Putujte s nama

Klanjec: Augustinčić naprijed, ostali stoj!

Nakon što vidim mlađahnu Jovanku, shvatit ću zašto se Josip Broz tako spremno žrtvovao; nije nimalo lako dovesti u postelju 32 godine mlađu ženu, valja to, hmmm, mislim ima tu, je li, puno posla :)
Lifestyle / Putujte s nama | 12. 03. 2021. u 14:15 Milo JUKIĆ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Jeste li bili u New Yorku? Jeste! Vjerujem da, ako ste već s ovih strana, niste mogli odoljeti i ne trknuti do zgrade Opće skupštine Ujedinjenih naroda. Jest, i zgrada je moćna, ali je još moćnije ono ispred nje, spomenik „Mir“ našeg Antuna Augustinčića, postavljen tu 1954. godine. Ipak niste bili u New Yorku i vidjeli spomenik? E, pa ne morate ni ići jer…

Jer dovoljno je doći u Klanjec i naći Galeriju Antuna Augustinčića, gdje se nalazi još jedan „Mir“, u dlaku isti kao onaj njujorški! Ako se neko od starijih još nije dosjetio, napomenut ću da je to onaj s jugoslavenske novčanice od 100 dinara, nekad svima poznate „crvenke“, trajajuće sve dok inflacija nije podrovila jugoslavensku ekonomiju i počele se pojavljivati one na kojim su nule jedva nalazile dovoljno prostore da se poredaju.

A s ovim „naći“, naime Galeriju, poprilično sam fulao: na području čitave Općine, pardon, od 1997. godine grada Klanjca, živi svega 2.915, a u samom gradiću 567 osoba. Dakle, ništa lakše nego naći Galeriju, mada opet ima jedno „ali“, ali o tome ću kasnije.

Glavna i najveća zgrada u Klanjcu nije Galerija već franjevački samostan s crkvom Navještenja Blažene Djevice Marije. Danas se praktički dobar dio gradića, i to središnjeg dijela, prostire na nekadašnjem samostanskom imanju. Imanje pomalo čerupale sve vlasti i velevlasti, a dočerupala „narodna vlast“ pa negdje po sredini užeg dijela, oko samostana, danas prolazi glavna gradska prometnica.

Iznad samostanskih ulaza grbovi, pred ulazom grobovi, dva, barem je spomenika toliko, a iznad ulaza likovna predstava klečećeg Isusa, ptice u strelovitom letu i krilatog anđela. U jednoj niši svetac u fratarskom habitu s lubanjom u lijevoj i križem u desnoj ruci. Po mom bi, mada se u svece baš i ne razumijem, fratar visokih zalizaka trebao biti sveti Franjo, on se često zakiti lubanjom kao simbolom smrtnosti; „sestrica smrti“, tako joj tepa u svojoj „Pjesmi stvorova“. U drugoj niši je, čim mu je u ruci ljiljan, sveti Anto, za znati to i ne treba neko posebno poznavanje svetaca. U grobovima lijevo od ulaza pokopani neki iz plemenitaške obitelji Erdődy.

M.J. | Bljesak.info / Ko kaže da su bogumili nestali? :)

Gdje god naiđem na otključanu bogomolju, ako se već ne pomolim Bogu i bogovima, barem prošetam do oltara, rajskih dveri ili mimbera. Svugdje se ima vidjeti štošta zanimljivo pa tako i ovdje. Ovakve kao ja dočekuje neki čudan Isus, zabrinut, podnimljene glave, zamišljen; samo još u jednoj crkvi, a uđoh u stotine i stotine, vidjeh sličnog. Sa strane mu grob iz koga je uskrsnuo, okružen slikama urađenim nekom meni nepoznatom tehnikom. Ovalni strop crkve oslikan, prevladava zlatna, sveci, biskupi, sve „žestoki“ barok. Jedan od vitraja darovali Bogumil i Olga Šuban iz Zagreba. I onda mi neko kaže nema bogumila, a neki drugi me uvjerava da nisu postali katolici, a evo vidim da jesu :) Neko je bio uvjeren da je na ogradu kora baš trebalo velikim slovima napisati kad je sagrađen i da je graditelj bio neki Vjekoslav Manko.

