Pitali smo književnike u regiji: Što je donijela 2019. na književnom planu?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Na naše pitanje ''Kakva je bila ova književna godina'" odazvao zavidan broj književnika iz regije, a redoslijed kojim objavljujemo njihova pojedinačna zapažanja posve je slučajan i ne ukazuje na bilo kakvo 'rangiranje' ili 'razvrstavanje' autora, dapače - ovo nije natjecanje...

Treba naglasiti kako neprocjenjivo zadovoljstvo imati sve ove ljude za kolege i prijatelje po nesanici. A književnost uz ovakva pera ne smije mirno spavati - bez prestanka će svi ulaziti u njezine tajne odaje! I uljepšavati ih...

 Željko Ivanković, BiH

Književna godina 2019. ostat će upamćena u povijesti kao godina u kojoj su dodijeljene dvije Nobelove nagrade za književnost. Jedna za 2018., a druga za 2019. To je bilo moguće samo zahvaljujući velikom skandalu kojemu, vidjeli smo to, nije mogao odoljeti ni, činilo se, nedodirljivi Nobelov komitet.

I onda umjesto da se ovim presedanom, dvije nagrade u jednoj godini, „zaliječe rane“, napravljen je novi skandal. Nobelova nagrada Peteru Handkeu, čovjeku koji je, ma koliko bio velik ili važan pisac, premda me njegova literatura ostavljala hladnim i nezainteresiranim, podržavao zločinački Miloševićev režim, negirao ratne zločine, i u najmanju ruku bio krajnje nečastan i nemoralan, čime je Nobelov komitet „popljuvao“ takve ljudske i literarne veličine kakav je bio npr. Heinrich Böll, evo da ostanemo u svijetu književnosti njemačkoga jezika.

I dok predobro razlikujem djelo i autora, Caravaggia i njegove slike, Villona i Pounda i njihovu poeziju, Celina i Hamsuna i njihove romane, ne mogu a da Nobelovu komitetu (i samo njemu!) ne nabijem na nos sve ono što su pogazili dajući nagradu i Handkeu. Velik pisac bi to ostao i bez nagrade, kao što su mnogi veliki pisci ostali, a ako pak to nije – nikom ništa. Umrli su Borges, Kiš, Oz bez nagrade, a po svoj će prilici umrijeti i Kundera, pa je mogao i Handke... Tim više što je Handke govorio sve najgore o toj istoj Nobelovoj nagradi...

I, gle, tu ne prestaje problem, jer čujem da su dva člana Komiteta već podnijela ostavku (dakle, opet skandal!), nego su tom ludosti učinili veliku nepravdu jednoj drugoj velikoj književnici i velikom djelu – onom Olge Tokarczuk, koja je ovim skandalom pala posve u drugi plan.

Poljakinja Olgu Tokarczuk koja je nagradu dobila za 2018., naprosto je, barem na našim prostorima, na njemačkom govornom prostoru i u Švedskoj, najednom, ni kriva ni dužna ostala „pisac u sjeni“. Žalosno, kad se zna kako je sjajna spisateljica, kako važne književne i društvene teme otvara za našu suvremenost, kako je snažno „angažirana“ i baš zbog toga dobrano suspektna u svojoj zemlji (A znadete li pravog pisca koji to u svojoj zemlji nije? Zar nije tako i s Pamukom ili Ulickom, Rushdiejem danas, kao što je do jučer bilo s Kunderom, Ozom i sl.?).

Ne, ta suspektnost nije ni nalik Handkeovoj. On je ili egzibicionist u službi političkih manipulacija ili slugan velikosrpskih neofašističkih ideja, ali u svakom slučaju moralna nula, za razliku od pobrojanih autora čiji je angažman ima visok moralni kredibilitet.

Darko Cvijetić, BiH

Za mene, književnu 2019. obilježila je Olga Tokarczuk, iako je dobila Nobela za 2018., pa čak i Knjige Jakubove, u prijevodu Mladena Martića  objavljene u zagrebačkoj Frakturi 2018. ona je za mene definitivno književni događaj koji dakako nadilazi godine...

Upravo sam dovršio i Begune u izdanju Buybooka i prijevodu Milice Markić... Ne mogu se odvojiti od njezinog književnog genija.

Zoran Bognar, Srbija

Na ličnom kreativnom planu ovu godinu sam obilježio tako što sam objavio novu zbirku pjesama pod nazivom "Srbijo, mogu li da budem tvoj sin", sa podnaslovom Poema o vlastitom prokletstvu (Balkanski književni glasnik, Beograd, 2019) i što sam završio nakon osam godina pisanja novu knjigu poetsko-fenomenoloških mikroeseja pod nazivom "Ejdetske slike 2", sa podnaslovom Dijalektika smrti iliti pakao (ne)zaborava.

