U životu je važno da čovjek shvati gdje mu je mjesto i kamo se ne treba gurati

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ivica Đikić jedan je od autora koje ne treba predstavljati. Radi li se o njegovom književnom opusu, većina ljudi na spomen autorova imena imat će nedvojbenu asocijaciju, a jednako tako i kad se radi o novinarstvu.

Povod za ovaj razgovor primarno je veliki uspjeh serije “Novine”, koja je zapravo jedini hrvatski audiovizualni proizvod koji je u ovom trenutku dostupan u cijelom svijetu na jezicima cijelog svijeta preko najveće svjetske streaming-platforme Netflix.

Dakako, to je trebao biti samo povod, ali i prilika da se dotaknemo još nekih tema.

Međutim, u vrijeme kad smo dogovarali razgovor za Bljesak, podigla se prašina u javnosti izazvana istupanjem nekoliko hrvatskih književnika iz PEN kluba BiH te smo odlučili razgovor obaviti u nekom 'mirnijem' vremenu, ukoliko je takvo uopće moguće na ovim prostorima.

Bljesak.info: Serija „Novine“ je jedini hrvatski audiovizualni proizvod koji je u ovom trenutku dostupan u cijelom svijetu. Premda su Vas to mnogi već pitali, zamolit ću da za naše čitatelje kažete o čemu se radi i zašto je ovo veliki uspjeh, i to ne samo Vaš?

ĐIKIĆ: Prve dvije sezone „Novina“ dostupne su na Netflixu, globalno najvećem streaming-servisu koji je prisutan u 190 zemalja svijeta i ima oko 200 milijuna pretplatnika. Nadamo se da će ondje uskoro biti dostupna i treća sezona, ujedno i zadnja, koja je od ožujka do svibnja ove godine emitirana na HRT-u.

„Novine“ su izvorno i napravljene za HRT. Netflix je veliki uspjeh za „Novine“, naročito kad se zna koliko je teško prodati Netflixu nešto što nije na engleskom ili u najmanju ruku na španjolskom jeziku.

Mi smo prodali, i to dobro prodali, a velike zasluge za to – uz redatelja Dalibora Matanića i producente Nebojšu Tarabu i Miodraga Silu – idu našem međunarodnom distributeru Keshet Internationalu iz Tel Aviva.

Bljesak.info: Serija „Novine“ je nesumnjivi komercijalni, ali i autorski uspjeh. Ponekad se stječe dojam da u Hrvatskoj vlada deficit autora koji mogu raditi na nekoj univerzalnoj, svjetskoj razini. Kako Vas kao autora vrednuju u domovini, a kako izvan nje?

ĐIKIĆ: Kad je riječ o „Novinama“, bilo je dobrih i loših kritika i kod nas i u inozemstvu, a kad kažem inozemstvo mislim na zaista veliki broj zemalja s različitih krajeva svijeta u kojima se pisalo o našoj seriji.

Što se tiče vrednovanja, nikad vas ne mogu na isti način doživljavati u vašoj zemlji, odnosno u vašem jeziku,i u inozemstvu. Vani više ili manje upućeno i više ili manje hladnokrvno pišu o nekom vašem djelu, a na domaćem terenu u obzir se uzimaju i lik i djelo.

Nismo po tome posebno specifični, tako je svugdje na svijetu. Tako valjda mora i biti, bez obzira na to je li pošteno i pravedno da bude tako.

Važno je stalno i budno držati distancu i prema pozitivnim i prema negativnim reakcijama, održavati u sebi samokritičnost i skepsu prema svome stvaralaštvu na način da to bude motivacija za veći trud.

Bljesak.info: Bili ste glavni urednik „Novosti“, glasnika srpske manjine u Hrvatskoj. Kako je zapravo „dragovoljac HOS-a“ završio na jednoj takvoj – u Hrvatskoj vjerojatno najdelikatnijoj funkciji – i koja ste iskustva iz toga 'kapitalizirali'?

ĐIKIĆ: Bez namjere da se opravdavam ili šta slično, moram samo korigirati to „dragovoljac HOS-a“ da izbjegnem eventualne nove zabune i da po tko zna koji put ponovim činjenice: ja sam u travnju 1992. u Tomislavgradu, kao petnaestogodišnjak, pokušao postati dragovoljac HOS-a, ali to mi nije uspjelo, pa sam postao ratni reporter, općenito najmlađi ratni reporter u ratovima devedesetih godina.