I sve je to fino, ali glavno ne nađoh, očito je skriveno negdje gdje se baš i ne može ući tek tako. Radi se o grobnici jedne loze Erdődyja, nađene u prije stotinjak godina u crkvi, što bi samo po sebi jedva bilo škrto zabilježeno u samostanskom ljetopisu da nekoliko njih nije pokopano u raskošno izvedenim ranobaroknim sarkofazima. Hrvatski ban iz 17. stoljeća Sigismund Erdődy i rođaci mu Emerik, varaždinski župan i pomagatelj samostana, te Nikola očito su dobro odvajali od ručka kad su mogli dati da im se naprave onako skupocjena vječna počivališta koja ću, eto, vidjeti samo na slikama. Do daljnjeg, odnosno do narednog dolaska u ove krajeve. Da gdje ima kakva obavijest, pozvonio bih, pitao, al' je ne vidjeh.

Ima zato, nakon što izronim iz crkvene mističnosti, lijep dan i Trg Antuna Mihanovića sa spomenikom autoru „Lijepe naše“. Čudna stvar: rođen u Zagrebu, a osim u hrvatskoj prijestolnici, službovao je po Italiji pa potom kao konzul u Beogradu, Solunu, Izmiru, Istanbulu i Bukureštu, ali je čitavog života maštao o Zagorju, gdje se, u Klanjcu obližnje Nove Dvore, i povukao nakon umirovljenja. Otud spomenik „Lijepoj našoj“ koji spomenuh u putopisu iz Kumrovca, otud ovdje glavni trg nazvan po njemu, pogotovo što je ovdje, u spomen-parku znamenitih Klanjčana – usvojili ga k'o najrođenijeg – i pokopan.

M.J. | Bljesak.info / Antun Mihanović na svom trgu

Inače je Klanjec uređen, što bi rekli, cakum-pakum, ali to je u Zagorju gotovo u pravilu tako i po tome su Zagorci bliži Sloveniji nego najvećem dijelu Hrvatske. Zgrada gradske uprave svježe obnovljena pa sja, a tako i nekoliko drugih u najužem sjedištu. Na kiosku glavni stripovi sa Zagorom kao glavnim junakom. Baš me čudi, ko će drugi u Zagorju nego Zagor :).

E, sad se vraćam Augustinčiću, i to na dva mjesta. Jedno je, Galerija, odmah ispod samostana, u nekadašnjem samostanskom voćnjaku, podignuta 1970., dok je veliki meštar kiparstva još bio živ i živahan, a drugo Studio Galerije, otvoren uz veliku pomoć Europskog fonda za regionalni razvoj. U Studiju, iako u tom trenu nije otvoren za posjete, zatječem kustosa Igora Siročića, a on će se ostaviti poslića na pripremi neke izložbe kako bi me proveo i Studijom i, kasnije, Galerijom. S njim je i podvornik Robert Žitnik; on također ima znanja o umjetnosti toliko da bi mu „firma“ trebala omogućiti upis na kakvu školu iz tog faha, a kako moćan humor ima, predstava umjetnosti bila bi bogatija za još jednu dimenziju.

