"Toliko gledah ljepotu da se moja vizija izjednači s njom"

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Konstantinos P. Kavafis / grčki: Κωνσταντίνος Π. Καβάφης / (Aleksandrija, 29. travnja 1863. - Aleksandrija, 29. travnja 1933.), smatra se jednim od najvećih pjesnika koji je pisao na modernom grčkom jeziku. Kod nas se prezime ovog velikog pjesnika često piše i izgovara kao Kavafi.

Ako se sjetimo da biblijska Knjiga Psalama kaže kako je Bog čovjeku dao sedamdeset godina života (The days of our years are threescore years and ten; tako veli kanonska verzija kralja Jamesa), onda je Kavafi jedan od ljudi koji su živjeli točno sedamdeset godina.

Rodio se 29. travnja 1863., a umro je 29.travnja 1933. godine.

I Dante na početku Božanstvene komedije kaže Nell mezzo del camin di nostra vita (što će reći: Na pola našeg životnog puta), ciljajući na svojih trideset pet godina i njihov odnos spram pretpostavljenih sedamdeset. Kavafi se očito 'savršeno uklopio' u božanske planove.

Konstantin Kavafi je 1924. godine napisao kratku autobiografsku bilješku za književni časopis Nea Tekhni.

"Iz Carigrada sam porijeklom, ali sam rođen u Aleksandriji – u jednoj zgradi u ulici Serif; napustio sam je jako mali, i dobar dio svog djetinjstva proveo sam u Engleskoj. Kasnije, kao odrastao čovjek, posjetio sam opet ovu zemlju, ali se nisam dugo zadržao. Živio sam i u Francuskoj. Kao mladić proveo sam dvije godine u Carigradu. Već je mnogo godina kako nisam bio u Grčkoj. Moje posljednje zaposlenje bilo je mjesto službenika u jednom vladinom uredu u sklopu Egipatskog ministarstva javnih radova. Znam engleski, francuski, i malo italijanski."

Kad se razbude

O pjesniče, nastoj da sve sačuvaš
pa i ono najneznatnije
što se od prolaznosti spasiti može-
vizije onih tvojih ljubavi!
Potajno ih upleti u riječi svoje.
Pjesniče nastoj da sačuvaš,
kad se u tvome razbude duhu
po noći il u blistavo podne.

Aleksandrijska škola

Konstantin Kavafis jedan je od malobrojnih pjesnika suvremene Grčke koji su međunarodnu slavu stekli u vrijeme kada novogrčka književnost u zapadnoj i srednjoj Europi nije izazivala neku osobitu pozornost.

Zahvaljujući prijevodima i komentarima E. M. Forstera, dvadesetih godina ovoga stoljeća Kavafis je postao poznatiji u Engleskoj kao glavni predstavnik tzv. aleksandrijske škole, a manje kao grčki pjesnik.

Konstantin Kavafi nije bio osobito plodan autor: napisao je tek nešto više od dvije stotine pjesama, a za života nije objavio ni jednu jedinu knjigu.

Svakodnevicu pjesnika Kavafija opisat će pjesnik Brodski (u eseju Pjesma klatna) riječima: pričao je po kafanama, igrao karte, kladio se na konje, posjećivao homoseksualne bordele i ponekad išao u crkvu, a sam će Kavafi u jednoj pjesmi reći: Po tavernama i bordelima se vučem.

Itaka

Kad kreneš na put prema Itaci
poželi da dug to bude put,
pun pustolovina, pun spoznaja.
Ni Lestrigonaca ni Kiklopa,
ni srdita Posejdona ne boj se!
Takve na svom putu nikada susresti nećeš,
ako ti misao ostane uzvišenom, ako ti birani
osjećaji duh i tijelo prožmu.
Na Lestrigonce i Kiklope,
na divljeg Posejdona naići nećeš,
ako ih ne nosiš u duši svojoj,
ako ih tvoja duša ne stavlja pred tebe.

Poželi da dug to bude put.
Svitanja ljetnih neka bude mnogo
kada ćeš radosno i zadovoljno
ulaziti u luke prvi put viđene:
zastani na feničkim trgovima,
i nabavi krasnu robu,
sedefe, koralje, jantar i ebanovinu,
i razbludnih mirisa svake vrste:
koliko god voliš razbludnih mirisa:
pođi u mnoge egipatske gradove,
da se poučiš i naučiš od mudraca.

Uvijek na umu imaj Itaku.
Stići tamo tvoja je sudbina.
Ali ne požuruj nikakvo putovanje.
Bolje je da mnogo godina traje:
i da kao starac pristaneš na otok,
bogat onime što si na putu stekao,
ne očekujući da Itaka bogatstvo ti da.

Itaka ti je dala lijepo putovanje.
Bez nje ne bi krenuo na put.
Ništa ti više ona nema dati.

I ako je siromašnom nađeš,
Itaka te nije obmanula.
Tako mudar kako si postao,
s tolikim iskustvom,
već si shvatio što Itake znače.

