Voltaire, velikan racionalne misli, rođen je prije 330 godina

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Jedan od najznačajnijih europskih umova, francuski književnik, povjesničar i filozof Voltaire, rođen je prije 330 godina, 21. studenog 1694. u Parizu.

Rođen u bogatoj pariškoj obitelji kao četvrto od petero djece. Pohađao je uglednu jezuitsku gimnaziju Lycée Louis-le-Grand. Počeo je studirati pravo, ali je uskoro napustio studij. Kao talentiran pisac epigrama, duhovit kozer i satiričar, zarana je ušao u mondene pariške salone.

U tom krugu, veselo i bezbrižno provodeći život, kod Voltairea se rano razvila težnja za nesputanim, slobodnim odnosima kao i skeptički pogled na svijet. Zbog uvrede regenta Filipa Orleanskog bačen je u tamnice Bastilje, gdje je proveo 11 mjeseci.

U tamnici piše tragediju Oedipe, a već prva njezina izvedba učinila ga je popularnim. Tada se već o njemu govorilo kao nasljedniku francuskih književnika Corneillea i Racinea. U periodu od 1717. – 1726. godine u Parizu doživljava velike književne uspjehe.

Prognan iz domovine

Slavljen je na dvorovima i među narodom kao prvi pjesnik Francuske, ali je zbog svađe s vitezom Rohanom (koji je naredio svojim lakejima da izbatinaju Voltairea) morao napustiti Francusku.

Godine 1726. odlazi u Englesku gdje se upoznaje s filozofskim idejama Popea, Newtona, Lockea i Shaftesburyja. U Engleskoj se posebno oduševljava visokim mjestima koje tamo zauzimaju umjetnici, filozofi i učenjaci.

Kasnije će u svakoj prilici isticati kako su Locke i mnogi drugi u Engleskoj obnašali značajne državne funkcije i uživali veliko poštovanje, dok su u Francuskoj pisci živjeli od bijedne milostinje koju su primali od kraljeva i dvorjanika, a filozofi su se gotovo stalno nalazili pod policijskom prismotrom.

"Engleska pisma"

U to vrijeme napisao je i filozofsko djelo "Enleska pisma" (Lettres sur les Anglois) koje je pariški sud proglasio skandaloznom knjigom koja sablažnjava, koja je u suprotnosti s religijom i s uvažavanjem vlasti, pa je naredio da bude spaljena.

U Engleskoj objavljuje ep La Henriade u kojem prikazuje vjerske ratove iz vremena francuskog kralja Henrika IV., a koji je istodobno spjev protiv religijskog fanatizma.

U Pariz se vraća 1729., bez prihoda i sa zabranom ulaska na kraljevski dvor u Versaillesu. Boravak u Engleskoj potaknuo je Voltaireovu transformaciju kao pisca i mislioca, te su neki ustvrdili kako je "otišao iz Francuske kao pjesnik, a vratio se u nju kao mudrac".

François Marie Arouet, kako mu je pravo ime, zapamćen je kao iznimno duhovit čovjek, o čemu svjedoče i mnogobrojne anegdote.

U smrt s osmijehom

Smisao za humor, kaže legenda, zadržao je i na smrtnoj postelji. Svećenik, koji je je bolesnom starcu htio dati posljednju pomast, pitao ga je odriče li se Sotone. Jedva čujnim glasom, umirući je odvratio: "Mislim da ovo nije dobar trenutak da stvaram nove neprijatelje!".

Propala ucjena

Voltaire je svojedobno dobio ucjenjivačko pismo u kojem je, bez mnogo okolišanja, pisalo: "Ako mi smjesta ne pošaljete 500 louisdora, javno ću obznaniti ne baš lijepe priče koje znam o vama".

Hladan kao špricer, filozof je otpisao: "A ako vi meni pošaljete samo 50 louisdora, s velikim ću užitkom povećati broj tih priča, s naglaskom na one pikantne".

Ljubav prema kavi

Premda je, kao racionalan čovjek, propovijedao umjerenost u svemu, praksa nije slijedila teoriju kad se radilo o njegovoj ljubavi prema kavi.

Filozof je, naime, dnevno znao popiti i do pedeset šalica omiljena crnog napitka, a najčešće ga je konzumirao u čuvenu "Café Procopeu", pariškom okupljalištu enciklopedista, intelektualaca i pisaca tračerskih rubrika.

Prijatelj, koji mu je ujedno bio liječnik, učestalo ga je upozoravao na štetnost ove navike, nazivajući kavu otrovom. "Prijatelju, trujem se već, eto, pola stoljeća i još uvijek sam živ. Očito da ni otrovi nisu što su nekoć bili", odvratio mu je Voltaire.

Slobodno me hvali, ali skrati malo, brate!

Vremešnog Voltairea posjetio je neki mladi, nadobudni pisac. Svoje divljenje izrazio mu je sljedećom kićenom rečenicom: "Veliki čovječe! Čast mi je biti u prisutnosti onoga tko može stajati bok uz bok s gigantima ljudske misli poput Homera, Platona, Sofokla…"

Voltaire odlučnim pokretom ruke prekine njegou tiradu. "Mali čovječe! Ne mogu reći da ne uživam u tvojoj pohvali, no ja sam star i umoran čovjek. Nastaviš li nabrajati sve pametne ljude koje znaš, to bi moglo potrajati, budući da si tek zagrebao po antičkoj Grčkoj!". 

Tajna za koju svi znaju

Punih šesnaest godina imao je aferu s udanom ženom, briljantnom književnicom i znanstvenicom Émilie du Châtelet. Jedan od filozofovih suvremenika ovu je vezu okarakterizirao kao "tajnu za koju ama baš svi znaju".

Voltaire je imao još nekoliko dužih veza – uključujući onu s vlastitom nećakinjom Marie-Louise Mignot – no bračni jaram niti jedna mu nije namaknula. Kako je svojedobno ustvrdio, "pečat na papiru najefikasniji je ubojica ljubavi".

Ostavština i utjecaj

Voltaire se cinično rugao čitavoj Europi, nadmoćnim kraljevima, svećenicima, filozofima koji su vjerovali da je ovaj svijet najbolji od svih mogućih svjetova (teorija Gottfrieda Leibniza), nadriliječnicima s titulama akademika, ali ne manje i sebi i svojim mladenačkim zanosima i bezumljima.

Bio je strastveni protivnik Crkve, borac čiji je radikalni poklič Uništite bestidnicu! (Écrasez l'infâme!) snažno odjeknuo čitavim stoljećem. Voltaire je ipak, ostajući nedosljedni deist, smatrao kako su Bog i religija potrebni: Kad Bog ne bi postojao, valjalo bi ga izmisliti.

Voltaireova paradoksalna pozicija ogleda se i u ostatku njegova života i djela: mrzio je kraljeve i moćnike, a dobar dio života proveo je na dvorovima i bogatim apanažama; prezirao je plemiće i izrugivao se posjednicima, a kupovao je imanja diljem Francuske; borio se zajedno s enciklopedistima, a ostao je neprijatelj materijalizma.

Nakon smrti u Parizu 30. svibnja 1778.godine, prvo je sahranjen potajno kako bi se izbjegle prosvjedi, a 1791. godine revolucionari njegovo tijelo prenose u crkvu Panthéon.