John Keats
Živio je kratko, ali je ostavio pjesničko djelo za vječnost
Tekst članka se nastavlja ispod banera
John Keats, jedan od najznačajnijih pjesnik romantizma, umro je na današnji dan, 23. veljače 1821. godine u Rimu.
Ovaj engleski pjesnik rođen je u Londonu 31. listopada 1795., a u ranoj mladosti ostao je bez roditelja pa je prekinuo redovito školovanje i najprije učio za ljekarnika. Potom je radio i studirao medicinu, da bi se u dvadeset i prvoj godini posvetio književnosti.
Većina njegovih radova naišla je na nerazumijevanje kritičara (napadali su ga zbog političkih razloga jer je bio prijatelj gorljivoga liberala Leigha Hunta).
Bio je nesretno zaljubljen u Fanny Brawne. Umro je od tuberkuloze u Rimu, u klimi kojega se nadao izlječenju.
Zašto se sinoć smijah?
Zašto se sinoć smijah? Nikom nije
To jasno; ni Bog s neba mi ne zbori
O tom, ni Vrag u Paklu što se krije.
Samo ću srcu reći što me mori.
O, srce! Sami, tužni smo; ti kaži
Zašto se sinoć smijah? Patim jako!
O, Tmino! Oko moje stalno vlaži,
Uzalud molim Srce, Nebo, Pako.
Zašto se smijah? Živ sam, moram reći:
Blaženstvo duha najveće je za me –
Al' još bih noćas htio u smrt pribjeći,
Gledajuć' svijet u zagrljaju tame;
Ljepota, Slava, Stih je silna stvar.
Al' Smrt je više – Smrt je Žića dar.
(Prepjev: Luko Paljetak)
Književni interes javio se kod Keatsa vrlo rano: u petnaestoj je godini prevodio Eneidu i privatno studirao klasične autore.
U samo pet godina (1816–21) stvorio je cijelo svoje književno djelo: nekoliko velikih oda, mnogobrojne sonete, pripovijesti u stihu (Lamia, Isabella, Uoči Sv. Agneze – The Eve of St. Agnes, La Belle Dame Sans Merci), lirske pjesme i drame.
Od rujna 1818. do rujna 1819. traje Keatsovo najplodinje stvaralačko razdoblje. U toj godini dana napisao je najveći dio svojih djela koja je kritika pohvalila.
Jedan od najvećih engleskih romantičara, Keats je nedvojbeno najsenzualniji: njegovi su stihovi 'raskoš zvukova, boja, mirisa'.
Zaljubljen u svijet klasike, pisao je i poeme na mitske motive, npr. Endimion (Endymion, 1818), te nedovršene Hiperion (Hyperion) i Hiperionov pad (The Fall of Hyperion).
Poklonik je vječne ljepote ("Ono što je lijepo vječna je radost" – "A thing of beauty is a joy for ever"), sve do tvrdnje o istovjetnosti ljepote i istine, ali je uvijek svjestan odmaka umjetnosti od života.
Pisao je pod utjecajem elizabetinaca i Johna Miltona, a svojim je najsavršenijim odama Oda slavuju (Ode to a Nightingale, 1819), Oda grčkoj urni (Ode to a Grecian Urn, 1819) i Jeseni (To Autumn, 1819) utjecao na mnoge engleske pjesnike sve do modernih.
Jedinstvena u izrazu estetskoga senzualizma, Keatsova se lirika odlikuje iznimno užarenom maštom i bogatstvom pjesničkih slika.
La belle dame sans merci
Što te muči o moj pažu,
Da tu samac tražiš spas?
Šaš tek šušti, al' svih ptica
Zanijemio glas.
Što te muči o moj pažu?
Toneš sav u nujne sne?
Vjeveričin silos pun je,
A jesen već mre.
Tvoje čelo bijel je ljiljan,
Boli kap k'o biser čist
Blista, obraz blijedi vene
Kao ružin list.
Gospu ja u polju sretoh:
Kao vila lijepa sva,
Kose duge, noške lake,
Oko joj se sja.
Glavu vijencem joj ukrasih,
Grivne spletoh njoj u čast.
Pogleda me, ja oćutjeh
Svu ljubavnu slast.
Podigoh je na svog konja,
Za sve bijah slijep taj dan;
Pjevaše mi pjesmu divnu,
Kao vilin san.
Korijenja mi slatkog, meda
Divljeg da i mine sjaj:
Govori baš čudnim glasom:
"Ja te ljubim znaj"
Vilinskom me domu vodi.
Plače danju i po noći.
S tri poljupca morao sam
Da joj stisnem oči.
Sve sam kralj i knez i ratnik
- A svak blijed k'o sablast, sjen -
Viču: "La belle dame sans merci!
Zauvijek si njen!"
Tu je mene uspavala;
Sanjah to, što neće proć.
Na obronku brijega hladna
Proveo sam noć.
Zato ovdje jadan lutam,
U samoći tražim spas.
Šaš tek šušti, al' svih ptica
Zanijemio glas.