Na stranu gluposti koja sam znao napisati i na stranu što je to bilo nikakvo novinarstvo, ali išao sam po ratištima i pisao o onome što vidim iz te svoje žablje perspektive.

A sad o tome kako sam „završio“ u Novostima, čiji je izdavač Srpsko narodno vijeće.

Naime, nigdje ja nisam „završio“, nego sam odabrao takav put u nekim realnim okolnostima. Kao što sam 1996., u devetnaestoj godini, odabrao Feral Tribune, i nisam ga odabrao zbog ekshibicionizma, zbog želje da nekome prkosim, da nekoga skandaliziram, da privlačim pažnju pa kako god.

Ne, ja sam Feral odabrao zbog toga što su ondje pisali ljudi čijem sam se pisanju divio i zbog toga što sam duboko vjerovao da mi je mjesto s tim ljudima.

U Novostima sam zbog toga što se ondje i dalje drži do kritičkog novinarstva i lijepog pisanja, ali i zbog toga što mislim da u svakom kontekstu treba gledati da se bude na strani slabijih.

U životu je, čini mi se, važno da čovjek shvati gdje mu je mjesto i kamo se ne treba gurati, a meni je sad mjesto u Novostima, na marginama.

Bljesak.info: Svijet u kojem Hrvati žive je crno-bijel, da ne kažem crveno-crn. Drugim riječima, ili si 'domobran' (opciono – 'ustaša') ili 'partizan'. Feral Tribune, srpske Novosti, riječki Novi list... Kao da ste 'upali' u skrivenu kameru. Jeste li birali 'teži put' ili jednostavno niste željeli ostati u nekoj vrsti mainstream kalupa?

ĐIKIĆ: Moji odabiri i ponašanje, osim možda u dječaštvu, nikad nisu bili vođeni pukom željom za izdvajanjem, niti za privlačenjem pažnje, niti željom da se po svaku cijenu bude drukčiji od onoga što se stereotipno očekuje od nekoga poput mene, to jest od Hrvata iz Duvna, što je za mnoge ključni podatak mog postojanja.

Moj put – bio teži ili lakši – plod je mojih očekivanja od samoga sebe uronjenih u realne životne okolnosti i u relativno zdrav doživljaj svojih dosega kad je riječ o novinarskom zanatu i općenito pisanju.

Bljesak.info: Film „Cirkus Columbia“ rađen je na osnovu Vašeg istoimenog romana. Uz dužno poštovanje prema Vama i oskarovcu Danisu Tanoviću, redatelju filma, stječe se dojam da su život i raspad Jugoslavije tumačili ljudi koji generacijski nisu bili u prilici osjetiti taj život 'na svojim leđima'. Odakle Vam ideja za taj roman?

ĐIKIĆ: Prvo, roman „Cirkus Columbia“ i film „Cirkus Columbia“ dva su različita djela dvojice različitih autora.

Drugo, ne volim objašnjavati, opravdavati ili braniti knjige ili scenarije koje sam napisao, čak ni u privatnim razgovorima, a kamoli u javnosti. Nitko od toga nema nikakve koristi, jer objašnjenja i opravdanja neće popraviti ni knjigu ni film.

Inače, jako volim film „Cirkus Columbia“ i počašćen sam što je Danis Tanović u mom romanu našao inspiraciju da ispriča svoju filmsku priču.

Bljesak.info: Vaše istupanje iz PEN kluba Bosne i Hercegovine zbog, kako banalni 'antifašistički' mediji tumače, podrške svetoj misi za zločince koji su pobijeni u Bleiburgu, mnoge je iznenadilo. S ove vremenske distance gledano, biste li to opet učinili, odnosno – ima li smisla kod nas uopće inzistirati na principijelnosti?

ĐIKIĆ: Sve što sam imao reći o tome rekao sam u tekstu koji je objavljen na web-stranicama Ivana Lovrenovića i Miljenka Jergovića.

Opet bih učinio isto, jer znam da sam postupio ispravno i znam da to zna svatko iole dobronamjeran i iole zainteresiran da razmišlja malo slojevitije od ovih koji su nestrpljivi da presude, da prekriže, da s pozicije neupitnog dobra prezrivo otpišu sve one koji narušavaju jednodimenzionalni i monolitni doživljaj traumatičnih događaja i ličnosti iz naše bliže prošlosti.

