Tolstoj: Čovjek prema kojem se ogriješio Nobelov odbor za književnost

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Slavni ruski književnik, Lav Nikolajevič Tolstoj umro je na današnji dan prije 110 godine.

Smrt ga je zatekla 20. studenog 1910. na željezničkoj postaji Astapovo, gdje je stigao slomljen upalom pluća.

Na tu je (simobolično - zadnju) postaju dospio u još jednoj moralnoj duhovnoj krizi, bježeći od supruge i imanja Jasna Poljana južno od Moskve, gdje je rođen 9. rujna 1828. godine.

Bio je to njegov konačni bijeg iz plemićkog života kojega se odricao, ali i korak u povijest svjetske književnosti.

Moralnim krizama i duhovnim dvojbama bio je obilježen gotovo cijeli Tolstojev život.

Rodio se u bogatoj, plemićkoj obitelji, studirao je istočne jezike, potom pravo, da bi se naposljetku odlučio za časničko zvanje.

Dok je službovao na Kavkazu i u Sevastopolju napisao je Dječaštvo, Mladost i Sevastopoljske priče, a uz taj period života vezana je i poetična pripovijest Kozaci.

Ubrzo se Tolstoj vratio u Jasnu Poljanu, zasitivši se vojske. Pažnju usmjerava na poboljšanje stanja seljaka te na svom imanju osniva školu zasnovanu na zamislima o jednakosti ljudi koja je uvelike pridonijela početku značajnih društvenih i gospodarskih reformi u Rusiji.

Prelazak na stranu seljaštva

Tolstoj potpuno prelazi na stranu patrijarhalnog seljaštva 1880. godine. Zbog kritiziranja crkvene i državne vlasti, Sveti sinod izopćuju ga iz Ruske pravoslavne crkve.

Piše brojne novele i druga manja prozna djela, koji su tek predradnje za velike romane. Svoje najveće djelo Rat i mir pisao je sedam godina. Rezultat je golema povijesna, društvena i psihološka slika Rusije s početka 19. stoljeća, iz razdoblja napoleonskih ratova.

Ipak, najpoznatiji je po romanu Ana Karenjina, u kojemu je usporedo vođenom radnjom sučelio dvije obitelji i analizirao bračne i obiteljske probleme. Sučeljeni su Kiti i Levin te Ana i Vronski, uz još 150 osoba koje su mu poslužile kao očitovanje snage psihološkog realizma. Zabranjena ljubav Ane Karenjine, udane žene i majke, prema mladom grofu Vronskom do danas je nepresušan izvor inspiracije mnogih kazališnih i filmskih autora.  

Suprotnost vladajuće klase i potlačenog naroda, kobni rascjep Tolstojeve savjesti i duše, koji ga nije prestajao mučiti, najslikovitije je prikazan u Uskrsnuću, romanu uspona i pada Kaćuše Maslova i knjaza Nehljudova.

Za života je uživao golem ugled; govorilo se da u Rusiji postoje dva cara, Nikolaj i Lav, a veći je bio ovaj drugi car, car riječi. Tolstoj je bio mislilac i propovjednik kojemu se hodočastilo sa svih strana svijeta.

U to je vrijeme pisao novele s moralističkom tezom, kao što je Smrt Ivana Iljiča, priča o predsmrtnoj agoniji čovjeka koji je besmisleno potrošio svoj život. Svojim životom i stvaralaštvom pripada nizu onih osoba u povijesti svjetske književnosti čija djela predstavljaju neprocjenjivu kulturnu i civilizacijsku vrijednost.

"Rat i mir"

Svekoliki Tolstojev književni opus je, bez ikakvog pretjerivanja, i fascinantan i veličanstven, ali ipak ratna epopeja Rat i mir (pisao ju je između 1863. i 1869.) se izdvaja svojom kompleksnošću i širinom; zapravo se ne da smjestiti niti u jednu od do tada poznatih proznih kategorija.

To je povijesni roman, obiteljska saga, ratna epopeja, filozofski traktat, udžbenik vojne strategije i taktike u kojem je Tolstoj prekoračio sve poznate granice proznog stvaralaštva i stvorio novi žanr romana-rijeke, koji mnogi smatraju vrhuncem literarnog umijeća.

Roma je to o burnoj epohi u kojoj je stari svijet, ancien regime, izdisao, a novi se rađao, kojem je pečat davao Napoleon Bonaparte.

Zapravo, ta se nova slika svijeta počela rađati Francuskom revolucijom iz 1789. koja je ustrojila ne samo novi poredak u zemlji, već je suštinski počela mijenjati i cijelu Europu. U te se nove povijesne okolnosti Napoleon maestralno uklopio i svojim vojnim umijećem, ali i kasnije državničkim potezima i on sam uz pomoć svojih generala Kellermana, Moreaua ili Jourdana posta(ja)o je simbolom svih tih velikih društvenih promjena.

