Titov intimus i kipar čiji se spomenik nalazi ispred zgrade UN-a

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Proslavljeni hrvatski kipar Antun Augustinčić rođen je na današnji dan, 4. svibnja 1900. godine u mjestu Klanjec.

Uz Ivana Meštrovića i Franu Kršinića svakako najznačajniji hrvatski kipar 20. stoljeća.

Svjetski poznat po spomenicima izvedenim diljem svijeta, poput; Rudara iz Ženeve (ispred zgrade Međunarodnog ureda rada), Vjesnica mira – ispred zgrade Ujedinjenih naroda u New Yorku, Spomenika žrtvama fašizma u Adis Abebi te Spomenika seljačkoj buni u Stubici.

Godine 1918. u Zagrebu je započeo studij kiparstva (Rudlof Valdec i Robert Frangeš-Mihanović), diplomirao 1924 (Ivan Meštrović).

Kao stipendist francuske vlade boravio u Parizu (1924–26), gdje je studirao i izlagao u salonu francuskih umjetnika i Salonu neovisnih.

U Zagrebu je jedan od utemeljitelja likovne skupine Zemlja, s kojom izlaže (1929. i 1932), a 1933. istupa iz nje zbog idejnih razilaženja. Nakon Moskve i Beograda, od 1946. živio u Zagrebu, gdje je iste godine postao profesor na Akademiji likovnih umjetnosti.

Od 1949. vodio je majstorsku radionicu za kiparstvo, u kojoj su se usavršavali mnogobrojni hrvatski kipari, a te iste godine postao je članom JAZU (danas HAZU). God. 1976. otvorena je Galerija "Antuna Augustinčića" u Klanjcu.

Augustinčić se već u Parizu (1924–26), upoznavši kiparstvo Augustea Rodina i Emilea Antoinea Bourdellea, oslobađa akademskog načina oblikovanja skulpture.

Njegov je osobni likovni izraz između Meštrovićeve monumentalnosti i Kršinićeva lirizma; novo shvaćanje realizma osobito je uočljivo u monumentalnoj plastici: konjanička figura Józefa Piłsudskog (1937), postavljena u Katowicama 1990; Spomenik Maršalu Titu u Kumrovcu (1948); konjanička figura Mir pred zgradom UN-a u New Yorku (1952–54); Spomenik Marinu Držiću u Zagrebu (1963); Nošenje ranjenika u Sisku (1965); Spomenik Seljačkoj buni i Matiji Gupcu u Gornjoj Stubici (1973).

Antologijskim psihološkim portretima (Z. Šnajder, 1928; L. Novak, 1933; A. Štampar, 1952; L. Ružička, 1953; Z. Baloković, 1967; B. Gavella, 1975) ubraja se među najvažnije predstavnike hrvatskog psiholološkog portretnoga kiparstva.

U bronci, gipsu i kararskome mramoru, u punome volumenu ili dubokome reljefu modelirao je putena ženska torza (Brijunski akt, 1948; Torzo, 1952). U Zagrebu su skulpture Brijunski akt u parku Ribnjak i Dječak na fontani u parku na Svačićevu trgu (obje postavljene 1954); u Glini je fontana Majka i dijete (1990).

Na varaždinskom i klanječkome groblju nalazi se skulptura Odmor, a na zagrebačkome Mirogoju Ikar (obje 1935).

Sudjelovao je na mnogobrojnim javnim međunarodnim natječajima (Tirana, Niš, Dachau, Buenos Aires, Skoplje, Kairo, Addis Abeba i dr.), gdje je dobio mnoge nagrade, a neki su spomenici izvedeni. Bavio se oblikovanjem medalja (Benko Horvat, 1940) i plaketa (Nikola Tesla, 1967).

Iako je u Kraljevini Jugoslaviji dobio status državnog kipara, nakon Drugog svjetskog rata bio je i ostao jedan od Titovih najintimnijih prijatelja, neki kažu jer su iz iste fare (župe).

Od kraja 1950-ih sve do smrti, 10. svibnja 1979. godine Augustinčić stvara u osami svoga zagrebačkog ateliera gdje nastaju njegova mnogobrojna djela što će u hrvatskoj umjetnosti obilježiti drugu polovicu prošloga stoljeća. Autorovi posljednji ostatci pohranjeni su u podnožju skulpture Nošenje ranjenika ispred Galerije.