"Vas, sinke župe junačke i stare, postavljam mora našeg za čuvare"

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ponekad u nekim krugovima (ideološki) osporavani, ali neupitno veliki hrvatski pjesnik Vladimir Nazor, rođen je na današnji dan prije 145 godina.

Nazor je na svijet došao 30. svibnja 1876. godine u Postiri na Braču, a preminuo je 19. lipnja 1949. godine u Zagrebu.

Studij botanike završio u Grazu 1902. Radio je kao srednjoškolski profesor u Zadru (1901–03), u istarskim mjestima (1903–18), u Zagrebu (1918–20) i kao upravitelj dječjega doma u Crikvenici (1920–31).

Od 1931. živio je u Zagrebu, gdje je 1933. umirovljen, a gdje ga je zatekao i II. svjetski rat. Zajedno s Ivanom Goranom Kovačićem prebjegao je 1942. na teritorij pod nadzorom partizanskih jedinica. Nakon rata postao je predsjednik Prezidija Sabora SR Hrvatske.

Najvažnijim se u Nazorovu bogatu opusu smatra pjesništvo. Kao pjesnik afirmirao se zbirkama pripovjednih pjesama (Slavenske legende, 1900; Živana, 1902; Knjiga o kraljevima hrvatskijem, 1904; Hrvatski kraljevi, 1912), knjigama lirike (Lirika, 1910; Nove pjesme, 1913) i epovima Medvjed Brundo (1915) i Utva zlatokrila (1916).

Tu njegovu fazu obilježava zanimanje za velika metafizička pitanja o odnosu čovjeka prema apsolutu, o povijesnoj sudbini naroda, uranjanje u slavenski i antički mit, jaka utopijska svijest i otvorenost nacionalnim ideologijama, navodi se u Hrvatskoj enciklopediji.

U godinama I. svjetskog rata i poslije Nazorovo pjesništvo postaje duhovnije i subjektivnije (Intima, 1915; Niza od koralja, 1922; Pjesme o četiri arhanđela, 1927; Deseterci, 1930; Knjiga pjesama, 1942). U njem se mistički prosvjetljuje pjesnikova svakidašnjica, a uvijek se iznova poduzimlju mislilački napori sa svrhom da se u pjesničkom mediju i na iracionalističkim temeljima ostvari cjelovito viđenje čovjeka, ljubavi, prirode i Boga.

Bog u šumi

Šušti meko cv'jeće rašeljkinih gronja.
Kuca malo srce púpovâ i klicâ.
Taknuta vjetrićem punim slatkih vonja
Brecaju sva zvonca bijelih đurđica.
Modrim okom bl'ješti ljubica i viri
iz skromnoga grma.
C'jeli gaj se budi, šumori i miri
Kao smilj i trma.

Jasen, štono dugo suh i jalov dr'jemlje,
Bršljanom se vije, lišajima mlâdi.
Visoke se jele klanjaju do zemlje,
A bor zlatnim praškom dô i goru kadi.
Skladan pjev se diže iz hiljadu gn'jezda,
Vrutaka i voda.

Ruku punih rose, sjemenja i zv'jezda
Bog po šumi hoda.

Nazor s partizanima

Priključivši se 1942. partizanima, ušao je Nazor u novo životno, a donekle i književno razdoblje. Dio pjesama s kojima se vratio iz rata i onih nastalih nakon rata u duhu su njegova kasnoga međuratnoga pjesništva, a Legende o drugu Titu (1946) donekle podsjećaju na Hrvatske kraljeve.

S druge strane, u Nazorovoj partizanskoj lirici očituju se i tendencije kakvih u njega do tada nije bilo, a pojavljuju se i neke lirske vrste prilagođene književnokomunikacijskoj praksi novoga društvenog sustava (aktivističke pjesme, partizanske popijevke, partijske pohvalnice i sl.).

Nazorovo pjesništvo nastajalo je u velikom vremenskom rasponu, a podlijegalo je značajnim promjenama, zbog čega ga je teško obuhvatiti pojmovima književne periodizacije. U doba kada je objavio prve pjesme i zbirke Nazor je bio shvaćen kao privrženik modernističkih struja vitalističkoga i utopijskoga predznaka te suprotstavljen dekadentnim i eskapističkim tendencijama razdoblja.

Ali je već zbirka Intima dovela tu klasifikaciju u pitanje. Na međuratni se Nazorov pjesnički opus, premda u njem zaostaju elementi modernističkih poetika, pojam moderne ne može primijeniti.