Kao općeniti utisak ili književnu impresiju u 2019-oj godini izdvojio bih sjajne Sarajevske dane poezije, 58-me po redu, kao i Beogradski međunarodni Sajam knjiga na kojima je došlo do predivnih esnafskih susreta i konstruktivnih druženja sa dragim kolegama iz regiona, ali i drugih evropskih zemalja. Idemo dalje...nadam se ne i, kako bi to rekao Đorđe Balašević, što dalje odavde...

Diana Burazer, Hrvatska

Iako pripadam ljudima kojima je „čaša uvijek na pola prazna“, i rijetko sam kada zadovoljna sobom,...moram priznati da je ova „književna“ godina bila za mene dobra.

Nakon što sam u 2018 godini objavila novu knjigu poezije „Nebeske jabuke“, i imala promocije u Zagrebu i Mostaru, u 2019 godini uslijedili su „rezultati“ – odjeci knjige i poje poezije uopće.

I sa njima stvarno trebam biti zadovoljna!

„Nebeske jabuke“ doživjele su do sada 12 recenzija/kritika (koliko ja znam) koje su objavljene u književnim časopisima, knjigama kritika ili na portalima.

U 2019 godini sudjelovala sam na dva izuzetna međunarodna književna Festivala: „Slavenski zagrljaj“ u Bugarskoj, i u Francuskoj u gradu Sete. Za potrebe Festivala u Francuskoj 30-tak pjesama prevedeno je na francuski jezik.

Iskusila sam predivan osjećaj vrhunskog tretiranja pjesnika i poezije koje taj Festival daje autoru: nastupi svaki dan na različitim lokacijama grada (i tako deset dana!) po sat vremena čitanja poezije pred 100-tinjak pažljivih slušatelja,...traženje kopije vaših pjesama i autograma,... Jedinstven doživljaj!

I, evo pred kraj godine, uvrštena sam u najnoviju antologiju „Svjetlaci“ Tonka Maroevića sa 5 pjesama. Antologija sadrži poeziju od 50 autora (od Vesne Parun,...pa do današnjih relevantnih autora). U najnovijem jubilarnom časopisa „Poezija“ (15 godina izlaženja časopisa) objavljen je moj novi ciklus pjesama.
Nije loše!?

Mile Stojić, BiH

U sveopćoj mortifikaciji moralnih vrijednosti koju živimo, kako bi rekao Krleža, teško je govoriti o kulturi, još teže izdvojiti neki kulturni uspjeh anno domini. Puno se toga tiska, a malo čita.

U takvom pustom krajoliku za mene su rijetki istinski događaj kolumne Viktora Ivančića i Senada Avdića, dva autora koje uspijevam redovito pratiti i koji me uvijek iznova oduševljavaju kako iskazanom hrabrošću, tako i izvrsnim spisateljskim stilom.

Oni se trude i za mene uspijevaju pokazati da novinarstvo još ima smisla i da će ta kolumnistika postati i ostati velika kronika ovog čudnog vremena u kojemu se uzaludno troše naši životi. Bog ih poživio!

Saša Stojanović, Srbija

Godinu koju ostavljamo iza nas dočekali smo sa više optimizma nego što je zaslužila; bojim se i da je ispraćamo sa više pesimizma nego što je njena stvarna „krivica“. Jedna Nobelova nagrada koja je izazvala više polemika svojom političkom negoli književnom dimenzijom i druga koja je, u sjenci prethodne, prošla skoro neopaženo; i jedno i drugo je duboko nepravedno ali i duboko razumljivo: niko više ne vjeruje u pravdu ovog svijeta. Zašto bi to činili književnici?

U stvari, s obzirom da sam se oduvijek gnušao žitkog blata kolektiviteta bilo koje vrste, red je da govorim o mojoj godini, najprije. Roman „VAR“ u naredne dvije godine očekuje – pored novog domaćeg izdanja – još pet prijevoda, šta će sa postojeća tri i jednim izdanjem za Hrvatsku i BiH, činiti broj stranih izdanja koji me svrstava u optimiste, iako o tom soju ljudi mislim da su žestoko izvaćareni pesimisti.

Roman „More kad usnim“ doživio je svoje drugo izdanje, pozorišna predstava po motivima romana „Put za Jerihon“ je u pripremi. Spremam se za proslavu 95. rođendana Češkog PEN-a.

