Surovi sistem Golog otoka za žene: Ritualnim kažnjavanjem u špaliru uništavan im je duh

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Jugoslavija je pobijedila na međunarodnom natjecanju u cvijeću jer je uzgojila ljubičicu bijelu tešku 100 kilograma. Bio je to vic kojeg je Jovanki Ženi Lebl, novinarki Politike i Židovki iz Beograda, ispričao kolega. Lebl ga je u redakciji prepričala i drugima.

Zbog toga je dvije i pol godine dvadesetdvogodišnja novinarka, umjesto kao politička dopisnica u Parizu, završila na Golom otoku i Svetom Grguru.

Pet zatvora

U pet zatvora koliko ih je promijenila, a pod optužbom da je govorila protiv Tita i nije prijavila narodnog neprijatelja od kojeg je čula sporni vic, od Lebl su tražili da promijeni mišljenje i prizna krivicu. Uoči raspada Jugoslavije, objavila je, na nagovor pisca Danila Kiša, knjigu 'Ljubičica bijela' u kojoj je opisala vlastita iskustva s Golog otoka i Sv. Grgura u Hrvatskoj.

Objavljena su i sjećanja Eve Grlić, majke redatelja Rajka Grlića i Vesne Domany-Hardy, kao i Rose Dragović – Gašpar, Vere Cenić, Milke Žicine. Neobjavljen je rukopis crnogorske intelektualke Đine Markuš.

Od 1949. do 1956. godine koliko su funkcionirali Goli otok i Sv. Grgur među 14 tisuća kažnjenika bilo je više od 800 žena. Njihovim se pričama, sasvim slučajno, pozabavio i pisac Danilo Kiš, koji je boraveći u Jeruzalemu upoznao Ženi Lebl i Evu Panić- Nahir, Židovku, bivšu partizanku i suprugu oficira lažno optuženog da je ibeovac koja je preživjela Goli otok dijeleći u mislima patnje svoje šestogodišnje kćeri ostavljene bez roditelja.

Kiš je pred smrt napravio dokumentarac “Goli životi“ u kojem su svjedokinje pričale o preživljenim strahotama. Dokumentarac je prvi put prikazan u proljeće 1990. godine iz studija u Sarajevu.

Nedavno je veliko ime izraelske književnosti, David Grossman, napisao roman o ovoj ženi pod nazivom “Kad je Nina znala“. Grossmanovim romanom priča o ženskim zatočenicama Golog otoka postaje sve poznatija u svijetu, što će lako moguće, značiti i sve veći broj turista, ali i interes svjetske javnosti. 

Za progon “narodnih neprijatelja“ i “antidržavnih elemenata“ specijalizirala se UDBA

Na Goli otok dospijevali su, na početku, tzv. "ibeovci" čija su masovna uhićenja krenula nekoliko tjedna nakon što je Josip Broz Tito raskrstio sa Staljinom. Pozitivan stav prema rezoluciji Informbiroa tretirao se kao kontrarevolucionarno djelo i nacionalna izdaja, a za progon takvih “antidržavnih elemenata“ uz izrazito represivne metode specijalizirala se UDBA.

Specifičnost Golog otoka je u i u tome što su logor, koji je kasnije prenamijenjen u zatvor, izgradili zatočenici sami za sebe i što čuvari izvan žice nisu izravno kažnjavali zatočenike. Zatočenici su, naime, kažnjavali jedni druge i to je jedini logor takvog “ustroja“ na svijetu.

Goli otok bio je tvrdi kamen na kojem je počivala država, a kad se počelo o njemu govoriti i država se počela raspadati, riječi su Božidara Jezernika, slovenskog etnologa. Riječima antropologinje Renate Jambrešić Kirin, u staljinističkoj maniri, jugoslavenski su tvorci represivnog kažnjeničkog sustava ponovili sve što su osuđivali kod sibirskih i starojugoslavenskih kazamata.

Političke zatvorenice o vlastitoj prošlosti nisu smjele govoriti ili su se za nju trebale pokajati. Budućnost im je oduzeta.

