Prije 20 godina otišao je jedan od simbola hrvatskog naivnog slikarstva

Tekst članka se nastavlja ispod banera

U Zagrebu je prije 20 godina, 29. kolovoza 2004. umro Ivan Lacković Croata, istaknuti hrvatski likovni umjetnik, predstavnik hrvatskog naivnog slikarstva, kolekcionar i bibliograf.

Ivan Lacković Croata rodio se 1, siječnja 1932. godine u podravskom mjestu Batinske, u težačkoj obitelji. Po završetku pučke škole radi na poljoprivredi, a potom se zapošljava kao šumarski radnik.

Bio je samouk slikar. Prve slike naslikao je 1944. godine vodenim bojama, a u njima prirodno izlaže doživljaje prirode i života na selu. Godine 1952. izrađuje prve crteže, a preseljenjem u Kloštar Podravski, gdje živi od 1954. do 1957. godine, nastaju njegove prve slike.

Godine 1957. seli u Zagreb, gdje radi kao poštar, a nakon što je završio večernju školu postaje poštanski službenik.

U Zagrebu 1962. godine upoznaje Krstu Hegedušića i povremeno radi u njegovoj majstorskoj radionici. U to vrijeme počinje i izlagati. Suosnivač je 1964. Društva naivnih umjetnika Hrvatske (DNUH). Iste godine prvi put samostalno izlaže (Kabinet grafike HAZU) i od tada se predstavlja nadimkom Croata.

Godine 1968. napušta zagrebačku poštu i profesionalno se bavi slikarstvom. Tada postaje slobodni umjetnik čija djela javnost upoznaje na brojnim izložbama u Hrvatskoj i svijetu. 

U prvim djelima pod utjecajem slikarstva hlebinske škole slika realistično i deskriptivno svoje doživljaje prirode i života na selu (Jesen, 1957). Dolaskom u Zagreb usavršava crtež i tehniku slikanja na staklu (Mrtva priroda, 1962, Kasna jesen, 1964).

Odmiče se tematski i izrazom od hlebinskoga kruga te slika nostalgične prizore iz zavičaja, stvarajući niz osobnih prototipskih rješenja.

Služeći se toplim smeđim koloritom, potpuno se usredotočuje na stvaranje romantična ugođaja (Predvečerje i Konak, 1968, Hrvatski muzej naivne umjetnosti, HMNU) istodobno upozoravajući na ljepotu i značenje običnoga i svakidašnjega (Na pojilu i Krušna peć, 1968), a čovjeka, kojega često prikazuje s leđa, postupno pretvara tek u pojam (Prosci, 1963, Žetva, 1968, obje HMNU, Sprovod siromaka, 1966).

Postupno pojednostavnjuje izraz, oslobađa se deskripcije te sve više naginje prostodušnomu lirizmu, glavnoj značajki svojega djela. U procesu stilizacije odbacuje lokalnu prepoznatljivost krajolika, slika izmaštane predjele, vlastitu Arkadiju, lirsko-melankolična naboja. 

Prevladavaju uglavnom motivi blage i idilične prirode zimskoga ugođaja (Plavo nebo, 1967, Bijeli krovovi moga zavičaja, 1968), slike izdužena, najčešće pusta (Križno drvo, 1967, Plavi cvijet, 1969), razvučena sela (Dugačka zima i Dječje igre, 1970), te mrtve prirode poput vaza s cvijećem (Bijele ruže, 1967, HMNU, Krizanteme, 1968, Menta i Bazga, 1978).

Kompoziciju gradi istančanim stupnjevanjem tonova, često se približavajući monokromiji, te smišljenim rasporedom oblika. U antologijskom djelu Duga zima (1966, HMNU) svoj izraz dovodi do vrhunca. 

OPŠIRNIJE