(S grčkog prepjevao Slobodan Blagojević)

Homoseksualac i zaljubljenik grada

Kavafi je bio homoseksualac i njegovo je bavljenje tom temom bilo avangardno i za današnje poimanje. Brodski je i o ovom pitanju napisao neke nezaboravne redove.

Homoseksualna psihologija, kaže Brodski, kao psihologija bilo koje manjine, očevidno je psihologija nijansi i dvosmislenosti. Malo potom, međutim, slijedi rečenica: “Ono što je u umjetnosti bitno nisu, naravno, čovjekove seksualne sklonosti, već ono što se od njih napravi.” A Kavafi je u umjetnosti, u poeziji, napravio zbilja mnogo, podsjeća M. Bazdulj.

Njegov odnos sa svojim Gradom, sa Aleksandrijom, postat će paradigmom odnosa pjesnika i Grada.

Kavafijeva ljubav spram Grada nije, međutim, jeftino glorificiranje svega dobrog i preskakanje svega lošeg. Ne, Kavafijeva ljubav prema Gradu ima okus sudbine i nužnosti.

Osim toga, Kavafisovo helenstvo jest helenstvo Grka dijaspore — i to Aleksandrije, grada bogate helenske prošlosti, koji ga je i usmjerio na helenizam, na svijet stvoren osvajanjima Aleksandra Velikog. Povijest toga prijelaznog doba, doba ispreplitanja kultura, naroda i religija, te mitski grad Aleksandrija, u kojemu su zajedno živjeli i Grci i Jevreji i pogani i kršćani, zauzimaju središnje mjesto u Kavafisovu opusu.

Grad

Ti govoriš: Otići ću nekoj drugoj zemlji, nekom
drugom moru
i grad ću pronaći bolji nego što je ovaj.
Jer ovdje što činjah grešno uvijek je bilo
i moje srce, poput mrtva trupla, leži pokopano.
Koliko će ovdje mojih misli još rasut se?
Kamo god da okrenem se, kamo god da gledam
vidim tek ruine crne mog života u ovom gradu
gdje provedoh tako mnogo dana, traćeći ih i
ništeći.

Al` ne, drugu zemlju, drugo more ti pronaći nećeš,
ovaj grad će zauvijek te pratit.
Istim ćeš ulicama hodit, stareć
u susjedstvu istom, u istim oronut kućama.
Skončavati uvijek u ovom ćeš gradu, ne nadaj se
drugom.

Broda nema za te, niti jedne ceste.
I svoj život kojeg si ništio ovdje
uništio u cijelom si svijetu.

Skroman opus, ali ogroman utjecaj

Za razliku od pjesnika matične Grčke, na koje je utjecala francuska, talijanska, pa i njemačka književnost, Kavafis je započeo stvarati pod neposrednim utjecajem engleske romantične škole, i općenito engleske tradicije, pogotovu djela Shakespearea i Oscara Wildea. 

Prve je pjesme i počeo pisati na engleskome (kao Constantin P. Cavafy) 1884. godine. No, služio se i francuskim, te je dobro upoznao Prousta, Baudelairea i Verlainea.

Kavafisov se po obimu skroman opus, koji sadrži sveukupno 253 naslova, međutim, jedino 154 pjesme pisane u razdoblju od 1897. do 1932. godine, dakle od Zidina do U predgrađu Antiohije, priznaje sam autor, te one čine neupitan autorov kanon (naknadno su objavljene 1935., nakon pjesnikove smrti).

Pjesnik se odrekao dvadeset i četiri pjesme nastale od 1886, pisane u romantičarsko–simbolističkom duhu, zajedno s još 75 pjesama koje su nastale kasnije.

Toliko gledah ljepotu

Toliko gledah ljepotu
da se moja vizija izjednači s njom.

Obrisi tijela. Crvene usne. I čulnost udova.
Kosa kao sa grčkih statua, uvijek ljupka,
čak i nečešljana, njen pad preko blijedog čela…
Likovi ljubavi, kakve ih moja poezija
žuđeše u noćima mladićstva, srećem ih tajno,
u dubini noći…

Povijesna, erotska i filozofska poezija

Kavafijeva poezija se može podijeliti u tri glavne kategorije: povijesna, filozofska i erotska, iako ima mnogo preklapanja – neke od njegovih povijesnih pjesama su erotske i obrnuto.

Kavafijeva poezija se u jednom dijelu sastoji od priče o coming-outu, iako nedostatak detalja ne dozvoljava da se svrsta u poeziju priznanja.

Poezija je Kavafisu predstavljala način života, njegovo oplemenjivanje i osmišljavanje. Gajio je aristokratski i elitistički odnos prema svojim djelima. Težeći savršenstvu, bezbroj ih je puta prepravljao ili čak uništavao, sve dok ne bi postale željena verzija.

Nikada nije ponudio niti jedno svoje djelo na prodaju, a pjesme je u malim knjižicama koje je sam sastavljao poklanjao malom broju ljudi kako bi ih čitali.

Umro je od raka grla 29. travnja 1933. godine.