Podvrgnute su sustavnom uništavanju, prekrajanju životopisa, ispiranju mozga i prisilnom sastavljanju zapisnika o vlastitoj krivnji. Oduzeto im je uporište realnosti u vlastitim životima. Tjelesni integritet i reproduktivna sposobnost uništavana je besmislenim i teškim fizičkim radom. Ritualna iznošenja “vlastite krivnje“, međusobna kažnjavanja, pljuvanje i vrijeđanje, bili su dio svakodnevnog “života“ na Golom otoku.

O muškarcima je više – manje sve poznato. Time su se u dvjema kapitalnim knjigama bavili povjesničari Ivo Banac  “Sa Staljinom protiv Tita“ (1988) i Martin Previšić “Povijest golog otoka“ (2019). Već osamdesetih godina u različitim  publicističkim djelima mogle su se pronaći ispovijesti muškaraca koji su preživjeli Goli otok.

Žene su pedeset godina šutjele. I danas su njihova golo-otočka iskustva uglavnom prešućena. Do dan-danas postoji samo jedna zbirka njihovih ispovijesti koje su priredili Dragoslav Simić i Boško Trifunović, objavljena 1990. godine kada je zavladao anti-komunistički politički i medijski narativ pa se slobodno moglo govoriti i o  mračnoj strani Titove Jugoslavije.

“Vi ste Partiju izdale onda kada je trebalo da joj pomognete“

Andreja Kulunčić, višestruko nagrađivana vizualna umjetnica i profesorica na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti čiji su radovi priznati u svijetu, tom je zaboravu odlučila stati na kraj.

Njezin novi projekt tematizira iskustva žena s Golog otoka i Sv. Grgura. Priča je počela 2017. godine kada je Darko Bavoljak, predsjednik udruge Goli otok “Ante Zemljar“, pozvao umjetnike koji djeluju u Hrvatskoj da reagiraju na prostore Golog otoka i zatvora.

Kako su i fond i vrijeme za pojedinačne projekte bili ograničeni, Andreja Kulunčić je s Darkom Bavoljakom aplicirala dodatno, iz čega je nastao novi trogodišnji projekt “Vi ste Partiju izdale onda kad je trebalo da joj pomognete“, inače citat Marije Zelić, zloglasne upraviteljice Golog otoka kojoj je i samoj UDBA oduzela pravo na normalan život, na kojem surađuje s Dubravkom Stijačić, psihoterapeutkinjom koja je dugi niz godina radila u Klinici za psihijatriju Vrapče kao voditeljica Odjela za psihosocijalne metode liječenja, te Renatom Jambrešić Kirin, antropologinjom s Instituta za etnologiju i folkloristiku, i feminističkom teoretičarkom koja piše o zatočenicama Golog otoka.

Projekt koji bi trebao biti gotov 2022. godine, nastao je u suradnji udruga Goli otok “Ante Zemljar“ i MAPA, a sve koordinira Maja Marković.

Njihov je cilj potaknuti sjećanje na kažnjenice s Golog otoka i Sv. Grgura i ta iskustva iskoristiti za osnaživanje žena, s nizom izložbi, radionica i okruglih stolova, ali i prostornim intervencijama na mjestima gdje je bio logor, te web-siteom i znanstveno-umjetničkom publikacijom.

Nedavno su ostavile i prvi vidljivi trag na neobilježenom lokalitetu.

Na mjestu nekadašnjeg logora na Golom otoku i Sv. Grguru postavile su info – tablu o ustroju i povijesti logora i u živu stijenu uklesale, ženskim rukopisom, riječi Vere Winter, jedne od zatočenica, koje je ispisala njena unuka Nina.

Kamen iz mora na vrh brda

“Kamen smo nosile iz mora na vrh brda. Kada je hrpa na vrhu bila dovoljno velika, nosile bi kamenje nazad do mora“, stoji sada na kamenu kao opis možda i najveće torture koje su kažnjenice prolazile – besmisleni rad.