Sam je pjesnik 1930-ih prepoznao svoje djelo kao očitovanje ili recidiv 'vječite romantike', a etiketa zakašnjela romanticizma pripisana mu je i sa strane.

Potraži me

Kad čuješ kako kriješte vrane
S one lude, sa sjeverne strane,
Kad vidiš kako ljubav potiho kaplje
Sa one suhe, slomljene borove grane,
Kad čuješ kako nešto u noći uzdiše i ječi
Kako ljubavi žica ko bolesno srce kuca,
Kad vidiš kako se je zatamnilo nebo
Dok ljubav naša počinje sve više da puca,
Kad čuješ kako – ko u dubòku puću
Tišinom tupo odjekuje tvoje ime,
Ne budi lijena, ne časi ni časa –
Potraži me, potraži me!
Zemniče, ti niknu iz zuba ljuta zmaja
Da budeš grm što gori, luk napet, plamen mač,
Al raznježi ti dušu milinje cvjetnog maja,
Al omekša ti srce jesenjih voda plač.

Prepoznatljiv među hrvatskim modernistima

Kao umjetnik riječi Nazor je vrlo prepoznatljiv među hrvatskim modernistima, od kojih se razlikuje ponajviše po tom što je u njega svjetotvorna imaginacija jača od stilotvorne.

Njegove rane pjesme modernističke su više po svojim motivima, a ne teže stilskomu rafinmanu kakav je svojstven većini hrvatskih modernista. Iznimno je, međutim, bogata Nazorova versifikacija. U njoj dolazi do izražaja potencijalno mnogoobličje akcenatskoga stiha, koji se u hrvatskom pjesništvu, nakon višestoljetne prevlasti silabičke versifikacije, bio ustalio 1870-ih, u izvornom i u prijevodnom pjesništvu.

Nazorov opsežan pripovjedački opus dodiruje se s pjesničkim, osobito u dijelu u kojem prevladavaju motivi iz mita, legende i folklora (Istarske priče, 1913; Stoimena, 1916; Arkun, 1920). Djelomično je pak obilježen temama iz dalmatinskih ambijenata (Priče s ostrva, iz grada i sa planine, 1925–26), a pretežno se sastoji od memoarskoga materijala.

Ipak, Nazor kao prozni pisac pokazao je i smisao za aspekte života strane njegovu pjesništvu, a znao je uvjerljivo i realistički analizirati narav i ponašanje ljudi u društvenim svjetovima svojega djetinjstva i mladosti (Vra Krste, Voda).

Važan su dio Nazorova proznoga opusa i putopisi, napose onaj s putovanja u Egipat (Putopisi, 1942), kao i memoarska proza (Na vrhu jezika i pera, 1942; Kristali i sjemenke, 1949), u kojoj ima više zanimljivih osvrta na pojave iz hrvatskoga književnog života.

Nazor je često pisao i o djelima drugih pisaca, odnosno o književnoteoretskim problemima. Tim je temama pristupao metodično i gotovo akademski, što osobito vrijedi za njegove rasprave o pitanjima hrvatske versifikacije.

Kao teoretika zanimalo ga je prevođenje pjesništva, kojim se bavio i u praksi. Mnogo je prevodio s talijanskoga i njemačkoga, a ponešto i s francuskoga. Osobito se cijene njegovi prijevodi lirike G. D’Annunzija, G. Pascolija i J. W. Goethea.

(Izvor: Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje)

Ako se ikada vratim

Ako se ikada opet vratim
Bit će to sred zore rubinima posute rumene
Ko onda kad rosu po travi smo zelenoj brali
Kad zaljubljena bila si u mene.
Ako se ikada opet vratim
Bit će to sred jutra – a vjetrić od majstrala,
Sjećaš se kada si rekla da nema na svijetu
Što ne bi za ovu barku na laganom vjetriću dala?
Ako se ikada opet vratim
Bit će to kad vjetrić klone sred podneva žarka,
Kad nigdje nikog usred konala ne bude –
A ljubavi puna ljulja se naša barka.
Ako se ikada opet vratim
Bit će to u večeri vedre kad gasi se dan,
Tad će nas umorne od ljubavi na moru
Tiho ljuljati suton – navodeći na oči san.
I jesen je uvijek bila draga meni,
Jer slađine puna, raskoši i sjaja
Sliči sveznalici, razmetkinji ženi,
Što raj daje strašću toplog zagrljaja.