Pa ipak, najljepša vest je da je Festival književnosti „Think Tank Town“ uspeo da preživi i ovu godinu; kako – ne znam, dokle – to mi je poznato još manje. Čekaju nas dvije naredne burne festivalske godine, sa temama poput „Novog Balkana“ i „Književnost - ni rat ni mir“.

Kad bolje porazmislim, na mnoga pitanja odgovore daje mudrost mojih hercegovačkih predaka: „Da je lako – drugoga bi zapalo“!

Nedžad Maksumić, BiH

Ova godina za mene je bila obilježena teškim zdravstvenim iskušenjima (koja još traju), tako da je sve što sam u književnosti u njoj ostvario, i za mene samoga, veliko čudo. Najznačajnija stvar je, svakako, drugo izdanje mog romana „Treće lice jednine“, ovoga puta za sarajevsko-zagrebački „Buybook“. Savremenim i intrigirajućim vizuelnim izgledom knjige, kvalitetom štampe, tiražom, prodajom i promocijom, više sam nego zadovoljan. Uspio sam učestvovati i na ovogodišnjem „Bookstanu“, najznačajnijem književnom festivalu u regionu, na kojem sam predstavio svoj roman. U tih nekoliko dana imao sam i neponovljivu priliku da se družim sa drugim književnim sapatnicima, od kojih su neki, poput Bore Ćosića, već odavno, i moji nedostižni književni uzori.

Drugi su književni prijatelji, kao, na primjer, Darko Cvijetić, s kojim je svaka razmijenjena riječ pravi blagoslov. Družiti se i dijeliti književna iskustva sa takvim stvaraocima je nezaboravan doživljaj koji te ispunjava čistom srećom. Za koji dan imat ću i promociju romana na „Danima Jurislava Korenića“ u Sarajevu, u organizaciji Kamernog teatra 55. Stigao sam još učestvovati, koliko mi je zdravlje dopuštalo, na promocijama knjiga nekoliko mojih prijatelja. Pišem koliko stignem i kad mogu, malo poezije, malo proze, u glavi smišljam sljedeće knjige, koje ću, nadam se, stići napisati.

U godini koja je već pri kraju mnogi su književni događaji bili značajni i za naš grad. Prije svega, to je velika regionalna nagrada „Meša Selimović“ dodijeljena romanu „Kintsugi tijela“ naše sugrađanke Senke Marić, na čemu joj treba iskreno čestitati, što, nažalost, ovaj grad, sigurno, neće učiniti. Inače, smatram da mostarska (i hercegovačka) književna scena nikada nije bila bogatija. Po mom skromnom sudu, ističu se romani već etabliranih autora, izuzetnih pripovjedača, „Ništa lakše od umiranja“ Elvedina Nezirovića i „Meho“ Almina Kaplana, te roman prvijenac Adnana Repeše „Svojta“. Nijedan od spomenutih romana, opet naravno, nije izdat u Mostaru, u kojem se, opet nažalost, ove knjige mogu pronaći u samo jednoj (i jedinoj pravoj) knjižari, „Mutevelić“ u Cernici.

Autobiografska, iskustvena i ispovjedna proza, u kojoj se lik autora pojavljuje kao književni lik i/ili progovara u liku svevidog pripovjedača, posljednjih godina doživljava pravi procvat. Upotreba dokumentarne građe, svih dostupnih činjenica, izmišljenih ili stvarnih, koje književnu fikciju duhovito i neočekivano miješaju sa faktima, izuzetno je nadogradila našu književnu stvarnost. Nakon što je već, barem u književnosti „ovih naših prostora“, zaprijetio manir samosažaljivih i bolećivih ratnih i poratnih priča, ova životnija i književnija spisateljska tehnika osvježila je našu književnu scenu, približila knjigu savremenom čitaocu i pokazala se istinitijom i vjernijom trenutku.

Najbolji primjer za to je kratki roman Darka Cvijetića „Schindlerov lift“ koji kroz sasvim novu prizmu baca svjetlo na našu nedavnu povijest. Ovo je knjiga koja naizgled malu i običnu književnu temu pretvara u svemir svih naših pitanja i pokušaja odgovora. Od ovogodišnjih prevoda preporučio bih svakako tri romana: „Marx i lutka“ iransko-francuske autorice Maryam Madjidi, „Klinasto pismo“ iransko-nizozemskog pisca Kadera Abdolaha i „Možda Esther“ ukrajinsko-njemačke spisateljice Katje Petrowskaje. Ne vjerujem u pisanje bez čitanja. Da bih mogao pisati, moram još toliko toga pročitati.

