U Muzeju moderne umjetnosti Sveučilišta u Mostaru
Otvorena izložba Mira Vuce pod nazivom "Kad kipar slika"
Tekst članka se nastavlja ispod banera
U Muzeju moderne umjetnosti Sveučilišta u Mostaru prošlog četvrtka otvorena je izložba "Kad kipar slika" akademskog kipara Mira Vuce koji se mostarskoj publici predstavlja po prvi put.
Kao što i sam naslov sugerira, "Kad kipar slika", saznajemo kako se prvenstveno radi o kiparu koji je ostvario i veliki dio svog opusa u mediju slikarstva. Izložbenim postavom predstavljeni su radovi iz perioda od 1972. do 2002. godine, a predgovor teksta izložbi je ravnatelj Nacionalnog muzej moderne umjetnosti u Zagrebu Branko Franceschi.
Uz brojnu publiku na otvorenju su bili nazočni ravnatelj Muzeja moderne umjetnosti Marin Ivanović, kći Mira Vuce, Jasika Vuco Češnovar, inače i sama akademska umjetnica i Stjepan Skoko, ovogodišnji predstavnik BiH na Venecijanskom bijenalu koji je i otvorio ovu izložbu.
Ivanović u svom uvodnom govoru ističe kako se kipar Miro Vuco upisao u dionicu hrvatskog kiparstva ikoničkim skulpturama u javnom prostoru – Tina Ujevića i Franje Tuđmana, ali i slikarstva nezaobilaznim opusom koji se zasniva na dvije premise, a to su odlike enformel slikarstva te socijalno angažirane umjetnosti kroz grupu Biafra.
Ovu izložbu promatra kao svojevrsnu uvertiru u veliku izložbu koja bi se trebala postaviti u Klovićevim dvorima iduće godine.
Odlike koje Vuco gaji u skulpturi i koja je drugačija od hrvatskih kipara koji su radili u spomeničkoj plastici jest inauguracija poetičnosti, smatra Ivanović.
Za razliku od gordosti i udaljenosti od pojedinca, kakve osjećaje često izaziva spomenička plastika, Vuco skulpturi daje osobnost i humanizam koja je u kolektivnoj memoriji sadržana u spomeniku Tinu Ujeviću, a skice za tu skulpturu nalaze se i u postavu ove izložbe.
Formacije grupe Biafra 1967. godine, koja je željela humanistički dijalogizirati socijalne probleme, danas je definirana kao socijalno angažirana umjetnost koja je tada bila autentična i revolucionarna za razliku od današnje koja nastoji biti dopadljiva. Skulpture su razjapljenih usta i ekspresivnih izraza lica koja nastoje izići iz mukle trodimenzionalnosti skulpture i poslati poruku.
Vucine slike, koje su nastajale kroz nekoliko desetljeća, Ivanović promatra sukcesivno polazeći od hrvatskog enformela od kojeg Vuco preuzima samo estetiku ne kao puku formu nego u nju unosi ekspresionizam i biafranski sadržaj.
U likovnom smislu slike su građene u netradicionalnim slikarskim materijalima, slojevima boje, gipsa, metala i slično s mjestimičnim proplamsajima boje. Na kraju Ivanović zaključuje kako je:
Tragedija čovječanstva uvijek egzistira u nekim različitim oblicima, a umjetnici kao ljudi visoke senzibilnosti su tu da nam pokažu i osvijeste tu tragediju kroz načine koji su njima dostupni, a to je likovnost!
Jasika Vuco Češnovar ističe kako Miro Vuco ovom izložbom izlazi u javnost nakon dugo vremena i da je to sada prva takva velika slikarska izložba jednog kipara i kako je to neobično jer smatra kako obično slikari rade prijelaze na kiparstvo okušavajući se i u tom mediju. Vuco Češnovar za svoga oca navodi kako:
Materija spaja njegovo slikarstva i kiparstva na poseban način jer kiparstvu vraća tu slikarsku materiju koju možemo vidjeti na primjeru skulpture izrađene od kantica boje koja je spomenik slikarstvu i kiparstvu u isto vrijeme.
Izložba akademskog kipara Mira Vuce Kad kipar slika ostaje otvorena u Muzeju moderne umjetnosti za sve posjetitelje u redovnom radnom vremenu do 8. prosinca 2024. godine.
Životopis umjetnika – Miro Vuco
Miro Vuco je hrvatski kipar rođen 1941. godine u Vojniću pokraj Sinja. Diplomirao je 1969. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, na kojoj je profesor od 1986. Bio je suradnik Majstorske radionice Antuna Augustinčića (1969.–71.).
Jedan je od osnivača skupine Biafra (1970.–78.), u okviru koje je produbljivao ekspresionističku poetiku Valerija Michielija. Oblikuje provokativnu i polemičnu figurativnu skulpturu, koja je nastala u težnji za prekoračenjem tradicionalnih estetskih normi.
U ciklusu Slikarije (1978.) slikovito je spajao grafičke i slikarske elemente, a nakon 1980. radio je reljefe u poliesteru u duhu figurativnoga informela (Pobjednici disciplina, 1981.). Socijalno-provokativan kontekst što ga je započeo u ciklusu terakota Lijeve postole i ino (1987.) proteže se do skulptura potonjem razdoblju (Tri koraka, 1998.). Autor je javnih spomenika Tin Ujević u Zagrebu (1991.) i Ante Starčević u Osijeku (2006.).