Posjet Studiju je, barem onima koji često putuju i zanima ih svaki kip u svakom gradu, nešto kao vožnja vremeplovom. U prostranoj dvorani, naime, spakovane na police što se protežu od poda do stropa, svoj sada vječni san, što u komadu, što u dijelovima, sanjaju brojni velikani izašli ispod Augustinčićeve ruke. Zašto vremeplov? Zato što neke kipove ili čak samo neke glave, ruke, noge, oči, kape, šljemove… već vidjeh obilazeći nekadašnju nam državu ili mi na druge načine bijahu poznati. Gdjegdje još stoje, a gdjegdje se novoj demokraciji i njenim sljedbenicima nije dopala umjetnost oličena u drugu Titu, narodnom heroju ovom ili onom, socijalističkoj revoluciji, žrtvama NOR-a, pa su kipove opasali eksplozivom i okrenuli onaj ključić na stroju za miniranje, a negdje su pribjegli jednostavnijim načinima izražavanja vlastitog poimanja umjetnosti: macolu u ruke demokratske i ožeži! E, rukodjela novih revolucionara, njihova dekonstrukcija Augustinčićevih umjetnina, nalaze se ovdje, u Studiju, ali – to ne smijem preskočiti – i brijni originalni modeli po kojima je meštar radio spomenike. Eno glave namrgođenog poljskog revolucionara i diktatora Josefa Pilsudskog, eno glave Matije Gubeca kakvog vidjeh u Stubici, na spomeniku „Seljačke bune“, a eno na drugoj strani i Petrice Krempuha s istog spomenika, eno čak i nadaleko znanog „Raspeća“, odlivenog na tri mjesta, eno nečije ruke što čvrsto steže od mrskog Švabe oteti šmajser, eno golog partizana s „titovkom“ što nezaustavljivo juriša, to je spomenik „Našoj borbi“, ovdašnji, eno Spomenika palim Nišlijama, i sad stoji na niškom Trgu Oslobođenja, eno Lenjina, cara Haile Selassiea, eno dvojice što se polomiše noseći ranjenika, eno druga Tita u barem deset verzija, među njima i onaj identičan kumrovečkom, pred njegovom rodnom kućom; ne zapisah gdje je stajao, ali mu je neko nasprejao oči i iz jednog poteza nacrtao petokraku na prsima…

M.J. | Bljesak.info / Bez njega ne može

U Studiju su zastupljena i djela drugih, mlađih kipara i slikara pa će se u oči zadjenuti skulptura „Virginitas“ Marjana Gajšeka, „Čuča“ Ivana Sabolića, „Gola kraljica“ Mileta Blaževića, isto tako gola „Emanuela“ Ante Orlića, „Konjić“ Velibora Mačukatina, „Isus“ Milana Juranića i još desetci vrijednih radova, te slike „Klanjec“ Ede Kovačevića, „Portret Dragutina Štiha“ Marije Orlić, „Proljeće u Zaborju“ Stanka Posaveca Hladina, naravno i Augustinčićeva slika klanječkog pejzaža, potom njegovi „Zagorski bregi“, „Hiže“ i druge.  

Galerija je, pak, pravi izložbeni prostor, nije natrpano kao u Studiju. Mislim tu na ono u ponutrici, ali je isto i s postavkom na travnjaku oko zgrade. E, sad, ovo ovdje je umnogome neki drugi i drugačiji Augustinčić, tanani lirik što, umjesto revolucionara, pučista, diktatora za cilj svog zveckanja čekićima i dlijetima nerijetko uzima lijepe žene te velikane koji to nisu postali topom i puškom već mozgom i olovkom.

Neki motivi se ponavljaju pa odmah vidim još jedan dio kompozicije „Seljačke bune“, Zagorke s maramama i korpama na glavama i Zagorce s onim danas pomalo smiješnim šeširom. Prva dvorana bi se, ako se pogleda glavnina izložaka, mogla nazvati „dvoranom obezglavljenih“, budući da dominiraju što muška, što ženska torza iz raznih umjetnikovih faza. Uvijek se zadivim kiparskom poznavanju anatomije, djeluje mi da su neki od njih na tom planu „jači“ od mnogih liječnika. Stvar spašavaju reljefi „Melodija“ i „Otmica“ te skulpture vitkog, „košarkaškog“ „Harlekina“ i „Djevojke i mladića“, onih poznatih, s gitarama, kao i .