Na Goli otok prvi su puta otišle u svibnju 2018. godine, a prije tog su imale brojne razgovore, brainstorminge.

“Problem je fizički doći. Na Sv. Grguru je more odnijelo pristanište, nemate se gdje privezati, nema pristupa za čamac. Bila sam s trojicom suradnika, Silvesterom Ninićem (koji je uklesao riječi Vere Winter u kamen), Darkom Bavoljakom i Ivom Martinovićem na lokalitetima u rujnu ove godine da postavimo table, međutim na Sv. Grguru smo se uspjeli iskrcati tek iz trećeg pokušaja. Morali smo prebacivati stvari iz čamca na kopno bez da se privežemo. More mora biti mirno za Sv. Grgur. Na Golom otoku postoji pristanište pa je znatno lakše“, govori Andreja Kulunčić na početku razgovora za Bljesak.info.

Renata Jambrešić Kirin, znanstvenica s Instituta za etnologiju i folkloristiku, ističe kako su književnici i intelektualci, bivši zatvorenici već 60-ih počeli govoriti o zatvorskim iskustvima, a da su žene šutjele gotovo 50 godina.

“Tek pred raspad Jugoslavije žene progovaraju. Prije Kišovog dokumentarca i knjige 'Ljubičica bijela' nije bilo ništa što bi upućivalo da su i žene tamo bile“, izjavila je Jambrešić Kirin za Bljesak.info.

Žene su, ističe ona, vrlo često tretirane “drugorazrednim fenomenom“ u političkim obračunima i važnim povijesnim događajima, pa se njima nitko ozbiljno nije ni bavio.

Do podataka je zaista teško doći. Najvažniji su arhivi UDBE, jugoslavenske tajne policije. Njihovi su arhivi pročišćivani,  a zbog manipulacije s odredbom o  tajnosti podataka, brojni su osobni dosjei uništavani ili izvučeni iz dokumentacije.

“Ni svi faktografski podatci nisu u potpunosti točni, upravo zbog prirode djelovanja tajnih službi. Ali ono što se zna, jest da su 862 žene zavedene u UDB-ine arhive“, kazala je Jambrešić Kirin.

Muškarci su na Goli otok došli već 1949., a žene godine godinu kasnije, prvo na Sv. Grgur u travnju 1950. da bi u travnju 1951. bile prebačene na Goli otok, a od 1952. do 1956. ponovno vraćene na Sv. Grgur.

Na Golom otoku intelektualke, istaknute partizanke, seljanke ali i sestre i supruge zatočenih muškaraca

Ukratko, žene koje su završile na Golom otoku dijelimo u tri grupe. Prvoj pripadaju intelektualke – obrazovane žene, gimnazijalke, studentice, službenice, ili ugledne komunistkinje, partizanke i skojevke koje su dobronamjerno ukazivale na greške novih vlasti, iste one koje će analizirati Milovan Đilas u svojoj Anatomiji jednog morala (1953).

Riječ je o politički aktivnim ženama koje su, u cilju poboljšanja društva, zbog stavova izrečenih na partijskim sastancima ili u privatnoj komunikaciji, završavale na Golom otoku.

Drugu kategoriju čine srodnice poznatih dužnosnika – majke, sestre, djevojke, supruge čiji su muški članovi obitelji dovedeni na Goli otok, a onda i one jer ih se nisu htjele odreći ili su pak krivo optužene.

U trećoj skupini su bile apolitične građanke, žrtve denuncijacija, karijerizma i ideološkog nadzora na svim razinama, uključujući seljanke optužene da su nekom od “narodnih neprijatelja“ pružile sklonište ili hranu. Takvih je bilo dosta iz Crne Gore, Kosova i Bosne i Hercegovine.

Inače, Udbin je popis svih zatvorenika Golog otoka i Sv. Grgura javno objavljen. Međutim, nitko nije na temelju njega izdvojio popis žena s podacima o njihovoj dobi, nacionalnosti i vremenu provedenom u zatvorima. Činjenica da kod žena često nedostaje jedan od ovih (obaveznih) podataka, svjedoči o njihovom sekundarnom tretmanu u evidencijama.

