Na granici dvaju svjetova
Tragičan život velike spisateljice i feministkinje Virginije Woolf
Tekst članka se nastavlja ispod banera
Na današnji dan prije 140 godina, 25. siječnja 1882., rođena je u Kensingtonu, London, Adeline Virginia Stephen. Diljem svijeta poznata je kao spisateljica Virginia Woolf, jedna od ključnih figura modernizma u književnosti, i predstavnica romana struje svijesti.
Rođena je kao treće dijete u uglednoj viktorijanskoj obitelji intelektualaca te je stekla je široku privatnu naobrazbu.
S 13 godina ostaje bez majke, što je uzrokovalo njezin prvi slom živaca.
Nakon smrti oca Leslieja Stephena (1904.), poznatog književnoga kritičara, izdavača i filozofa (autora Dictionary of National Biography), izvršila je prvi pokušaj samoubojstva nakon kojeg je institucionalizirana.
Smrt brata Tobyja s kojim je bila posebno bliska ostavio je slične posljedice te ga je kasnije re-imaginirala kao Jacoba u svojem prvom eksperimentalnom romanu Jacobova soba i kao Percivala u romanu Valovi. Ovo su bili samo prvi u nizu brojnih psihičkih urušavanja koja su je pratila sve do smrti.
Kasnije seli sa sestrom Vanessom u Bloomsbury, područje središnjeg Londona u kojem je vremenom postala središnja figura utjecajne intelektualne grupe.
Virginija je počela profesionalno pisati 1900. godine objavljujući članke i kritike za The Guardian, Times Literary Supplement i National Review te je počela predavati englesku književnost i povijest na koledžu za obrazovanje odraslih u Londonu.
Otprilike u isto vrijeme počela se družiti s grupom mladih muškaraca, prijateljima svoje braće s Cambridgea, s kojima je dijelila iste intelektualne interese.
Ova grupa ljudi, među kojima su bili Lytton Strachey, Leonard Woolf, Clive Bell, Roger Fry i Saxson Sydney-Turner, počela se sastajati svakog četvrtka 1906. godine, a ubrzo joj se pridružio i Friday Club koji je pokrenula sada već udana Vanessa kako bi se u njemu raspravljalo o likovnoj umjetnosti.
Pojava ova dva literarna i umjetnička kruga označila je početak poznate Bloomsbury grupe.
Virginija je mnogo pisala o problemu ženskog pristupa profesijama i institucijama poput akademije, medicine, crkve i prava. Čak i u području književnosti, smatrala je kako se od žena u obiteljima poput njezine očekivalo da pišu memoare o svojim očevima ili da uređuju njihove korespondencije.
Ona je naposlijetku i napisala memoare o vlastitom ocu, ali je također izjavila kako nikada ne bi postala spisateljica da nije bilo njegove prerane smrti.
Godine 1912. udaje se za izdavača, pisca i društvenoga aktivista Leonarda Woolfa.
Brak njezinih roditelja učinio ju je odlučnom da će "muškarac za kojeg se uda biti jednako dostojan nje kao i ona njega". Unatoč brojim prosidbama tijekom mladosti, Virginija je oklijevala samo oko Leonarda Woolfa.
Bojala se braka i emotivne i seksualne involviranosti koju partnerstvo zahtijeva. U svom pismu Leonardu govori:
"Ne osjećam nikakvu fizičku privlačnost prema tebi. Postoje trenuci – tvoj poljubac neki dan je jedan od njih – kada se osjećam mrtvom poput stijene. No ipak tvoja briga za mene gotovo me preplavljuje. Tako je stvarna, tako neobična".
Vjenčali kada je imala 30. godina, no zbog njezinog nestabilnog stanja nisu imali djece.
S nejednakim bračnim statusom povezan je i nedostatak čednosti u žena koji se tada tretirao kao ozbiljni društveni prijestup. Nagađa se kako su Virginija i Vanessa bile žrtva neke vrste seksualnog zlostavljanja od svoje polubraće, kako je opisano u Woolfinim memoarima Moments of Being.
Woolf je često razmišljala o književnosti koja bi govorila o seksualnosti, a posebice seksualnom životu žena, na otvoreni način, no njezina vlastita djela seksualnost propituju indirektno.
Suočena sa pitanjem je li žensko pisanje ženstveno, zaključuje da su velike ženske autorice "pisale kako pišu žene, a ne kako pišu muškarci", te time otvara mogućnost specifičnog ženskog stila, no istodobno naglašava kako su najveći pisci (u koje ubraja Shakespearea, Jane Austen i Marcela Prousta) androgini: sposobni vidjeti svijet jednako iz muške i ženske perspektive.
Neobičnosti Virginije Woolf kao autorice fikcije imaju tendenciju zasjeniti njezinu centralnu snagu: ona je zasigurno najveći lirički romanopisac engleskog jezika. Njezini su romani vrlo eksperimentalni; narativ, često bezdogađajan i općenit, razlomljen je, a katkad i dezintegriran u receptivnoj svijesti njezinih likova.
Stilska virtuoznost i snažna liričnost spajaju se kako bi stvorili svijet prenapučen auditivnim i vizualnim impresijama, zbog čega je često smiještana uz bok Jamesu Joyceu i Josephu Conradu.
Intenzivnost njezine poetske vizije uzdiže svakodnevno, ponekad i banalno okruženje na višu razinu. Roman Mrs. Dalloway (1925.) usredotočuje se na napore srednjovječne Clarisse da organizira zabavu, dok usporedno pratimo život veterana koji se vraća iz Prvog svjetskog rata noseći duboke psihološke ožiljke.
