Dimitrovgrad: Ususret lutki Pemki i Japancu Shoganu

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Dimitrovgrad je, uz Bosilegrad, jedno od dva općinska središta u Srbiji u kojim većinu stanovništva čine Bugari. Ovdje ih je – a granični prijelaz Gradina je svega dva kilometra od grada - tek malo manje od polovice ukupnog broja stanovnika, Srbi čine četvrtinu, a čak 425 Dimitrovgrađana se, iako Jugoslavije odavno nema, izjasnilo Jugoslavenima.

Gradić s oko 7000 žitelja stoljećima se zvao Caribrod, a onda ga je jugoslavenska vlast, u čast velikog Titovog jarana Georgija Dimitrova, preimenovala u Dimitrovgrad. Mnogi danas ne znaju, ali su Tito i Dimitrov nekoliko godina kovali planove za ujedinjenje Jugoslavije i Bugarske, što je trebao biti zametak buduće Balkanske federacije. Na kraju su se ipak razišli u gledanju na stvar, a Dimitrov je uskoro, 1949., i umro. Većina Bugara i ne gleda baš pozitivno na okorjelog staljinista Dimitrova pa pokušaji da se nekadašnjem Caribrodu vrati stoljetno ime nikad nisu nestali.

Dimitrovgrad je malo mjesto u kome se baš i nema vidjeti mnogo zanimljivog. Jedna „prava“ ulica posred centra, paralelno s njom željeznička pruga Beograd – Niš – Sofija i što ti je – to ti je. Dominira zgrada Centra za kulturu s malim amfiteatralnim trgom i fontanom. Na kraju glavne ulice stoji bista Vasila Levskog, revolucionara i najistaknutijeg borca za oslobođenje bugarskih krajeva od osmanske okupacije, a uz zgradu osnovne škole nazvane po njemu bista borca za slobodu Bugarske i književnika Hriste Boteva. Bljesne poneka starija zgrada, zaostala iz nekih mnogo boljih vremena, a zbunjujuće djeluje kontrast koji tvore nove građevine iza starih zidova rađenih kombinacijom kamena, drveta i ćerpića. 

Prošlogodišnja gripa promovirana u kugu, koja nas, evo, ponajprije zahvaljujući sumanutom WHO-u i neumornim medijskim poslenicima, smara već gotovo godinu dana, učinila je nedostupnim mnoga mjesta na kojim bi se imalo što vidjeti. Tako je i u Dimitrovgradu: Galerija zaključana, kroz prozore nejasno vidim slike, nema nikog ni u turističkom uredu, a uzaludan je i pokušaj da vidim malu muzejsku zbirku u Narodnoj biblioteci „Detko Petrov“. Mjesto jest malo, ali je okolni prostor bio naseljen još u eneolitu, a kasnije je ovim krajem prolazila rimska cesta Via Militaris, čiji su dijelovi nađeni prije desetak godina, tijekom radova na izgradnji europskog cestovnog Koridora 10. Imalo bi se, dakle, šta vidjeti, ali… Na malom platou mala željeznička lokomotiva (ako nije šta drugo), u Balkanskoj ulici bb Kulturno-informativni centar bugarske manjine „Caribrod“ i to je gotovo sve što se ima vidjeti.

Zaključana je čak i crkva Roženja Presvete Bogorodice, sagrađena 1894., jedina i, pomalo nevjerojatno, prva u gradu, starije nije bilo. Tada je Caribrod bio okrajak unutar Bugarske pa su gradnju novčano pomogla i državna tijela. Kad se radi o crkvama, volim starije, ali bih i u ovu ušao rado. Opet samo jedno „ali“…

Jedina svijetla točka, takoreći oduševljavajući detaljčić, zove se Pemka. Lutka je, obučena u bugarsku seosku nošnju i već nekoliko godina stoji ispred ulaza u prodavaonicu „čudnog“ imena; nije „Prima“, nije „Konzum“ niti išta stransko, zove se „Dah tradicije“. Opravdano, to ću vidjeti nakon što uđem, budući da nudi domaće proizvode, od ovdje vrlo popularnog kačkavalja i ovdašnjih začina do sokova, čajeva, raznog zrnevlja, pekmeza i džemova. Čitav prostor ukrašen je onim starinskim zidnim krpama sa šaljivim natpisima, a uza zidove „raste“ vješto oslikana brezova šumica pa prodavaonica pomalo sliči etnološkom odjeljenju kakvog malog muzeja. Sve je osmislila, a i Pemku „rodila“ vrijedna vlasnica Hristina Aleksandrov; gospođa je, očito je, trebala biti umjetnica, ali kad je već nije zapalo, odlučila je svoje umjetničke sklonosti iskazati u prodavaonici.