Najveći broj osuđen temeljem administrativnog postupka i kršenja zakona o javnom redu i miru

Najveći broj žena, govori Jambrešić Kirin, osuđen je na temelju provizornog administrativnog postupka koji nije imao elemente kazneno-pravnog postupka i to prema zakonu o javnom redu i miru, odnosno, njegovom kršenju.

“U pravilu, ženama nije  bilo rečeno na koliko dugo i gdje ih Udba šalje. Najčešće su bile kažnjene na dvije godine. Prvo bi bile u istražnom zatvoru u najbližem gradu, uz pritisak da priznaju i potpišu izjavu o krivnji, a potom odvedene na Goli otok ili Sv. Grgur“, kazala je Jambrešić Kirin koja u isljedničkom postupku vidi i elemente suđenja vješticama, kao i surovost obračuna na ljevici.

Fizički ih zlostavljaju, nastavlja Jambrešić Kirin, tjeraju da priznaju izmišljenu krivnju, ili da odaju što više svojih kontakata 'antidržavnih elemenata'.

“Poanta je bila u imenima, što više imena“, istaknula je.

To se, objašnjava Jambrešić Kirin, zvalo nadopunjavanjem zapisnika.

“Imate represivni sustav koji mora dokazati svoju efikasnost, logor koji treba napuniti, optužiti što veći broj muškaraca i žena. Interni sustav nadzora je također postojao, žene su morale uhoditi i šikanirati jedna drugu. Svaka je baraka imala 'starješinu', internu isljednicu, slično kao što su  nacistički logori imali svog ‘kapoa“, tumači nam Jambrešić Kirin.

Starješina barake, banda i nebanda, preodgoj bande

Svaka je baraka imala “starješinu barake“ s obavezom da organizira metode “preodgoja bande“ i rituale javnog ispovijedanja vlastitih “grijeha“ prema Partiji ili novoj vlasti: “Sećam se, sednemo u krug. Napolju proleće, lepo vreme. Sede i banda i nebanda, iako smo uvek odvojene, da ih ne zarazimo. I sad izvode u sredinu kruga jednu po jednu ženu koje su morale da se raskritikuju, ali i da pričaju o svom najintimnijem životu, o odnosu sa mužem, momkom. To se znalo jer 'Udba sve zna'“ svjedoči zatvorenica s nadimkom Caca u knjizi Ženski logor na Golom otoku.

“Prijetnje i ucjene, proizvoljno kažnjavanje, odvođenje ljudi bez traga, ideološka polarizacija i zastrašivanje, sve to najavljuje atmosferu Hladnog rata. Ideološka kontrola i nadzor građana, svakodnevica su i na Istoku i Zapadu”, objasnila je Jambrešić Kirin.

Kulunčić ističe kako su neke žene odvedene na Goli otok ili Sv. Grgur jer su bile u znanju ili kompetencijama bolje od svojih kolega pa ih se onda lažno optužilo. Primjer je i Ženi Leib, dopisnica beogradske Politike.

“Drugarica nije mogla biti jednaka drugu. Dosta je žena slanjem na Goli i Grgur 'abortirano' iz društva, smetale su, bile kritične, mogle dobiti napredovanja prije muških kolega. Nastavilo se to i nakon što su se vratile. Jako puno muškaraca je stradalo i nije se uspjelo uklopiti nakon povratka, ali među ženama je to bilo još gore, nisu imale karijere i profesionalni život. Nisu uspjele nastaviti svoj intelektualni i kulturni rad, povukle su se u tišinu, posvetile se obitelji i često jednostavnijem poslu od prijašnjeg“, objašnjava Kulunčić.

Ceremonije ponižavanja u špaliru

Kako je izgledao dan na Golom otoku, teško se može točno rekonstruirati jer sudionice projekta raspolažu tek pojedinostima iz dijelova svjedočanstava koja su objavljena, ili koje su same pronašle tijekom istraživanja.

