gdje izmetimo, dali smo sebi zadaću pronaći internetske izvedbe poznatih predstava, umjetničkih performansa, izložbi, vrijednih koncerata... To je naš tihi znak otpora jer ako #ostajemodoma naše misli i dalje vrludaju.

Sigurno je da će umjetnost i znanost osjetiti udar ovim COVID-19 jednoumljem, pa i moj novi roman Pulsar trebao je javnosti biti predstavljen 12. ožujka, ali britki umovi koji nisu zarobljeni u kućni pritvor i dalje promišljaju nove načine masovne komunikacije i dodira, jer umjetnost i jeste upravo to – masovna komunikacija.

Eppur si muove, rekao bi Galilei prihvaćajući presudu.

Sanijela Matković, Bosna i Hercegovina

Samo je mijena STALNA. U to smo se uvjerili ovih dana.

Jedan nevidljivi virus zaustavio je burze, avione, moćnike. SAD SMO SVI ISTI... bitno je preživjeti. Okrenuli smo novu stranicu, među njima našli i stranice zaboravljenih knjige. I raspravljamo hoćemo li sutra biti isti???

Opet će Bog kao na početku Stvaranja reći RIJEČ i sve će biti SAVRŠENO. Nije poanta života da budemo ISTI, već da se suobličimo sa slikom Stvoritelja koji nam se objavio kao RIJEČ.

Danas slavimo književnu riječ u formi KNJIGE – neka i ona doživi KATARZU. Jer jedino stalno je MIJENA!

Almin Kaplan, Bosna i Hercegovina
 
(Hoće li nakon ovoga naši životi biti drukčiji?) Naravno da neće, po tom će pitanju ostati sve isto. Opet će čitati oni koji su čitali dok će ovi drugi nastaviti da ne čitaju.

Ne možemo očekivati tako krupne promjene – neke manje da, ali da nekoga ovo stanje promjeni na način da on radikalno izmjeni svoje životne navike, mislim da je to krajnje naivno.

To je kao da se pitamo hoće li neki ljudi nakon ovoga početi cijeniti vlastiti život i prestati (recimo) pušiti? Naravno da neće.

Ništa se suštinski neće promijeniti kod ljudi, oni će nastaviti da glasaju za one koji su im omogućili ovakav zdravstveni sistem, bez obzira na sve. Niti knjiga u tome pomaže.

Goran Simić, Bosna i Hercegovina

Pandemija nije samo unijela strah od nevidljivog i nepredvidljivog nego je i uzdrmala temelje društva.

Sa jedne strane nas je Korona obradovala time što je izjednačila bogate koji su se prestali bogatiti i siromašne koji ne mogu biti siromašniji, a sa druge pokazala nam na kakvim klimavim nogama društva žive.

Pogledajte samo statistike izolacije: neke države uvode specijalne kazne za nasilje u porodicama, broj bračnih razvoda je enormno narastao, a mi, gle paradoksa, tvrdimo da smo postali brižniji prema bližnjima, u cijelom neredu smo obnovili poštovanje nametnutog reda.

Naravno, kada Pandemiju ostavimo iza sebe ništa više neće biti isto. Može biti samo bolje kada se u izolaciji sretnemo sami sa sobom.

Nama piscima izolacija dođe kao nagrada jer ionako stvaramo u izolaciji, ali ne sumnjam da će se nakon svega u književnosti pojaviti sjajne knjige.

Saša Stojanović, Srbija

Najprije o politici: čovjek je i „zoon politikon“, a , neko pametniji odavno je rekao da politika nije sve, ali da najstariji zanat na svijetu (prostitucija je sa svojom bazično poštenom filozofijom „daj – dam“ došla malo kasnije, da ne bude zabune) jeste u svemu; koronavirusu, po starom principu „sreća u nesreći“, mora se priznati lavovski dio posla u sprječavanju vladajuće vrhuške u Srbiji da koronacijom loše politike aktuelnog vlastodršca zasjedne na grbaču naroda još četiri godine; izborne radnje su odložene: šta će dalje biti – to samo Bog  i COVID -19 znaju.

O književnosti? Nije pandemija učinila ništa više od onoga šta mudri ljudi ionako čine u svojoj osami: poput sauvignona omamljujući miris štampanog papira, skoro pa erotiziran osjećaj dodira kondenzirane  mudrosti pod jagodicama pušačkih prstiju, (ne) očekivani i vrelim kofeinom zasićeni susret sa novim svetom unutar korica; i, naravno, sa samim sobom.

Novina u svemu je neplanirani višak (slobodnog? hmm...) vremena tokom policijskog sata koji traje od pet poslije podne do pet ujutro (vikendom od petka popodne do ponedjeljka u pet na sabajle) i nemogućnost sumanutog traganja po arhivima i specijaliziranim odjeljenjima  biblioteke, višom silom odložena kopanja po depoima muzeja, neočekivana spriječenost  (koja se iznenada pojavljuje, ali ne rješava stvar!) da se bilo gdje otputuje i istraži nešto pametno jer je teško vratiti se na vrijeme posle koga sljeduje bajbok, tvorza, prdekana; zakatančene institucije kulture i obezobručene teorije zavjera po društvenim mrežama samo doprinose šizofrenosti nastale komitragedije.

Ovaj divni svijet više neće biti isti (kao da je nekada bio?), to je već sasvim sigurno, ali će činiti sve da povrati šugav privid logike življenja iz vremena prije epidemije.

O, da li smo tada bili normalni? Na to čedno pitanje neće moći da daju odgovore ni radoznali psiholozi ni strpljivi psihijatri; naime, na ovu krucijalnu zapitanost odgovorit će „laž koja govori istinu“, užoj familiji poznatija kao umjetnost, u okviru čijeg gladnog korpusa književnosti pripada manje-više zasluženo mjesto: nešto kroz izrečeno jer na početku bješe logos i samo logos tako mi logos pomogao, mnogo više kroz prešućeno: ono što će samo izabrani moći pročitati. Između redova.