Goran Simić, BiH - Kanada

1. Gostovanje u poljskom gradu Gdanjsku gje sam saznao da su bez obzira na budžet za kulturu i umjetnost koji podržava država Poljska, sami gradski očevi odlučili da izdvoje iz poreza dodatak za afirmaciju kulture u tome gradu na sjeveru. To me rastužilo do dna jer sam pomislio na Zenicu, grad iste veličine, i na Gradonačelnika kojeg bi vjerovatno strefio infarkt kad bi Vijećnici izglasali da grad finansijski učestvuje u veoma internacionalnoj književnoj manifestaciji "Pero Miodraga Živkovića" na kojoj se u toku dva dana sakupi najmanje 300 posjetilaca svake godine. I uz to plate ulaznicu. Iz razloga što njegov mentalni sklop o kulturi suživota ne ide dalje od izjave da bi problem pasa lutalica u Zenici mogao lako riješiti ako pozove u pomoć lokalno Lovačko Društvo. Kao da kultura i umjetnost kao identitet ove Države, pripadaju nekim drugim, sekundarnim klasama. Ili je to samo afirmacija Lovačkog Društva u odnosu na kulturu, ne smijem ni da pomislim na kontekst književnosti i municije.

2. Par dana prije nego će biti smijenjena zbog nerada Direktorica Pozorišta Mladih u Sarajevu, Lejla Panjeta daje otkaz. Onda se to brzo zaboravi kao da se to tiče neke interne drame a zaboravi se na to da je to Pozorište bilo upravo poznato po tome što je njegovalo i afirmisalo mladi književni naraštaj u oblasti lutkarstva. I opet, prošle su dvije godine da dođe do koincidencije da se Ministarstvo i Direktorica u kratkom roku dogovore o rezultatu : nula:nula kao u najgorim fudbalskim utakmicama. Gadan ukus imam kada govorim o afirmaciji BiH stvaralaštva i ne čudi me što je Pozorište Mladih kao jedna nekada respektabilna institucija gubi svoju funkciju. Makar kada govorim o dramskoj književnosti za mlade.

3. Svaka knjiga koju je objavio sjajni pjesnik Darko Cvijetić događaj je za sebe, nova i možda do sada najbolja knjiga poezije Feride Duraković "Kao kiša u japanskim filmovima",istinski je impresivna. Prvi roman Senke Marić zaslužio je nagradu "Meša Selimović", bez sumnje. Martina Mlinarević svojim književnim pisanjem zaslužila je da je progone ultra nacionalisti jer nam je valjda to u tradiciji da progonimo ono što je odlično da bi ostavili nekim pametnijim generacijama da se bore za očuvanje BiH identiteta gdje je Martina nezaobilazna. Kao što se naknadno borimo protiv toga što je autentični Bosanski pas Tornjak registrovan kao autentični Hrvatski pas.

4. Uostalom, plašim se da premalo čitam svremenu književnost slijedeći već stečene navike da knjige ili dobijam ili ih kupujem. Sanjam o danu kada će na nekoj književnoj promociji biti više od deset osoba koje imaju potrebu da kupe knjigu autora a da nisu članovi porodice autora ili poslovni partneri. Preostaje nam svijest da smo nekako književno bolji van naših granica nego unutar ove naše kože koju nosimo strpljivo kao kad obujemo za jedan broj manje cipele i i ubjeđujemo se kako se osjećamo dobro. Jer neki nemaju niti cipele.

Mirko Božić, BiH

1. Književnu scenu u svakom slučaju posebno je obilježila Senka Marić koja je osvojila nagradu Meša Selimović za svoj roman "Kintsugi tijela". S jedne strane, radi se o kulminaciji dosadašnjeg rada jedne već afirmirane autorice. S druge strane, njena nagrada govori mnogo o trenutačnoj književnoj sceni u gradu i njegovoj okolici, koja je se isprofilirala i međunarodno, putem čitavog niza imena i događaja.

2. Moju književnu godinu svakako je obilježio Festival Poligon, koji je ovaj put dostigao novi, viši nivo otvaranjem u kojem su gostovali Josip Mlakić, Semezdin Mehmedinović uz moderiranje Almina Kaplana, o čijem se novom romanu "Meho" piše i govori i van BiH. Činjenica da je nastup na Poligonu bio Mehmedinovićev prvi u BiH nakon njegova povratka iz SAD-a dodatno je podigla rejting festivala, koji iz godine u godinu sve više raste. Pored svega ostaloga, imao sam priliku gostovati na nizu međunarodnih festivala. Posebno bih izdvojio berlinski "Rewriting the map" gdje sam predstavio naš grad i scenu, zajedno sa drugim kreativcima iz grada poput arhitektice Senade Demirović Habibija te timom našeg Street art festivala. Moramo iskoristiti energiju koja se formirala u tijeku EPK kandidature kako bi kontinuirano pokretali nove inicijative i promjene.

