Sofija Naletilić, proslavljena naivna kiparica iz Hercegovine

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Sofija Naletilić Penavuša, naivna kiparica iz Hercegovine, rođena je 6. siječnja 1913. u Mokrom, Široki Brijeg.

Nadimak "baba Penavuša" dobila je po svojem djevojačkom prezimenu Penavić.

Djetinjstvo provodi u velikom siromaštvu. Tijekom njezina ranog djetinjstva, osobito za vrijeme Prvog svjetskog rata, u Hercegovini vladaju velika suša i glad.

Situacija je bila toliko teška i ozbiljna da fra Didak Buntić 1917. godine organizira premještaj oko 17 000 hercegovačke djece u Slavoniju kako bi ih spasio od gladi.

Nije nikada išla u školu, nego se u desetoj godini života sama opismenila.

Udaje se u Oklaje pokraj Širokog Brijega gdje provodi većinu života baveći se kućanskim poslovima i poljoprivredom.

Godine 1942. postala je udovica i otada je nosila crninu koja joj uz cigaretu koju puši od svoje 8. godine postaje zaštitni znak. Nakon smrti muža Marijana postaje glava obitelji te sama podiže djecu i unuke koji su joj oduvijek bili snažan životni oslonac.

Rezbarenjem se počela baviti sasvim slučajno u 64. godini, nakon što ju je unuk zamolio za pomoć u izradi skulpture ptice za domaću zadaću. Te godine iznenada umire njezin sin Vitomir što ostavlja dubok trag u njenom životu.

Otkriva ju likovni kritičar i književnik Dubravko Horvatić. Prvi put samostalno izlaže 1982. godine u Zagrebu, u privatnoj Galeriji Schira. Bilo joj je tada šezdeset i devet godina.

Otada sudjeluje u brojnim samostalnim i grupnim izložbama. Među ostalim, njena djela bila su izložena u Đurđevcu, Vinkovcima, Opuzenu, Dubrovniku, Varaždinu, Hlebinama, Velikoj Gorici, Zagrebu, Ljubuškom, Sarajevu, Bratislavi i Bergenu.

Tijekom svoje umjetničke karijere izradila je nekoliko tisuća drvenih skulptura – drvljača, kako ih je voljela nazivati, a najvrijedniji i najbrojniji dio njenog opusa čine kipovi životinja.

U anketi revije Start 1985. proglašena je osobom godine.

Zbog rata, 1992. godine prvi puta u životu napušta svoju kuću i rodni kraj te odlazi u izbjeglištvo. Tada privremeno živi na otoku Čiovu, kraj Trogira.

Umire 22. lipnja 1994. u Širokom Brijegu, dva mjeseca prije osvajanja Grand Prix nagrade na svjetskom trijenalu naivne umjetnosti Insita 94 u Bratislavi.