Virginia Woolf je 28. ožujka 1941. napunila džepove kamenjem i ušla u rijeku Ouse, ostavljajući iza sebe riječi Mrs. Dalloway:
"Pogledati život u lice, uvijek, gledati život u lice, i prepoznati ga kao ono što jest….naposlijetku, voljeti ga kao ono što jest, a potom ga odložiti".
Književna djela Virginije Woolf
Prvi roman Izlazak na pučinu (The Voyage Out), o mladoj ženi koja tijekom plovidbe u Južnu Ameriku propituje engleske društvene norme, objavila je 1915. Istaknula je zanimanje za ženske likove i teme rodne neravnopravnosti
I u drugome se romanu Noć i dan (Night and Day, 1919), u kojem realističkim prosedeom pripovijeda o dvama ljubavnim trokutima, dotaknula srodnih tema prava žena na romantičnu sreću i problema bračnoga života.
Iste je godine objavila programatski kratki esej Moderni romani (Modern Novels), koji je poslije preoblikovala i preimenovala 1925. u Modernu prozu (Modern Fiction). U njem se zauzimala za prevladavanje statičkog, realističkog prikazivanja likova i događajne fabule.
Svoja je sljedeća djela organizirala oko ključnih duhovnih stanja, neovisnih o vanjskim događajima, ističući zgusnute trenutke neprekinutog tijeka svijesti.
Postigla je to prvi put u eksperimentalnome romanu Jakobova soba (Jacob’s Room, 1922), sačinjenom od fragmenata sjećanja nekolicine nepouzdanih likova koji pripovijedaju priču o poginulome vojniku Jakobu Flandersu, a razrađivala potom u svojim najistaknutijim djelima
Najpoznatiji joj je i najčitaniji roman Gospođa Dalloway (Mrs. Dalloway, 1925), u kojem prikazuje jedan dan u životima Clarisse Dalloway, supruge uglednog člana britanskog Parlameta, te Septimusa Warrena Smitha, mladoga provincijskog činovnika i veterana Prvoga svjetskog rata, koji pati od poslijetraumatskoga stresnoga poremećaja.
Roman je nastao na temelju dviju ranijih novela (Gospođa Dalloway u ulici Bond i Premijer), a Clarissin se lik usputno pojavljuje u više njezinih djela (roman Izlazak na pučinu te više novela postumno 1973. objavljenih u zbirci Zabava gospođe Dalloway – Mrs. Dallowayʼs Party).
U skladu s prvotno zamišljenim naslovom Sati, roman je podijeljen na dvanaest dijelova koji korespondiraju s vremenskim jedinicama te simboliziraju čovjekov životni ciklus. Temi vremenitosti pridonosi i provodni motiv zvonjave Big Bena, koja svojim ponavljanjem označava vremenski odmak u događajnome ritmu, te sadržajno ispunjava urbani londonski ambijent.
U središtu trodijelnoga romana K svjetioniku (To the Lighthouse, 1927), jednoga od njezinih proznih vrhunaca, odnosi su i refleksije likova povezanih s vremenom provedenim u ljetnikovcu obitelji Ramsay u razdoblju od 1910. do 1920.
Njezin oblikovno najeksperimentalniji, za dio kritike i najznačajniji roman Valovi (The Waves, 1931), gotovo se u potpunosti sastoji od solilokvija šestero prijatelja (Jinny, Rhoda, Susan, Bernard, Louis, Neville), koji strujom svijesti pripovijedaju priču o svome životu, kao i onomu osebujna preminula prijatelja Percivala.
Podijeljen je na devet dijelova, međusobno odijeljenih sugestivnim opisima prirode te lajtmotivima valovita mora, u kojima se prikazuju različite životne faze protagonista, od njihova djetinjstva do pozne dobi.
U eseju podijeljenome na šest poglavlja Vlastita soba (A Room of One’s Own, 1929), nastalome na temelju dvaju predavanja koje je 1928. održala na Sveučilištu u Cambridgeu, kritizira patrijarhalne uvjete života i rada, smatrajući kako žena ne može postati književnicom ako nema pristup vlastitu prostoru, obrazovanju, novcu, kao i mogućnosti da neometano stvara neopterećena obiteljskim i kućanskim obvezama.
U epistolarnom eseju Tri gvineje (Three Guineas, 1938) kritizira ulogu obrazovnoga sustava koji, zahvaljujući promicanju patrijarhalnih vrijednosti, drži odgovornim za nastanak rata.
Zauzima se za ulazak žena u obrazovne institucije i na tržište rada, odnosno sfere društva dotad predviđene za muškarce, kao i za novu obrazovnu reformu, gdje bi studenti usvajali umijeća uzajamnoga razumijevanja.
Ističe se i njezina esejistička zbirka Obična čitateljica (The Common Reader, 1925. i 1932), te mnogobrojni osvrti na književne teme.
Od ostalih se pripovjednih djela ističe genealoški roman Godine (The Years, 1937), o zbivanjima u obitelji Pargiter u razdoblju od 1880-ih do 1930-ih, te metaroman s dramskim elementima Između činova (Between the Acts, posmrtno 1941), o procesu pripreme i izvedbe tročinske drame.
Pisala je i oblikovno hibridna djela u kojima se unutar pripovjednoga okvira poigravala žanrom biografije: satirički roman Orlando: životopis (Orlando: A Biography, 1928), o avanturama androginog pjesnika/inje koji/a tijekom stoljeća mijenja rod, susreće književne klasike i propituje povijesnu zadanost rodnih uloga, parodijsko prozno djelo Flush: životopis (Flush: A Biography, 1933), ispripovijedano iz perspektive psa engleske pjesnikinje Elizabeth Barret Browning, te nekonvencionalna biografija preminuloga prijatelja, utjecajnoga likovnog kritičara Rogera Fryea (Roger Frye: A Biography, 1940). (Izvor: Hrvatska enciklopedija)
