Milići, budući Rajkovgrad, malo mjesto s najviše bisti na svijetu

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ko se iz Sarajeva u Beograd zaputi najbližim putom, preko Han Pijeska i Zvornika, na Loznicu i Sremsku Mitrovicu, na 90. kilometru će, malo nakon što prođe Vlasenicu, naići na tablu mjesta Milići. Ispod same ceste vidjet će, poredane na uvijek brižljivo podšišanoj ledini, veći broj  rudarskih strojeva, što „normalne“ veličine, što onih džinovskih, „dampera“, „kašikara“, „vedričara“, „dreglajna“ i ostalih za koje znaju samo oni vični rudarstvu. Kašike im pune rude, a oni, uglavnom obojeni u jarko žuto, izgledaju kao novi, mada su za ovdašnji rudnik samo prošlost i povijest. Uza svaki stroj stoji krupno ispisana godina nabave i godina kad je poslan u zasluženu mirovinu, a na posebnoj ploči i podaci o  proizvođaču, marki, tipu, pa čak i o učinku za trajanja radnog vijeka.

Ceste što prolazi pored gradića ima taman toliko da pogled, prelazeći preko višemetarskog srpskog grba u travi, odleti preko ograde iza strojeva, na kompleks otvorenih bazena. Kasnije ću između bazena i strojeva spaziti i duguljasti ribnjak. Milićima sam prošao u kasno ljeto, mlađarija se brčka, oni malo stariji na prostranim terasama. Okolni pomoćni objekti od dna do krova fasadirani fotografijama ovdašnjih znamenitosti i zamašnim pothvatima ovdašnjeg gospodarstva.

Kad bi nekog paraglajdera iznenadna struja odnijela iz, recimo, ravne Vojvodine, ima i tamo bregova s kojih se može poletjeti, ili negdje s Romanije, pa ga popustila iznad Milića i dozvolila mu da se prizemlji, ne bi odmah, ako ovdje nije bio prije, shvatio da je u Bosni već bi se pitao kakva ono vjetrušćina puhnu pa ga odnese u neki civiliziran svijet. Takvi su, naime, Milići, ma ni nalik na Bosnu, skockaniji i uređeniji – znam da će se naći nevjernih Toma, ali ne pretjerujem, vidjet ćete na fotografijama u galeriji! – od baš svakog mjesta u našoj zemlji.

Treba, naravno, imati u vidu da je većim čaršijama bilo teško, gdjegdje i nemoguće, „utjerati u suru“ četvrti uskih krivudavih uličica nabijenih kućama iz osmanskog doba. Milićima je bilo lako, budući da se ovdje do prije kojih šezdesetak godina nalazila sama ledina i šuma, s tek jednom kavanicom pored puta. Neko vidovit tada je, bit će, pozvao arhitekta ili je sam sjeo nad papire i – nacrtao današnji gradić.

Nema u Milićima doslovno nijedne ruševne kuće ili ofucane fasade, sve je, i privatni i „društveni“ objekti, čisto i svijetlo kao novo. Nema u Milićima, ma da zađeš i u najzabačeniji zaškoljak, nekakvih gomila šuta ili, ne dao bog, smeća, nema neuređenog i nepokošenog metra kvadratnog travnatih površina, nema rupa u asfaltu, nema polomljenih pločnika! Rječica odavno ukorićena, a na jednom blagom pristranku uz obalu podignut je amfiteatar s oslikanim podijem i u travi „izvezenim“ grbom općine, inače formirane tek 1992. godine, dokad je ovaj kraj bio dijelom općine Vlasenica. U jednom zakutku naiđoh na volovska kola puna boksitne rude, prvo prijevozno sredstvo u nekadašnjem rudniku. Sve u svemu, kao da sam došao u Njemačku, Sloveniju ili Švicarsku.

Preko rječice se prelazi mostom svete Varvare, čime sam nemalo iznenađen. Varvara je, naime, Barbara, zaštitnica rudara u zapadnom, ponajviše germanskom svijetu. U našim krajevima se, recimo, kod katolika sve do uspostave vlasti zaštitnica rudara slavila Velika Gosp(ojin)a; onda je došla Austro-Ugarska, a s njom i sveta Barbara, koja je Veliku Gospu kao zaštitnicu rudara poslala u povijest. Austrougarska vlast je, naravno, rudnike otvarala posvud gdje je bilo rude, a Austrijanci su u mnogim krajevima Srbije, što stručnošću i znanjem, što kešom, bili inicijatori organizirane rudarske eksploatacije. Tako je nekako, na valu raširene tradicije, i sveta Varvara stigla u Miliće, iako je rudnik osnovan u doba socijalizma. Inače je Barbara/Varvara svetica koju slave i katolici i pravoslavci, budući da je živjela u 3. stoljeću i sveticom proglašena mnogo prije crkvenog raskola.