Stanko Krnjić, Hrvatska

Pripreme za iduću godinu počinju krajem tekuće godine, tako bi nekako moglo glasiti pravilo kad je u pitanju moj književni rad. Iako, on traje neprekidno cijelu godinu, ali, kao na nekoj večeri, postoji vrijeme kad se pred goste iznose određena jela. Obično izdajem jednu knjigu godišnje, valjda iz obzira prema čitateljstvu da ih ne premorim svojom književnošću. I tako već par godina. Krajem prošle godine počele su pripreme za tiskanje moje knjige „Sto i jedna mala pjesma“, koja je izašla u veljači ove godine. Peta knjiga, opet novi izazov. Ušla među četiri finalne na natječaju za „Šimića“! Zadovoljan!

Moj prijatelj Joso Živković Soja, Posavac, Panonac, odnio Šimića u ravnicu, u Orašje. Zasluženo, napisao je odličnu knjigu „Tragom pokorenih želja“. Upravo je u pripremu za tisak ušla moja šesta knjiga „Ratište riječi“. Opet ja o pripremama za iduću godinu, ali vezano za ovu knjigu, vraćam se u svibanj kad mi javljaju da je rukopis iste dobio drugu nagradu „Pasionske baštine“. U propozicijama natječaja kažu da će prve tri nagrađene knjige i objaviti, a onda samo slegnu ramenima i kažu da para nemaju. Dobar štos! Ali zadovoljan sam, napravit ću ja to bolje nego što bi oni napravili.

Dolazi proljeće i ljeto, zovu sa svih strana za nastupe, književne večeri i susrete. Često je to nemoguće uklopiti s poslovnim obvezama, ali na većinu se odazivam. I počašćen sam što mogu nastupati na takvim susretima! U isto vrijeme kolege književnici i prijatelji objavljuju svoja djela. Posebno bih ovdje istaknuo sabrane pjesme Luka Paljetka, koje su, po mom osobnom sudu, najveći književno izdavački poduhvat u ovoj godini u Hrvatskoj. Osim ove, Luko ljetos izdaje i veličanstvenu knjigu poezije „Ptice koje se prerano svuku“, svojevrsni hommage za svoju suprugu Anamariju koja je preminula u svibnju. Izvrsna knjiga!

Krajem listopada dobivam vijest da je gore navedena moja knjiga „Sto i jedna mala pjesma“ osvojila nagradu HAZU-a „Dragutin Tadijanović“ za najbolju knjigu poezije. Počašćen sam i zahvalan. Svečana dodjela nagrade u Slavonskom Brodu. Sjedam u auto pa preko Bosne po nagradu. Nedugo zatim stiže vijest da je moja priča „Otkupnina“ dobila književnu nagradu „Bugojanska vaza“. Lijepo je znati da se žiri jednoglasno odlučio za moju priču među 62 pristigle na natječaj. Jedan od prvih izleta u prozu i odmah nagrađen. Dobro je znati! Opet auto pa u Bosnu!

Ponovo sam na početku, kod priprema za novu knjigu. Ja sam svoje napisao, sad neki drugi rade svoj dio kako bi knjiga početkom iduće godine ugledala svjetlo dana. I opet jedan novi ciklus. U međuvremenu pišem, stvaram, vrtim se oko primarnog posla u književnosti bez kojeg nema zadovoljstva ni uspjeha. I radujem se dobrim knjigama, i mojim i tuđim. Neka ih!

Anita Martinac, BiH

Volim završiti godinu s nekom porukom a ova će sigurno biti takva. Novim romanom GRAD BEZ PTICA, koji će biti premijerno predstavljen 12.prosinca u DH hercega Stjepana Kosače, nadam se kako ću čitatelje potaknuti na promišljanje. I novim djelom nastavljam svoju borbu za istinu, a ovaj roman je o našem gradu Mostaru u periodu početka rata i samom ratu. Ostavljam trajni pečat istine koji mnogi žele zanijekati i zaboraviti. Ostavljam ga kao opomenu za budućnost. Svojevrsna je to borba za dostojanstvo branitelja i svih žrtava rata. Otvoreno progovaram o temi koja nas i danas tišti, a to je krivo kadroviranje, te kolika je uloga malenoga čovjeka i kako se lako može pogriješiti slijedeći masu, kao i još nekim temama iz bliže povijesti.