Jedna drugu su morale tući, šišati na ćelavo. Kamen na vrh brda, pa na dno. I tako iz dana u dan.

Dubravka Stijačić, realitetna psihoterapeutkinja, ističe kako su sve one tamo htjele preživjeti.

“Osim jednog samoubojstva, nemamo podataka o suicidalnim pokušajima. Sigurno je bilo lakše ženama sa sela jer su njihova iskustva od ranije već takva da se moraju boriti da prežive, nego onima koje su do tada čitale knjige, bavile se intelektualnim radom i preko noći dovedene na Goli otok da tuku kamen”, kaže psihoterapeutkinja Stijačić za Bljesak.info.

Najteža je tortura svakako bila besmisleni rad.

“Priče koje imamo o tomu što su radile i kako su ih stavljali u položaj da bi one kontrolirale i kažnjavale jedna drugu koja nije bila poslušna i odana, dokazuju taj psihološki teror”, govori Stijačić. 

Uskraćivana im je hrana, noću ih se budilo svakih 15 minuta

Neke su to radile, objašnjava psihoterapeutkinja da bi preživjele, a neke nisu.

Dan je uglavnom ispunjen tim besmislenim poslovima, ali sve je u najvećoj mjeri ovisilo o tomu kojoj od grupa te žene pripadaju.

“Novopridošle, tzv. banda, prolazile su najgore. Uskraćivana im je hrana. Nisu mogle održavati higijenu, a zabranjeno je bilo i razgovarati s ostalim zatvorenicama. Budili su ih svakih 15 minuta noću. Besmislene poslove su radile kako bi im promijenile stav s tim policijskim nadzorom”, priča Stijačić.

“Nije isti dan žene, nastavlja, koja je tamo godinu dana i prošla je sve faze jer je u tzv. brigadi, kao one koja je tek došla. Radile su građevinske radove unutar logora, staze koje danas imamo su one izgradile. U nekoliko svjedočenja navedeno je da su vezle košulje za miliciju i da im je to jako puno značilo”, objašnjava Stijačić.

Batinanje i fizičko kažnjavanje, mnogo je starije, objašnjava Jambrešić Kirin, od komunističkih logora, ali javni rituali sramoćenja i izrugivanja predstavljaju obnovu patrijarhalnih modela.

Naći smisao u tome da kamenje vučeš s obale na vrh brda i obratno

“Da je ženski sram nešto što je vezano uz patrijarhalni odgoj djevojaka i discipliniranje žena, to se pokušalo zlorabiti u kažnjeničkom režimu samog logora. Zatvorenice su, bez obzira na status, obrazovanje i propisanu kaznu, bile vraćene u pretpolitičko stanje, u situaciju u kojoj da bi ste lakše i prije izišli, morate drugom nanijeti što više boli”, ističe Jambrešić Kirin.

Čovjeku je, smatra Stijačić, najveća kazna kad radi besmislen posao, odnosno, posao u kojem on ne vidi smisao.

“Naći smisao da kamenje vučeš dolje – gore, da zamisliš da je to smisleno, to je ustvari tako. Tako su preživjele. Kad živiš u zatvoru, sam sa sobom, oko tebe je sve ružno, ostaju ti tvoje misli koje te mogu i spasiti i ubiti”, kaže Stijačić.

Način na koji su žene preživljavale na Golom otoku usko je vezan uz njihova ranija životna iskustva, objašnjava psihoterapeutkinja.

“Primjerice, za tzv. bosansku grupu spominje se da to su to bile grube seljanke koje su se brže prilagodile na teški rad u logoru, a to je zato što su im ranija iskustva takva. Žene koje, pak, nisu bile vične fizičkom radu, smatrale su da je ovim drugima lakše. Sprječavanje zadovoljavanja osnovnih ljudskih potreba svima njima je bilo teško“, istaknula je Stijačić.