Sve navedeno, ali i sve ostalo, vidi se s jednog mjesta u gradiću, a mjesto je Rajkov toranj. E, sad, ako je neko pomislio da je Rajko neki srednjovjekovni junak što je „sjekao Turke na buljuke“, a toranj srednjovjekovna kula, ma kakvi, ni blizu! Radi se o Rajku Dukiću, čovjeku koji je, da uprostimo stvari, napravio Miliće! U ovdašnjem rudniku boksita radi već više od 50 godina, od 1967., a od nekadašnjeg upravnika proizvodnje stigao je do predsjednika uprave kompanije. 

Što se mene tiče, budući da sam Milo, navijat ću da se Milići i dalje, zauvijek, zovu tako, ali predmnijevam da je se zvati Rajkovo, Rajkovgrad, Dukićevo ili tako nekako. Jedni ga obožavaju i dižu u nebesa, drugi mu usto dodjeljuju ordene i svakojaka priznanja, a ima i onih koji ga smatraju „najgorim na svijetu“. Nije valjao ni socijalističkom sustavu pa je, „zbog tehnokratskog odnosa prema socijalističkom samoupravljanju“ isključen iz Titove svete Partije. Kakvo samoupravljanje, kakvi bakrači! Naravno, kasnije je vlastitim primjerom dokazao da je upravo takav odnos ono što je trebalo posrnulom jugoslavenskom gospodarstvu i dok su bezbrojni rudnici i tvornice propali i zatvorenu, milićki „Boksit“ ne samo da je opstao već se, pod Dukićevim vječitim vodstvom, razvio u jednu od najjačih tvrtki u Bosni i Hercegovini, pa i u regiji.

E, Rajkov toranj jedna je od kruna njegovog djelovanja. Podigao ga je 2009. u samom središtu gradića, na Trgu rudara, a u povodu 50 godina kompanije „Boksit“. Za njegove kritičare toranj je, projektiran na čak 77 metara, bio Babilonska kula, ali je, unatoč zloslutnim prognozama, izidan i opremljen tako da ga se ne bi postidjele ni svjetske metropole.

Šiljasta građevina neka je vrsta inadžijskog Dukićevog odgovora njegovim osporavateljima, ali, dakako, ne samo to. U prizemlju je prostran restoran, a za kave u bašti zamolit ću konobara Mićka da me fotografira uza spomenik poginulim srpskim borcima u parku s druge strane trga. Mićko dobre volje ima, ali je rezultat polovičan, budući da je mene fino stavio u kadar, ali je „preskočio“ gornji dio spomenika. Pored restorana je i mali muzej rudarstva, ali ne više nekakvi mamutski strojevi već rudarski i geodetski alat i pribor, nagrade i certifikati „Boksita“, pokali i drugi trofeji osvojeni na sportskim manifestacijama, vrijedna izložba minerala ovog kraja, fotografije bivših direktora i – da ne povjeruješ! – prvo računalo koje je „Boksit“ koristio još 1978. godine u Gunjacima, u središtu eksploatacijskog polja.

„Nastavak“ muzeja je na vrhu Rajkovog tornja, gdje se nalazi kafić s vidikovcem, a vidi se, rekoh, doslovno svaka kuća. Ovdje ću napraviti inventuru onog što sam vidio i onog što nisam. Evo, recimo, za spomenik palim borcima NOR-a nisam znao pa ću ka, nakon što ga spazih, vidjeti i izbliza.

Vjerujem da je sve što dosad spomenuh zanimljivo i drugima, a ne samo meni, ali sve je to još uvijek samo uvod i zaplet za izuzetno efektan kraj. Vratit ću se načas na osnutak Općine: jest utemeljena 1992., ali je postojala i od 1945. do 1962. pa ukinuta. Općina je 2013. godine imala 11.441 stanovnika, od čega 2.272 žive u općinskom središtu. Milići, naime, imaju Park velikana sa 44 biste (ako se od ljetos taj broj nije povećao) pa ispada da na svakih pedesetak stanovnika dođe po jedna bista. Sarajevo bi, recimo, kad bi ih željelo imati kao Milići, moralo angažirati čitavu četu kipara, budući da bi bisti bilo više od 8.000, a znamo da ih nema više od dvadesetak ili trideset. Ukratko, nema na svijetu grada koji ima toliko bisti po glavi stanovnika!

I izgradnju te uređenje Parka velikana je, kao i gotovo sve ovdje, financirao „Boksit“. Podijeljen je na pet cjelina, po njihovu podrijetlu, pa su širom gradića poredani srpski, ruski, europski, kineski i indijski velikani. Naravno da je – u samim Milićima, osim sedam Hrvata, četiri Bošnjaka, dvoje ostalih i jednog koji nije izjasnio, žive sami Srbi – najbrojniji park s glavama srpskih velikana.  Kraljevi i carevi, bundžije, atentatori i vojskovođe, pisci i prosvjetitelji, slikari, skladatelji, izumitelji i drugi, redom: Nikola Tesla, Mihajlo Pupin, Mihailo Petrović Alas, Milutin Milanković, Ivo Andrić, Miloš Crnjanski, Dobrica Ćosić, Desanka Maksimović, Petar Kočić, Vuk Stefanović Karadžić, Sava Šumanović, Stevan Mokranjac, Miroslav Čangalović, ali i Sveti Sava, Stefan Dušan, Karađorđe, Petar II. Petrović Njegoš, Gavrilo Princip, Živojin Mišić i Ilija Birčanin. Poseban spomenik podignut je Milićanima koji su imali udjela u Sarajevskom atentatu i to skupo platili: dvojica su na Veleizdajničkom proscesu u Banja Luci osuđeni na smrt, ali su naknadno pomilovani doživotnom robijom, dok ih je čaj 16, zbog pomoći „Mladoj Bosni“ i atentatorima, pred austrougarskim vojnim sudom osuđeno na kaznu vješanjem, koja je i izvršena.