U ovoj godini obilježavam dvadeset pet godina svog književnog stvaralaštva, odnosno dvadeset pet godina od objave moje prve zbirke pjesama koja je objavljena tijekom rata, a novim romanom Gad bez ptica na neki način zatvaram tu priču i temu rata. Iskreno se nadam da ću kao i dosadašnjim temama isprovocirati druge književnike da i sami obrađuju ove teme, kao i čitatelje da otkriju više. U ovoj godini u suradnji s Alfom objavila sam i jednu knjigu za djecu, a riječ je o bajci kako je Pjev naučio raditi koja je predstavljena na Interliberu u Zagrebu. Dok s početka godine bilježim predstavljanje zbirke nagrađenih novela Život nema naslova. Tako da mogu reći da je i ova godina za mene bila plodonosna. Odazvala sam se na mnoge pozive i sudjelovanja na raznim manifestacijama i festivalima te naravno otvorila nove mogućnosti za buduću suradnju.

A na pitanje što mislim o drugim književnicima na ovom području, možda je najiskreniji odgovor kako ne mislim ništa. Rijetki su koji me potiču na bilo koje promišljanje o njihovom radu. Više sam ponukana na razmišljanje što je to nagrađena literatura i kojim su to kriterijima ocjenjivači vođeni. Umjetničkim sigurno nisu. Marketing je usmjerio politiku, odredio trgovinu, pomjerio mnoge granice a evo nažalost i odredio dobru knjigu. Ne nastojim slijediti trendove, niti pišem što bi se nekome svidjelo. Pisanje doživljavam kao veliku odgovornost prema vremenu u kojem živimo a još više odgovornost prema budućnosti kojoj ostavljamo trajni trg.

Igor Marojević, Srbija

Kulturni, pa samim tim i književni događaj 2019. godine za mene je dodjela Nobelove nagrade Peteru Handkeu. Konačno je, bez obzira na njegov politički angažman, dotičnim priznanjem ovjenčan jedan od najboljih živih svjetskih pisaca, onaj koji je u svojim djelima, između ostalog, inovirao tačku gledišta pripovjedača toliko nesporno da je postao nezaobilazan čak i Nobelovom komitetu. Ovo laureatstvo je značajno i stoga što ulica nadu da bi se najunosnija književna nagrada mogla češće dodjeljivati zaista najbitnijim piscima.

Lično se u ogromnoj mjeri ne slažem sa Handkeovim viđenjem raspada Jugoslavije i Slobodana Miloševića. Međutim, ako je unutar književnosti sama književnost manje važna od politike, to je onda kraj književnosti za koju se, više nesvjesno, zalažu mnogi njeni formalni poslenici, između ostalog i razni pređašnji članovi Nobelovog komiteta.

To što su Louis Ferdinand Céline, Gottfried Benn ili sam Handke po meni izlagali političke gluposti nikad mi nije smetalo da budu među mojim omiljenim autorima. Ako neko ko koristi um a nije u stanju da razluči kvalitet književnog djela od supstancijalne mjere značaja ideoloških pamfleta govori samo o načinu na koji se bavi svojim, dakle, poslom. S obzirom da se mnogo takvih povodom dotične dodjele oglasilo duž regiona, time su samo omogućili da priznanje Handkeu bude i nesumnjivi regionalni kulturni i/li književni događaj godine.

Slavica Gadžova Sviderska, Sjeverna Makedonija

Prvo što mogu da istaknem je moje učešće na festivalu poezije „Orfej“ u maju u Plovdivu, Bugarskој. Prelijepi Plovdiv ove godine je bio Evropska prijestolnica kulture. Na ovom festivalu dobila sam nagradu "Lira Orfeja", zbog čega sam ponosna. U Plovdivu sam upoznala divne ljude i autore iz cijelog sveta, a sa mnogim od njih već surađujem na polju međusobnog prevođenja i međusobnog predstavljanja.

U oktobru ove godine učestvovala sam na pjesničkom festivalu „Јonskih pjesnika“ u Sarandi, u Albaniji. U prelijepom okruženju, pored Jonskog mora, imala sam priliku da se upoznam sa novim tokovima albanske i grčke poezije, pošto je većina učesnika bila iz Albanije i Grčke.
U novembru ove godine bila sam dio grupe mladih makedonskih autora koji su se predstavili na Istanbulskom sajmu knjiga. Bila sam prijatno iznenađena interesom turske publike za makedonsku književnost.