Caribrod je inače, uz obližnja sela Kalotince i Dragoman, a prema osmanskim tefterima, bio svojina Mehmed-paše Sokolovića, istog onog što je podigao na Drini ćupriju, ali iz toga doba, po svemu sudeći, nije sačuvano baš ništa. Ako već grad ne nudi bog zna što, naći će se ponešto u okolnim selima, a bome i izvan naselja. Prvi mi je na redu spomenik na Neškovom brdu iznad grada, jedan od onih s iznimno tužnom simbolikom. Do spomenika se dolazi nekoliko kilometara dugom makadamskom cestom, a nosi ime Pametnik, što je ustvari samo spomenik na bugarskom jeziku. Ispod postamenta su kosti srpskih i bugarskih vojnika poginulih u  Srpsko-bugarskom ratu,  vođenom 1885. godine. 

Gdje god se taj rat spomene, obvezno se, kao da ima sretnih ratova, doda ono „nesretni“. Rat je, ne spore to ni srpski povjesničari, započeo iz čistog „pasjaluka“ kralja Milana Obrenovića, a službeni povod bilo je pripajanje dijela istočne Rumelije Bugarskoj. To je otprilike područje današnje istočne bugarske od Vidina do Varne. Srpska vojska  napala je Bugarsku i, nakon nekoliko poraza, od kojih je najteži bio onaj u bitci kod Slivnice, početkom studenog, pristala na prekid sukoba. Povjesničari se slažu i u gledanju da je osnovni uzrok poraza bila slaba motivacija srpskih vojnika, budući da im je bilo teško objasniti zašto je rat uopće započet i šta je cilj iz čista mira poduzetog napada na susjednu zemlju. 

Na sav besmisao rata reagirala su i velika književna imena onog doba, proslavljeni bugarski pjesnik Ivan Vazov i veliki srpski pisac Branislav Nušić, inače rođen od oca Cincara, kao Alkibijad Nuša, zbog čega mu je sukob vjerojatno pao još teže nego drugima.

Inicijativu da se kosti poginulih i s jedne i s druge strane pokopaju zajedno dao je tadašnji zapovjednik bugarske vojske u Caribrodu, pukovnik Pačev, i sâm jedan od sudionika besmislenog rata. Kosturnica je započeta u proljeće 1887., kosti su zajedno sakupljali ovdašnji Srbi i Bugari, koji će kasnije načiniti i Pametnik, oko tri metra kocku dugu i široku kocku na koju je dodana piramida. Niko ne zna koliko poginulih je vječni mir našlo ispod kocke, ali se pretpostavlja da se radi o nekoliko stotina uzalud izginulih vojnika koji sad, u smrti, s Neškovog brda nijemo promatraju svoj grad i zavičaj, opominjući žive da se na svaki način klone podjela i neprijateljstava.

U dimitrovgradskom kraju nalaze se i dva manastira. Poganovski je, kod istoimenog sela, stariji i poznatiji, ali i dalji, iz grada je do njega blizu 30 kilometara, dok do Smilovskog, također kod istoimenog sela, treba upola manje vremena. Nije samo udaljenost razlog da krenem u drugi spomenuti, već i Smilovska jezera. Rečeno – učinjeno i, kao što ćemo vidjeti, neću se pokajati.

Neću odmah do manastira, zastat ću malo i u selu, na križanju cesta, odakle jedna vodi ka Staroj planini. Tu je nedavno obnovljena crkva Svetog Vaznesenja, a malo ispod nje spomenik petorici mještana poginulih pod crvenom petokrakom. Slova su toliko izbrisanih vremenom da su imena nečitka; izgleda da nikome nije stalo.

Malo dalje je Etno-kuća Bekov, kroz koju me vodi vlasnik Petar Bekov, ovdje svima poznat kao Perča. Čega tu sve nema, od konjskih kola i kočija do davno zaboravljenog glinenog posuđa i koječega drugog! Usred prostrane kuće s puno prostorija stoji bunar, takvo što vidjeh u Istri ili u Italiji, ali u ovim krajevima toga nema. Jedna prostorija puna Titovih portreta, Josip Broz je Perči Tito :) U sklopu etno-kuće djeluje i restoran, a cijene – i toga ima! – određuju gosti! Fino naruče, pojedu i popiju, a onda sami odvagaju koliko je vrijedilo i šta će iz njihova novčanika završiti u Perčinom.

