Tko je bio Milan Šufflay?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Milan Šufflay, hrvatski povjesničar, političar, prevoditelj i književnik, umro je na današnji dan, 19. veljače 1931. godine u Zagrebu.

Naime, pripadnici režimske organizacije Mlada Jugoslavija, koja je uživala kraljevu zaštitu, pričekali su Šufflayja, 18. veljače 1931. godine, na pragu kuće i razbili mu lubanju čekićem.

Provalili su potom u stan i odnijeli u rukopisu zgotovljen III. svezak Codex albanicus, a Šufflay je umro dan kasnije od posljedica zadobivenih ozljeda glave.

Rođen je 8. studenoga 1879. u Lepoglavi. Jedan je od utemeljitelja albanologije te autor prvoga hrvatskog znanstvenofantastičnog romana.

Polazio je zagrebačku Klasičnu gimnaziju koju je završio 1897. godine. Povijest je studirao na Zagrebačkome sveučilištu. Postigao je stupanj doktora filozofije 1901. godine na temelju disertacije Hrvatska i zadnja pregnuća istočne imperije pod žezlom triju Komnena (1075-1180).

Još kao sveučilištarac vladao je francuskim, njemačkim, talijanskim, engleskim, svim slavenskim jezicima, također latinskim, starogrčkim i srednjogrčkim a kasnije je svladao novogrčki, albanski, hebrejski i sanskrt.

Profesor Tadija Smičiklas držao ga je svojim najdarovitijim studentom; bio mu je asistent kod redigiranja Akademijina Codex diplomaticus.

Studirao je i na Institutu za austrijsku povijest u Beču (1902. – 1903.).

Proučavao je hrvatsku srednjovjekovnu povijest i albansku prošlost. Postao je i povjesničar Balkana, uvjeren da je jedino ispravno prošlost Hrvata istraživati iz balkanske pozicije i tako osobno prekida s uvriježenim mišljenjem hrvatskih povjesničara da su Hrvati predstavnici Zapada i u oprjeci spram Balkana.

Mađarski povjesničar Ljudevit Thallóczy, videći u njemu veliki talent kojega valja privući u mađarski tabor, dovodi ga u Budimpeštu gdje za malu plaću radi u Narodnom muzeju. U Narodnom muzeju u Budimpešti bio je kustos (1904. – 1908.).

Ban Levin Rauch ga, mimo prijedloga sveučilišnoga senata, imenuje izvanrednim sveučilišnim profesorom na katedri za pomoćne povijesne znanosti, u Zagrebu 1908. godine. Godine 1912. izabran je za redovitog profesora. Međutim, kad je za bana došao njegov daljnji rođak Nikola Tomašić, s kojim je bio u trajnim neprijateljskim odnosima, morao je otići sa Sveučilišta.

Početkom 1915. godine je mobiliziran, makar su sveučilišni profesori bili oslobođeni vojne dužnosti. Otpušten je uskoro zbog bolesti i tada piše svoje najznačajnije radove.

Pisao je o srednjovjekovnom dalmatinskom notarijatu (Dalmatinske privatne isprave – Die dalmatinische Privaturkunde, 1904) i surađivao na albanskom diplomatičkom zborniku (Acta et diplomata res Albaniae mediae aetatis illustrantia, koautori L. Thallóczy i K. Jireček, I–II, 1913–18).

Napisao više knjiga iz povijesti Albanije: Albanski gradovi i utvrde posebice u srednjem vijeku (Städte und Burgen Albaniens hauptsächlich während des Mittelalters, 1924), Srbi i Arbanasi (1925), Statuti i uredbe kaptola dračke stolne crkve (Statuta et ordinationes capituli ecclesiae cathedralis Drivastensis, koautor V. Novak, 1927).

Sudjelovao je kasnije u političkom životu Kraljevine SHS, a nakon optužbe za suradnju s političkom emigracijom bio je zatvoren u Srijemskoj Mitrovici (1921–22). Bio je član vodstva Hrvatske stranke prava, a 1925. bezuspješno je pokušavao organizirati Hrvatsku narodnu radikalnu stranku.

Tijekom izdržavanja kazne u Zagrebu je operiran i konstatirali su mu tuberkulozu pluća, emfizem i grješku na srcu. Otpušten je iz kaznionice 2. listopada 1922. godine, nakon što je izdržao polovicu kazne i nastanjuje se kod sestre Zlate u Gundulićevoj 25, u Zagrebu.

Njegovo ubojstvo, koje je organizirao režim kralja Aleksandra I. Karađorđevića, odjeknulo je u javnosti te su Albert Einstein i Heinrich Mann uputili pismo Međunarodnoj ligi za ljudska prava u Parizu, kojom su tražili osudu ubojstva i kraljeve diktature. Međutim, politička ubojstva Hrvata u Jugoslaviji su se nastavila.

Na konačnu presudu policijskima agentima Ljubomiru Beloševiću i Branku Zwergeru, koji su ubojstvo počinili, čekalo se deset godina, a Belošević je na kraju oslobođen, dok je Zwegeru izrečena dugotrajnija zatvorska kazna.

Osim znanstvenih djela, pisao je i romane. Pod pseudonimom Alba Limi objavio je 1920. roman Kostadin Balšić.

Napisao je i prvi hrvatski znanstvenofantastični roman, Na Pacifiku god. 2255., pa se smatra utemeljiteljem hrvatske znanstvenofantastične književnosti.

To djelo objavio je 1924. godine pod pseudonimom Eamon O'Leigh a izlazilo je u Obzoru od 23. travnja do 1. kolovoza, u 75 nastavaka. U romanu je predvidio izbijanje Drugoga svjetskog rata, porast temperature na zemlji, uspon feminizma, porast uporabe droge i raznih stimulansa, prijelaz na vegetarijanstvo, bioinženjering i sl. (Izvor: Hrvatska enciklopedija)