Posebno me raduje što na ovogodišnjem festivalu „Struške večeri poezije“ (možda najveći i najznačajniji pjesnički festival na svetu) nagradu “Zlatni venac” dobila je rumunjska pjesnikinja Ana Blandiana, žena. Nažalost smatram da I danas žene pjesnikinje su marginalizirane, posebno kad je riječ o dodjelu značajnih nagrada. Ova nagrada napravila je pozitivni korak u tom smislu.

Što se tiče dodjela “svjetskih književnih nagrada” (Nobelova, Pulicerova i sl.) smatram da su te nagrade političke prirode, ili preciznije rezultat političkih dodvoravanja i pazarenja, i neću ih komentirati.

Goran Sarić, BiH - Nizozemska

Bez opasnosti da ispadnem arogantan, mogu slobodno reći da ću se kao autor sa zadovoljstvom sjećati 2019. U Buybook-u mi je, naime, objavljena nova knjiga, dnevnik bolesničkih zapisa “Tri hefte do neba”, a u Beogradu je mali, ali izuzetno vrijedni izdavač MostArt Dragana Stojkovića objavio drugo izdanje antiratnog dnevnika “Lijepo gore klasici marksizma”, te, skupa s Buybookom, “Tri hefte do neba”. Tako su to postala prava mini-Yu izdanja, na šta sam, moram priznati, veoma ponosan.

Iako ove godine nije objavljen nijedan moj prijevod, i tu se vrijedno radilo. Tako zagrebački izdavač Zdenko Vlainić već početkom naredne godine objavljuje moj prijevod knjige “Mali Johannes” holandskog pisca Frederika van Eedena. U istom periodu izlazi i moj novi prijevod sad već i kod nas čuvenog holandsko-iranskog pisca Kader Abdolaha. Radi se o izuzetno dirljivom romanu “Zavjesa”, koji najvećim dijelom govori o njegovoj ostarjeloj majci. Baš ove sedmice sam, kao jedan od pet “najvrjednijih” evropskih prevodilaca njegovih djela, pozvan u Brisel, na veliki skup o njegovom djelu. To shvatam kao veliko priznanje, tim više što su njegove knjige prevedene na petnaestak stranih jezika i što je kod nas, u Bosni i Hercegovini, važnost te djelatnosti uglavnom zanemarena.

Što se tiče ostalog, već sam pisao da me je, po strani od neospornih literarnih kvaliteta, neugodno iznenadila dodjela Nobelove nagrade ljubitelju “lika i djela” Slobodana Miloševića, Austrijancu Peteru Handkeu. Mišljenja sam da bi svaki čovjek, a napose poznata ličnost, trebao biti svjestan odgovornosti za svoje javno djelovanje. Lično znam da su mnogi u Srbiji ovo doživjeli kao trijumf “njihove politike” protiv NATO-a. Zato me ne čude brojni protesti uglednih intelektualaca širom svijeta nad (još jednim) kontraverznim potezom Nobelovog komiteta.

No, važnije je da sam i ove godine, u solidnom broju prosječnih, pročitao i nekoliko izvanrednih knjiga. O nekima od njih sam i sâm pisao. Ovdje bih izdvojio s pravom mnogo hvaljene romane Senke Marić “Kintsugi tijela” i Darka Cvijetića “Schindlerov lift”.

Osim njih, tu su i vanredna knjiga poezije Envera Kazaza “Glasovi”, obimna biografija Josipa Broza Tita iz pera Slavka i Ive Goldsteina, te, na holandskom jeziku, nova knjiga uglednog istoričara i publiciste Geert Maka: “Velika očekivanja : u Evropi 1999-2019”. Upravo tu sjajnu knjigu upravo počinjem prevoditi, skupa s kolegicom Majom Weikert.

Više nego dovoljno za jedno lijepo sjećanje, tamo negdje za desetak godina, zar ne?

Elis Bektaš, BiH

Godinu koja nam pred očima krepava u pogledu književnosti biće zapamćena prevashodno kao - nepamtljiva. Kao da bi drugačija mogla biti godina u kojoj je literatura, kao i mnogih prethodnih godina, prihvatala poslove za koje nije osposobljena niti ih je kadra pošteno obaviti, u rasponu od ideološkog servisiranja do terapeutskog hipnotizma, u nadi da će tako zarađenom crkavicom produžiti agoniju svoje egzistencije, no ne razumijevajući da je njena egzistencija okončana u času u kom je prihvatila posao služinčeta ili posao propovijednika ili posao komesara i da od tog časa ona postoji samo kao karikaturalna posmrtna maska sebe same.