Muškarcima nije bilo lako tući jedan drugog, ali je u našim kulturama općenito manje prihvaćeno, jer se manje ili gotovo nikad ne događa, da se žene javno međusobno fizički sukobljavaju udaranjem, a pogotovo ne u pedesetim godinama prošlog stoljeća.

Ženama je udaranje druge žene, vjerojatno isto tako nevine, bio izuzetno bolan i težak čin, i psihički su to teže podnosile od muškaraca.

“Nije tu stvar jačine fizičkog nasilja. Muškarci su prolazili s puno težim ozljedama, ali žene su taj čin, to nasilje jedna prema drugog, iznutra puno teže rješavale”, kaže Kulunčić.

U samom logoru, napominje Stijačić, htjelo se uništiti taj temelj ženske kulture koja, pojednostavljeno, gaji brigu o drugima, suosjećajna je, empatična.

“Muške vrijednosti, kao što su čast, ugled, hrabrost da izdržite, razlog su što su muškarci bili spremniji prilagoditi se novim uvjetima i izdržati. Žene su orijentirane na brigu za druge, slabije, nemoćne, što je u uvjetima logora bilo jako teško ostvariti“, ističe Stijačić.

Ipak, Kulunčić napominje kako i tu treba pronaći dobre primjere: svjedočenja žena koje se unatoč nadzoru UDBE, prijetnjama i uhićenjima, opet družile, pružale jedna drugoj pomoć.

“Recimo, jača i mlađa zatvorenica bi stala na tragač (drvena nosiljka pomoću koje su dvije zatvorenice nosile kamenje) i ponijela veći dio kamena da drugoj bude lakše, ili bi krišom jedna drugoj obrisale rane s ono malo vode što su imale“, kazala je Kulunčić.

U ženskom je habitusu, objašnjava Stijačić, briga za druge.

“Ženska se prijateljstva razlikuju od muških. Žene se povezuju na osnovama brige za druge i pružanju pomoći, dok se muškarci udružuju na osnovi moći, dokazivanja i natjecanja. Nije muško povezivanje lošije, samo je drugačije“, kazala je Stijačić.

Najteža je kazna, nastavlja Stijačić, bila zabrana druženja, dijeljenja doživljaja i života.

Ipak, kontakt su i u takvom okruženju uspijevale ostvariti, unatoč zabrani pomaganja.

“Nakon toga bi obično bile kažnjavane. Jedna padne, druga dođe da joj pomogne ustati. Jedna ima cigaretu, ne smije joj dodati, nego je baci u daljinu, pa druga nastavi pušiti. Takva djela u tim okolnostima mogu spasiti život“, kazala je Stijačić.

Cilj je bio slomiti im duh

“Sve je na ljudima moguće kontrolirati – gdje i kako će se kretati, što će jesti, odijevati, činiti, ali što će misliti to nije moguće. Tu čovjeka nije moguće uništiti. Može prešutjeti, može slagati, ali da će odustati od svojih uvjerenja, to neće. To je velika moć ljudi inače i zahvaljujući tome brojni su tako preživjeli zatvore”, pojasnila je Stijačić.

Cilj surovog sistema Golog otoka nije bio ubiti ih, nego im slomiti duh, “preodgojiti“.

"To ponižavanje, degradacija žena, to je bio atak na njihovu čast, autonomiju, tjelesni integritet i samopouzdanje. A kao što znamo iz feminističke teorije, kad nekome uništimo samopouzdanje, potreban je dug proces zalječenja i ponovne izgradnje osobe", tumači Jambrešić Kirin.

“Nigdje, ni u jednom logoru nisu tako nastojali da čoveka ponize, da ga učine krpom, moralnom nakazom, da ga iznutra unište i unakaze…. Odavde si morao da izađeš kao duhovni invalid, da se gadiš samog sebe, da se stidiš, da ceo pretekli život patiš", svjedočila je Novka Vuksanović, koja je preživjela i Auschwitz i Ravensbrück.