Francuski se imperator odlučio s više od pola milijuna vojnika napasti i osvojiti Rusiju i time je učinio katastrofalnu pogrešku. Istina, do tada nepobjediva francuska armada dospjela je do Moskve, ušla u nju, ali taktikom »spaljene zemlje« generala Kutuzova, glavni zapovjednik ruskih snaga na koncu je trijumfirao.

Naime, nakon Borodinske bitke (1812.) u kojoj formalno nitko nije pobijedio, ali su zapravo Francuzi izgubili sve, jer su bili usporeni u osvajačkom pohodu, a dolaskom jake zime, hladnoće i partizanskim načinom ratovanja ruskih postrojbi, Napoleonova se vojska se našla u rasulu. Počela se povlačiti u neredu, ostala je bez hrane, tople odjeće i opskrbe, te je postala lakim plijenom ruske konjice i pješadije kojima je zdušno pomagao ruski seljak.

U međuvremenu, napustio ih je i sam Napoleon koji je požurio kući u Pariz kako bi spasio vlastito prijestolje, a za njim se u domovinu vratilo tek nešto više od 30.000 bolesnih i izmučenih vojnika.

Upravo je ta 1812. središnje mjesto Tolstojeve epopeje Rat i mir, a prikaz krvave Borodinske bitke do danas se smatra jednim od najboljih literarnih opisa ratnih operacija, ali i uopće ratnih strahota.

Inspiracija koja traje

Uz rat, Napoleona i generala Kutuzova, Tolstoj je zahvatio cijelu galeriju likova koji su bili svojevrstan spoj stvarnih i fikcionalnih ličnosti. Naravno, tu prije svega mislimo na kneza Andreja Bolkonskog, Pierrea Bezuhova, groficu Natašu Rostovu i seljaka Platona Karatajeva koji u romanu ima ulogu »predstavljača« Tolstojeve filozofije života.

Zapravo se tu radi o deglorifikaciji Napoleona kojim je ranije velik dio ruske tzv. napredne inteligencije bio oduševljen, a da bi im se nakon ratnog pohoda na Rusiju pokazao u svekolikoj svojoj efemernosti.

Epohalno djelo Rat i mir je inspiriralo kazališne i filmske redatelje, glazbenike i slikare. Sergej Prokofjev je komponirao istoimenu operu u kojoj je 1959. briljirala velika Galina Višnjevska, tumačeći lik Nataše Rostove.

Ostala je zapamćena i filmska adaptacija u režiji Sergeja Bondarčuka (koji je tumačio i lik Bezuhova), u kojoj je ovaj veliki ruski umjetnik uspio pokazati svu složenost Tolstojeva djela. Treba se prisjetiti i nenadmašnih uloga Vjačeslava Tihonova kao kneza Bolkonskog i Ljudmile Saveljeve koja je glumeći Natašu Rostovu pokazala svekoliku raskoš svog talenta, pri čemu je nadmašila i samu Audrey Hepburn koja je u američkoj verziji Rata i mira u istoj ulozi (1956.) odigrala također nezaboravnu rolu, dok je Mel Ferrer glumio kneza Andreja.

Tolstojev Rat i mir nije samo veliki povijesni roman, već su i sami povijesni događaji slika kroz koju se prelamaju glavni likovi i karakteri ove epopeje, posredovanjem kojih je autor otvorio dijalog sa svojim vremenom koje praktički neprestano traje sve do naših dana.

Naime, na mnogim mjestima Tolstoj je iznosio vlastite stavove o uzrocima ili posljedicama pojedinih stvarnih zbivanja; polemizirao je s filozofima i povjesničarima braneći svoje poglede i pozicije, što ga je na koncu i više nego zasluženo uzvisilo u klasika povijesti svjetske književnosti i učinilo jednom od uporišnih točaka naše civilizacije uopće.

Tolstoj je usprkos vremenskim, povijesnim i kulturološkim granicama uspio otvoriti dijalog ne samo sa suvremenicima, već i svakim budućim naraštajem čitatelja i to na tako impresivan način kakav poslije nikome više nije pošao za rukom. I kako je vrijeme promicalo, ova se istina samo još snažnije potvrđivala.

Tolstojeva aureola autentičnog, novodobnog proroka (koji je propovijedao svojevrsni miks konzervativizma, skepticizma i anarhizma) sve je više privlačila pozornost svijeta (i u zemlji i u inozemstvu), ali sve to, a iznad svega njegovo uistinu grandiozno književno djelo nisu bili dostatni da bi ga Nobelov odbor ovjenčao slavom laureata za književnost, što je jedna od najvećih nepravdi u povijesti rada ove institucije.

*Napomena: Internet na nekim mrežnim stranicama nudi posve različite datume rođenja i smrti Lava Nikolajeviča Tolstoja