Druga bi se mogla zvati „dvorana portreta“: Nada Mikačić, Lujo Novak, Bojan Stupica, Branko Gavella, Pjotr Leonidovič Kapica, Miroslav Krleža u svom vječito preširokom kaputu…  I jedan ženski lik što me izdaleka podsjeća na Nefertiti i smio bih se kladiti da je ona. Izgubio bih, radi se o Jovanki Broz, a nju uglavnom znamo po fotografijama iz njenih srednjih i poznih godina. Nakon što je, mlađahnu, vidim ovdje, shvatit ću zašto se Josip Broz tako spremno žrtvovao, jer nije nimalo lako dovesti u postelju 32 godine mlađu ženu, valja to, hmmm, mislim ima tu, je li, puno posla :) A Jovanka je s ovakvim izgledom doista bila samo za kralja, cara ili našeg maršala :)

M.J. | Bljesak.info / Jovanka

E, u trećoj, najvećoj dvorani stoji osammetarski „Mir“ i naravno da ću s Igorom stati baš tu za naslovnu fotografiju, mada ne bi bio nikakav minus ni da sam to uradio uz neke druge izloške. Desno od „Mira“ još jedan dosta poznat rad, gipsani „Rudar“ izrađen 1939. za Međunarodni ured rada u Ženevi, „Prelja“, postavljena u sklopu spomenika žrtvama fašizma u Adis Abebi, dio spomeničkog ansambla što slavi Šleski ustanak, a stoji u Katowicama, „Nošenje ranjenika“, koje je izabrao i za svoj nadgrobni spomenik, te još desetak radova uglavnom postavljenih na našim stranama, među kojima najviše pozornosti nama s ovih, bosanskih i hercegovačkih strana, privlači „Glava Turčina“.

Izlazeći, klanjam se meštru Antunu, izradio ga je kolega mu Ivan Sabolić, a drugi put se u Klanjecu klanjam ispred Galerije, gdje je njegovo i posljednje počivalište supruge mu Nade. I da ništa dosad spomenuto nisam vidio, u Klanjec bi vrijedilo doći već i samo zbog ovog poredanog oko Galerije. „Brončana kupačica“, „Majka i dijete“, fontanice „Dječak“ i „Dječak s ribom“, pa poznati „Brijunski akt“, svevremeni Marin Držić, potom još jedan „Petrica Kerempuh“, onda „gola“ i „obučena“ verzija „Odmora“, „Mojsije“ što me poizdalje podsjeća na Meštrovića, „Ikar“ za koga se čudim kako se uopće drži prikovan za postolje, Moša Pijade, bit će, prevodi Marxov „Kapital“, nezaobilazni Tito, konj izrađen za spomenik kralju Aleksandru u Somboru, brončani „Anđeo“ iz 1933. godine…

M.J. | Bljesak.info / Konj za spomenik kralju Aleksandru

Možda je pomalo nepravedno što nisam ni spomenuo neke druge ovdašnje znamenitosti, primjerice utvrdu Cesargrad, ili ovdašnje velikane. Recimo Oton Iveković, valjda svako zna njegov „Dolazak Hrvata na Jadran“ ili „Krunidbu kralja Tomislava“, a i brojne druge poznate slike. I on je pokopan ovdje, u klanječkom Groblju velikana. Ili Ćirila Otona Ivekovića, koji je i kod nas, budući šest godina u službi austrougarske Zemaljske vlade, ostavio veliki trag: njegova Carinarnica je srušena, park na Ilidži, naravno, dosta drugačiji nego ga je zamislio, ali je Vijećnica u Brčkom ista, kao i ona u Sarajevu te travnička Medresa, a vodio je i obnovu sarajevske Ali-pašine džamije. Ima ih još, tih poznatih Klanjčana, ali ih je Antun Augustinčić naprosto „zaklonio“ svojim velikim djelom…

Kopirati
Drag cursor here to close