Eva Grlić u svojoj knjizi „Sjećanja“ (Zagreb, 1997) govori o posljedicama zatočeništva. ''Poslije golootočkog iskustva izgubila sam samopouzdanje. Bila sam preplašena. Bojala sam se glasno i necenzurirano izreći svoju misao živeći u uvjerenju da će svaka moja riječ biti dojavljena … Strah međutim više i nije nešto svjesno, on se vremenom uvlači u podsvijest i postaje teško izbrisiv…“

O torturama koje su prošle dovoljno govori i to da su bile natjerane, za vrijeme zimskih dana, iz hladnog mora, vaditi pijesak što je bilo čin usmjeren protiv njihovog reproduktivnog zdravlja.

Zanimljivo je i da su na Golom otoku bile partizanke, komunistkinje i Židovke koje su preživjele nacističke logore što znanstvenica Jambrešić Kirin objašnjava činjenicom da je sastavni dio boljševičkog mentaliteta, kako u SSSR-u tako i u poratnoj Jugoslaviji, bila sumnja prema svima koji su  preživjeli nacističke logore.

Preživjeli su sumnjičeni za “moralnu korupciju“, za špijunažu i suradnju  s Hitlerovim režimom , pa su ih umjesto invalidnina i obeštećenja nove vlasti u velikom broju “nagradile“ Golim otokom.

Koliko god je teško, a teško je, objašnjava Stijačić, brojne su žene Goli otok preživjele zahvaljujući jakoj volji.

“Borile su se, svaka na svoj način da prežive. Ljudi imaju kapacitete preživjeti različite traumatične događaje i još izvući dobre stvari iz toga za sebe, koliko god to zvučalo čudno ili u ovom slučaju nevjerojatno“, objašnjava Stijačić i dodaje kako je čovjek opremljen sposobnostima da preživi.

“Većina je preživjela jer nisu ušle u ulogu žrtve, bile su motivirane da prežive i da se vrate svojim obiteljima. Za preživljavanje im nisu pomagala poznata ponašanja, nego su morale kreirati nova“, objašnjava Stijačić.

Transgeneracijska trauma

Grossmanov roman govori i o transgeneracijskom prijenosu traume, o tome kako ona nastavlja djelovati na kćeri i unuke. To pitanje zanima i Andreju, Renatu i Dubravku koje u svoj rad i jesu uključile kćeri, unuke i druge srodnice bivših zatočenica. Cilj im je da i one aktivno doprinesu kulturi pamćenja u čijem središtu nije samo trauma, nego i pamćenje ženskih načina suočavanja s represijom, nadzorom, političkom indoktrinacijom, oduzimanjem glasa i javnog djelovanja.

Dijelove svjedočanstava planiraju postaviti na više mjesta na lokalitetu na Golom otoku. U potrazi su i za nasljednicama. Pandemija korona virusa ih je zaustavila, ali dosad su došle do Ane Lebl, nećakinje Ženi Lebl, do Vesne Domany-Hardy, kćeri Eve Grlić, do Nine Winter, unuke Vere Winter, kontaktirale su poznatu glumicu  Miru Furlan, čija je majka Branka Weil uhićena među prvima.

Biografije, svjedočanstva, memoarska djela, knjige, zvučnu i video arhivu su već prikupile, a u planu je zbornik koji će biti dostupan i na web stranici na kojoj bi bilo dostupno puno toga dosad poznato o ženskim iskustvima s Golog otoka i Sv. Grgura.

“Želimo ih, makar i simbolično, vratiti u javni povijesni diskurs, otvoriti novi oblik suočavanja s prostorom dehumanizacije. Zbog toga planiramo site-specific umjetničku instalaciju, odnosno vizualno punktiranje ženske memorije/traume na samom lokalitetu kao oblik trajnog “spomenika“, točnije antispomenika“, izjavila je Kulunčić.

Objekti će biti postavljeni prema prethodno proučenoj afektivnoj mapi preživljavanja zatvorenica, govori Kulunčić, a osmišljeni su u odnosu na postojeća svjedočanstva kao jedini postojeći povijesni trag o lokalitetima.