Ruskih velikana je tek malo manje, a prevladavaju umjetnici, među njima pisci (Lav Tolstoj, Fjodor Dostojevski, Aleksandar Puškin, Sergej Jesenjin) te glazbenici (Petar Iljič Čajkovski, Fjodor Šaljapin), ali i među njima ima careva i vojskovođa (Petar Veliki, Mihail Kutuzov, Georgij Žukov), znanstvenika (Dimitrij Mendeljejev) i svetaca (Sergej Radonješki). Tu je i nezaobilazni svemirski letač Jurij Gagarin, jedini od svih nasmijan, te jedan živ-živcat čovjek; nije teško pogoditi da je riječ o aktualnom ruskom „caru“ Vladimiru Putinu.

Europljana je još malo manje, svega osam, ali će u budućnosti taj broj sigurno rasti. Elem, zasad su tu: Aristotel, Pablo Picasso, Leonardo da Vinci, Isaac Newton, Albert Einstein, Wolfgang Amadeus Mozart, William Shakespeare i Maria Curie. Ostali su nam još Indija i Kina, a rezultat je trenutno 2 - 2: na jednoj strani su Mahatma Gandhi i Rabindranath Tagore, a na drugoj Konfucije i Deng Xiaoping.

Eto dokaza kako jedno malo i mjesto i jedan veliki čovjek mogu napraviti svjetska čuda! Skoknite u Miliće, usput ili maksuz, sigurno se nećete pokajati!

Ja ću, pak, skoknuti do Nove Kasabe, u ratu preimenovane u Dušanovo; pojma nemam šta je sad „na snazi“?! Spominje je još „kolega“ mi Evlija Čelebija, nazivajući je krasnom. Nisam, međutim, u Novoj Kasabi ili Dušanovu zbog „krasnoće“, davno je Evlija jezdio ovdašnjim putovima, davno je nestalo svega što je vidio. Povod je znamenita Musa-pašina džamija, posebna u odnosu na sve druge po tome što su joj munara, kapija, mihrab, minber, temeljni ćošetnjaci i obrubi prozora izrađeni od rijetkog kamena, zelenog andezitnog tufa, koji je do prije pedesetak godina vađen u obližnjem selu Rajići.

Eto, dakle, još nečeg originalnog na milićkom području. Džamija je tijekom rata srušena, ali je obnovljena u originalu, čak s jednim nemalim „detaljem“ s kojim je još vjernija nekadašnjem izgledu: umjesto tvorničkog crijepa, kojim je bila pokrivena do rušenja, ponovno je postavljena kaplama (šindra). I to je, koliko znam, jedinstven primjer u našoj zemlji.

Musa-paša je inače bio veliki vezir u vrijeme sultanovanja Ibrahim-hana, malo prije sredine 17. stoljeća, podrijetlom iz fočanskog sela Vikoč. Utemeljio je Novu Kasabu, po planu, vidljivo je iz imena, čaršiju, što nikad nije do kraja postala, ali je, eto, barem njegova džamija tamo gdje ju je dao podići.

U Milićima postoje dvije crkve, starija, Prenosa moštiju Svetog Nikole, te nova, „od prekjučer“, svetog Velikomučenika Dimitrija. Ne spomenuh ih jer ostavih mjesta za jednu puno poznatiju. Nije na milićkom području već u Konjević Polju, općina Bratunac, ali je to ciglih osam minuta od Nove Kasabe. Čak ne znam kome je uopće posvećena, a u javnosti je ionako kudikamo poznatija kao „Fatina crkva“, budući da je tijekom ratnih godina i poraća podignuta na privatnom zemljištu Fate Orlović. O crkvi i o Fatinoj pravnoj borbi da se crkva ukloni s njenog zemljišta napisano je doslovno na stotine tekstova, ne samo kod nas već i po „bijelom svijetu“, a ovo je, ako se odluke nadležnih sudova budu poštovale, posljednja prilika da uslikam crkvu; namještaj i stvari su već iznesene i očekuje se njeno „prenošenje“ na neko drugo mjesto na bratunačkom području.

Kad se spomene istočna Bosna, mnogi samo odmahnu rukom u stilu „ma bez veze, nema tamo ničeg zanimljivog!“ Milići i ostalo gdje zavirih živi su dokaz da takvo što mogu reći samo oni koji nikad nisu zakoračili u ove krajeve.