Tamo gdje literatura ne postoji kao autentična i beskompromisna zapitanost nad svijetom, razumljivo je da tu literatura nema šta ponuditi svijetu niti je sposobna osluhnuti zvuke koji iz svijeta dolaze. Tamo gdje su tvorci te literarne opsjene ujedinjeni užasnućem pred svakim nagovještajem da njihova vjerovanja i ubjeđenja možda i ne odražavaju prirodu stvarnosti i njenu suštinu, tamo je nužno da razmjena sa svijetom bude svedena na polarizirane, no jednako idiotske reakcije na vijest o ovogodišnjem laureatu Nobelove nagrade.

Bez obzira da li je riječ o naricanju nad etičkim posrnućem stokholmskog žirija ili o infantilnom proslavljanju zakašnjelog priznanja istine, obje rekacije pokazuju samo to da ovdje čak i oni koji od književnosti žive baš i ne razumijevaju njen stvarni značaj u današnjem svijetu, u kojem je svaki korisnik društvenih mreža na neki način i pisac i u kojem je Nobelova nagrada samo otužni i umirući relikt jednog vremena u kojem su carevale možda i veće zablude od ovih današnjih.

Možda će odista biti nužno da u narednim godinama stokholmski gerijatrični komitet nagradu dodijeli još i Sidranu, Jergoviću, Bazdulju ili čak i Dini Merlinu, pa da nadmeni domaći mediokriteti konačno shvate šta u današnjoj književnosti znači Nobelova nagrada i književno nagrađivanje u cjelosti.

Elvedin Nezirović, BiH

Godinu na izmaku su, u književnom smislu, obilježili hercegovački pisci.
U Bosni i Hercegovini i zemljama regije izašlo je nekoliko odličnih knjiga hercegovačkih autora, o kojima se govorilo i o kojima će se, sasvim sam siguran, još govoriti. Tu, prije svega, mislim na romane „Svojta“, Adnana Repeše i „Meho“, Almina Kaplana, te na zbirku poezije „Velesje“, Adnana Žetice.

Usto, Senka Marić je dobila nagradu „Meša Selimović“ u Tuzli za najbolji roman u 2018. godini na području Crne Gore, BiH, Srbije i Hrvatske, a Magdalena Blažević je prije nekoliko dana osvojila nagradu „Zija Dizdarević“ u Fojnici, koja se dodjeljuje za najbolju kratku priču. Nadalje, Mirko Božić je organizirao još jedan vrlo uspješan književni festival „Poligon“, na koji je uspio dovesti respektabilna imena iz cijele regije. Sve je ovo potvrda da se u Hercegovini događa nešto veliko i važno kada je književnost u pitanju, ali to više nije nikakva novina.

Izdvojio bih još nekoliko knjiga koje su obilježile moju čitateljsku 2019. godinu: „Selidba“, Miljenko Jergović, „Schindlerov lift“, Darko Cvijetić, „Skica u ledu“, Josip Mlakić, treći tom Knaugardove Moje borbe, „4 3 2 1“, Paula Austera, "Uska staza ka dalekom sjeveru", Richard Flanagan, kao i još neke druge.

S druge strane, na ličnom planu – obzirom da se vaše pitanje odnosi i na to – mogu da kažem da sam ove godine uspio završiti i objaviti roman „Ništa lakše od umiranja“ (Laguna, Beograd, 2019). Može zvučati kao lažna skromnost, ali tu zaista prestaju sva moja daljnja očekivanja od te knjige.

Nadam se da će godina koja dolazi za Mostar i Hercegovinu biti još uspješnija.

Tanja Stupar Trifunović, BiH

Nemoguće je govoriti o tom što je obilježilo književnu godinu iza nas a zaobići rasprave oko dodjele Nobelove nagrade Handkeu. Čini se da su i Olga Tokačuk ali i književnost pali u drugi plan. Ono što je simptomatično je da se nastavlja tendencija istiskivanja književnosti iz same književnosti. I kada neka književna tema dobije ovoliki prostor u javnosti odmah je povezana s nekom vrstom skandala. Ili se od nje ciljano pravi skandal.

Intimno, moju čitalačku godinu je obilježilo čitanje nekoliko zanimljivih romana koji su svaki na svoj način značajni jer između ostalog i kroz njih možemo "viriti" na svijet u kojem i kakvom živimo. A to su "Lisica"roman Dubravke Ugrešić o pričanju priča ali i sudbini književnosti i književnika koju je simpatično "spakovala" u metaforu o lisici. Ovaj njen roman me ponukao da ponovo čitam "Forsiranje romana-reke" i oduševim se koliko je to proročki, duhovit i dobar roman, netipičan za našu književnost i aktuelan i danas.

Pored Dubravke, tu su i "Beguni" Olge Tokačuk i "Životinja srca" od Herte Miler.