Bljesak.info: Svi se mi koji se bavimo javnim poslom često zapitamo – tko smo i što smo? Jednom ste kazali kako ste uvijek imali samo jednu misao – baviti se novinarstvom. U međuvremenu je Vaša književna karijera dostigla onu novinarsku. Kakav je položaj novinara/književnika u Hrvatskoj, kako živi jedan od onih koji su uspješni?

ĐIKIĆ: Ja ponajprije živim od novinarstva, od pisanja u „Novostima“. Teško da bih mogao pristojno živjeti samo od knjiga i scenarija, naročito zbog toga što se tu radi o prihodima koji nisu izvjesni i koji nisu redovni.

Mnogo ljudi u ovoj zemlji živi teže od mene i mislim da je nepristojno da se žalim ili da iznosim neke svoje probleme.

Bljesak.info: Upravo održani izbori u Republici Hrvatskoj pokazali su kako je politika postala jedan unosan, iako predvidljiv, show. Prije izbora svi su se upinjali kako bi nagovijestili radikalne promjene, ali svima koji u to nisu unosili emocije bilo je jasno da promjena neće biti. Kako Vi tumačite rezultate izbora?

ĐIKIĆ: Ljudi su se, u neuobičajenim okolnostima i u suočenju s neizvjesnošću, odlučili za opciju koja im je uvjerljivije nudila nekakvu sigurnost, uvjerljivije zbog toga što je HDZ provjerenija opcija u ovom času i što je Andrej Plenković ostavio dojam ozbiljnijeg političara od Davora Bernardića, sad već bivšeg predsjednika SDP-a.

Nisam, inače, pobornik radikalnih promjena ni onih političara koji zazivaju radikalne promjene. Postupnost u napredovanju ključ je stabilnosti i uspjeha, a posao vlasti je da ta postupnost ne bude usporediva s brzinom puža, odnosno da se postupno napreduje što je moguće dinamičnije i energičnije.

Svako preskakanje stepenica i lekcija u demokratskom i ekonomskom razvoju jednog društva skupo se plaća, kad-tad dođe račun na naplatu.

Bljesak.info: Bilo bi mi drago ukoliko se možete osvrnuti na književnu scenu u našoj regiji. Koliko uspijevate sve to pratiti i koji su autori vrijedni pažnje?

ĐIKIĆ: Mislim da uspijevam pratiti važne knjige i književne tekstove koji se pojavljuju u raznim oblicima i na raznim internetskim mjestima. Neću imenovati jer bih u tom slučaju morao izložiti nekakve kriterije i argumentaciju, a ja ne želim biti ni književni arbitar, ni književni kritičar.

Moj pogled na regionalnu književnu scenu je optimističan: mislim da imamo najmanje tridesetak europski relevantnih spisateljica i pisaca svih generacija, neovisno o tome u kojoj su ih mjeri prepoznali europski izdavači, a pritom ponajviše mislim na zakinutost pjesničkih knjiga kad je riječ o prevođenju na druge jezike, s tim da mi se poezija trenutačno čini najživljim i najsvjetskijim dijelom naših književnosti.

Pa, evo, sada u Sarajevu žive najmanje petorica pisaca čijim bi se djelom ponosile kulture mnogo veće i mnogo utjecajnije od naše: Ivan Lovrenović, Marko Vešović, Abdulah Sidran, Semezdin Mehmedinović i Dževad Karahasan.

Druga je stvar što smo mi navikli poštovati samo one koji imaju novac i konkretnu moć. Jedan nogometni menadžer postavio je prije nekoliko godina pitanje koje prilično precizno dijagnosticira stanje svijeta u kojem živimo: „Di su ti pare, kad si tako pametan?!“

Bljesak.info: Za kraj uobičajeno pitanje iz ovog serijala razgovora s književnicima za Bljesak: Što radite trenutačno i čemu se čitateljska publika može nadati kad je u pitanju književno pero Ivice Đikića?

ĐIKIĆ: Uvijek paralelno pišem više različitih tekstova. Sad završavam zbirku pripovijetki koja bi mogla izići do kraja ove godine, a radim i na dva-tri scenarija za televizijske serije, ali to je posao u kojem je teško prognozirati kad će biti vidljivo to što ste napisali.