Do manastira je par kilometara uske, ali asfaltirane ceste. Kad se već primaknem manastiru, prikočit ću pa parkirati – s proplanka se, između stabala, lijepo vidi čitavo selo i plavet jezera utonula u zelen čini se beskrajnog kraškog polja daleko na obzoru oivičenog planinskim vijencem. Uživam kojih desetak minuta, a taman nakon što nastavim ka manastiru, u retrovizoru vidim onisku ljudsku priliku; vruće je, ugrijalo i iz neba i iz zemlje, a muškarac li je, žena li je, ne uspijevam razoputiti, čvrsto, uz pomoć dva štapa, gazi u majici dugih rukava, a na glavi ima kožnu kapu podvezanu ispod vrata. Koji tren razmišljam da ga/je sačekam i povezem, ali iste sekunde odustajem – ovo mora da je neki čudak hodočasnik, bogomoljac u čijoj glavi postoji samo jedna tema za priču, ona vezana za Boga, vjeru i spasenje…

Ugledavši manastir, u istom kadru ću ugledati i jednu od, ispostavit će se, dvije monahinje koje ovdje provode dane i život. Sakuplja sijeno i od naviljaka pravi mravinjce. Ima finih godina, ali radi kao da je dvostruko mlađa. Zazivam joj Boga, upitamo se za zdravlje, ona i odakle sam i ko sam, a ja smijem li fotografirati, jer se manastirska crkva namjestila da ne može bolje. E, to će mi – kaže – reći igumanija, tamo je negdje ispod crkve, ništa bez njenog blagoslova.

Drugu monahinju, ona je ta glavna, zatječem kako okopava zelje. Taj sam i taj, htio bih to i to… U to stiže i „prilika“: muški je, i to – Japanac! Zove se Shogan Kameda, godinama već – ako sam ga dobro razumio, a mislim da jesam – nije vidio Japan, skita se neumorno ovim krajevima, katkad pješice, katkad na biciklu. Živi u šatoru, trenutno postavljenom u dvorištu jedne kuće u Smilovcima, nikud mu se ne žuri, fino mu je, uživa u životu. Za toplijih doba godine zađe u ove planinskije strane, daleko od mora, a kad dođe zima, spušta se ka jugu. Prije pet dana, u nedjelju, bio mu je rođendan pa mu ga, evo, čestitam i želim mu još puno godina lunjanja za kojeg, tamo gdje se utabori, obiđe i izbliza vidi sve zanimljivo na tom području. Donedavno je bio u jugozapadnoj Grčkoj, a rođendan je, vidjeh, proslavio u Safranboluu, u sjevernoj Turskoj, dvjestotinjak kilometara od Ankare.

I mati igumanija – obje monahinje imaju tako čudna imena da sam ih uzalud pokušavao zapamtiti – shvaća da joj je Bog danas poslao dvojicu čudaka pa nam, zamolivši nas da ne fotografiramo ponutricu, otvara crkvu. Nakon što sve fino i bez žurbe pregledamo, poziva nas u konak i iznosi pred nas domaći med. „Dođu ovdje mnogi“, kaže, „ali rijetke pozovemo unutra i ponudimo našim medom. Nema se vremena, mora se raditi“, pravda se.

Ovo je inače jedini manastir u Srbiji posvećen svetim Kiriku i Juliti, što ne treba čuditi, jer na nekoliko takvih naiđoh u Bugarskoj, naprosto je i ovo, kad je građen, bila Bugarska. Crkva je ona prava starinska, mada nije previše stara, godina gradnje 1839. Ikonostas s 15 ikona, mati igumanija ne zna, ali sam po stilu siguran da su ih radili majstori iz Samokova. Bit će da bi arheolozi, da malo začeprkaju oko nje, našli ostatke mnogo starije, vjerojatno srednjovjekovne crkve. Dva konaka, pak, izgledaju kao novi, ali je to tako samo zato što nisu davno obnovljeni. Ispod njih je česma s hladnom vodom, bez nje bi ovo uvijek i zauvijek ostala šuma.

Pljačkali ga krdžalije, harala ga kuga, bio je dom za mnoge nevoljnike, zbivalo se u njemu i oko njega raznih čuda. Danas, evo, okrijepljeni domaćim medom, Shogan i ja se polako spuštamo prema Smilovcima…