Začetnik modernizma: Ključno je utjecao na pjesništvo XX. stoljeća

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Stéphane Mallarmé, jedan od najpopularnijih francuskih pjesnika, umro je na današnji dan, 9. rujna 1898. u Valnisu. Uz Rimbauda i Verlainea jedan od glavnih predstavnika francuskog simbolizma.

Rođen je u Parizu 18. ožujka 1842. godine, a od 1863. radio je u raznim mjestima kao učitelj engleskog jezika, da bi se u Pariz vratio 1871.

Rane su mu pjesme, npr. Zvonar (Le Sonneur) i Azur (L’Azur), izišle u antologiji Suvremeni Parnas (Le Parnasse contemporain, 1866). Nastale su pod utjecajem Charlesa Baudelairea, od kojega je preuzeo temu bijega od stvarnosti.

Svoju je najznačajniju liriku skupio u zbirci Pjesme (Poésies, 1887), a njezino drugo prošireno izdanje iz 1899. pokazuje i autorove izmjene prijašnjih verzija pojedinih pjesama; to izdanje započinje pjesmom Pozdrav (Salut) u kojoj se pjesnički poziv predočava kao odiseja s tri osnovne slike – osame, grebena i zvijezde, a završava pjesmom simbolična naslova Moje ponovno zatvorene knjige… (Mes bouquins refermés…).

Da l‘ će lijepog danas

Da l‘ će lijepog danas čista živost ova
pjanim krilom razbit to zaboravljeno
i kruto jezero, pod mrazom mučeno
prozirnim glečerom propalih lijetova!

Negdašnji se labud sjeti sebe sama:
divan je, al stremi slobodi bez nade,
jer nije kraj pjevo gdje se živjet dade
kad jalove zime bljesnula je čama.

Cijelim vratom strest će bijelu agoniju
koju da mu prostor što ga on negira,
al ne i tla užas gdje mu krila sniju.

Avet koju ondje njen čist sjaj privlači,
on smiren biva u hladnu snu prezira
kojim, zalud prognan, Labud se oblači.

Središnje mjesto u zbirci imaju dramske poeme Herodijada (Hérodiade, 1875) i Faunovo poslijepodne (L’Après-midi d’un faune, 1876) koje na alegorijskoj i simboličkoj razini isprepleću san i zbilju, senzualnost i idealizam.

U prvoj Mallarmé otkriva ništavilo kao jedinu stvarnost u kojoj leži bit savršene forme, dok druga, oblikovana kao monolog glazbenika, neprestano varira motiv sanjarenja o prirodi, sa slikama koje se izmjenjuju suptilnim i slojevitim analogijama.

Zbirka sadrži i pjesničke cikluse Lepeze (Éventails), Grobovi (Tombeaux) i Počasti (Hommages) koji tematiziraju razmišljanja o poeziji te sam čin pisanja, s paradigmatskim Alegorijskim sonetom o sebi samome (Sonnet allégorique de lui-même).

Odvraćanjem od doživljajne i ispovjedne lirike, strukturnom napetošću stroge metrike i neizvjesnih sadržaja, umijećem sugeriranja i transponiranja Mallarmé je Pjesmama inaugurirao ideju hermetične i semantički teško protumačljive poezije te stekao ugled najistaknutijega francuskog pjesnika.

Grob Edgara Poa

U njeg samog najzad vječnost ga okrenu
i sad eto pjesnik golim mačem bije
svoj vijek pun užasa što spoznao nije
slavlje smrti u tom glasu nečuvenu.

Skokom hidre, kad ču da anđel donese
nov i čišći smiso pučkoj riječi, cio
svijet razglasi da je sve te čari pio
u nečasnu valu neke crne smjese.

Zemlje i oblaka dušmanskih, o jadi!
Ako duh naš od tog reljef ne izradi
da sjajni grob Poeov njim ukrašen svane,

ta hrid mirna, pala iz tamna sudara
nek bar granit ovaj vječnu branu stvara
crnom letu kletvi u buduće dane.

U njegovoj koncepciji pjesnik više nije tek versifikator koji postojeću stvarnost pretače u pjesničku formu, već stvara ni iz čega, a to zahtijeva suptilnu i slojevitu uporabu svih jezičnih sredstava, od simbola i asocijacija do složene orkestracije riječi i zvukova; krajnji se izvor stvaranja premješta iz čovjeka u apsolutni bitak, a lirika pritom utjelovljuje posvemašnju osamu pa pjesnik ostaje posve sam sa svojim jezikom.

Ta je pjesnička koncepcija razvidna i iz zbirke ulomaka i dnevničkih bilježaka koja je pod naslovom Knjiga (Le Livre) objavljena 1957., a istu je zaokupljenost Mallarmé do krajnosti doveo u proznoj poemi Bacanje kocki nikad neće ukinuti slučaj (Un Coup de dés jamais n’abolira le hasard, 1897), djelu punom nedorečenih simbola i aluzija, s naglaskom na motivu igre, vizualnosti pri čitanju i rasporedom riječi po uzoru na glazbenu partituru.

Najznačajniji francuski pjesnik uopće i začetnik modernizma, ključno je utjecao na pjesništvo XX. stoljeća, ali i na glazbenike (C. Debussy), a njegov je lik nadahnuo više slikara (A. Renoir, P. Gaugain, E. Manet). (Izvor: Hrvatska enciklopedija)

Kad zakonom kobnim…

Kad zakonom kobnim sjena kraj najavi,
stari San, ta želja i bol sve moždine,
tužan što pod svodom grobnim eto gine,
u meni sigurno svoje krilo savi.

O dvorano sjajna, gdje, zavodeć kralja,
u smrti se svojoj grče vijenci slavni,
gordost lažna što je mrak izmišlja tavni
za vid samca kojim žar vjere upravlja.

Znam da zemlja posred te noćne daljine
čudne tajne baca, po sjaju visoke,
kroz vijekove koji mrače ih sve teže.

Prostor, sebi jednak, dok raste il gine,
u toj čami valja zle vatre – svjedoke
da duh uzvišene zvijezde se užeže.