“Punktovi tj. objekti neće biti vidljivi u krajoliku osim kada su posjetitelji upoznati s time gdje se ‘tragovi’ nalaze, jer se polazi od ideje kako cijeli lokalitet ženskog zatvora na Golom otoku svjedoči o težini i ljudskom ogoljivanju koje se tu odigralo, i da su tragovi, pa tako i sjećanja nasljednica i svjedočanstva, nit koja otvara pitanja, koja može voditi posjetitelje kroz lokalitet, ali ne daje jasne odgovore, ne traži krivca, ne bavi se 'praštanjem', niti ideologijom“, tumači Kulunčić.

U tom smislu, nastavlja Kulučić, radi se o antispomeniku u kojem posjetitelj gradi svoje sjećanje, sam postajući “spomenik“ (prenositelj memorije) i traži odgovore i informacije (web adresa projekta će biti dostupna na lokalitetima) do mjere do koje ga pitanje dotiče.

Table koje su nedavno postavljene predstavljaju početak  markacije terena.

“Bilo je neophodno prvo obilježiti lokalitet da bude jasno da to nisu ostaci bilo kakvih nastambi nego ženskog političkog logora. Tko želi saznati više, moguće je QR kodom povezati se s web stranicom projekta i dobiti opsežan uvid u povijest mjesta na kojem se nalaze“, kaže Kulunčić.

Jambrešić Kirin povlači vezu sa ženama danas, njihovim aktivizmom i položajem u politici.

“Kao što su nakon 1948. komunistkinje kritički raspoložene prema režimu dobile 'lekciju iz partijske lojalnosti', tako i danas velik broj kompetentnih političarki ostaje bez položaja i mogućnosti da dijele moć. Čak i lijeve stranke radije plate kaznu nego da na izbornim listama imaju propisanu kvotu žena“, kazala je Jambrešić Kirin.

Andreja Kulunčić smatra kako je kroz suvremenu umjetnost koja se bavi određenim povijesnim događajima moguće senzibilizirati društvo o tom povijesnom problemu i njegovim aspektima danas, te razumjeti da smo stalno na rubu ponavljanja nasilne povijesti.

“Neophodno je da konstantno učimo, senzibiliziramo jedni druge. I dalje vjerujem da skupa možemo stvoriti bolje, osvještenije društvo“, kaže Kulunčić.

Jambrešić Kirin ovim se projektom bavi jer je zanima potraga za kontinuitetom u ženskoj povijesti koja je, prema njoj, neprekinuti niz započinjanja borbe za ženska prava iznova.

Dubravka Stijačić, pak ističe kako joj je važno da shvatimo da zatočenice jesu bile žrtve sistema, ali su u realitetu bile snažne.

“Njihove priče danas mogu biti inspiracija“, kazala je Stijačić.

Žensko stradanje na Golom otoku trebalo je “sačekati“ neke druge žene

“Bez obzira kako život bio loš, ispunjen traumatičnim događajima, vjerujem da svaka žena ima kapacitete kojih nije svjesna. Neke te kapacitete aktiviraju, a nažalost ima i onih koje odustanu. Prema dostupnim informacijama, malo je zatočenica odustalo od borbe za povratak“, ističe psihoterapeutkinja Stijačić.

Andreja Kulunčić svojim umjetničkim projektima želi senzibilizirati društvo, otvoriti različite, često prešućivane, teme, postaviti pitanja, te raditi u smjeru prihvaćanja i dijaloga.

“Bez obzira na težinu, radimo s ciljem osnaživanja žena uz pomoć ženske povijesti i razumijevanja naslijeđa. Njihove priče, sudbine i patnja su teške, ali tim prije treba da se čuju, jer nije bilo uzaludno, ne moraju ostati prešućene i zaboravljene. Mogu nas osnažiti, ali i osvijestiti da se takve stvari ne ponavljaju niti našim djelovanjem, ali niti našom šutnjom“, kazala je Andreja Kulunčić.