Putujte s nama

Ljubovija: Od begova Ljubovića do oca Sergeja, koji će me pokrstiti

Unutra je bazen koji tvori živa voda. Podubok. „Kad odlučiš, tvoje je samo da dođeš. Sići ćeš dolje“, pokazuje otac Sergej na bazen, „zagnjuriti se i ja ću te krstiti. Bez toga nećeš u raj!“
Lifestyle / Putujte s nama | 08. 01. 2021. u 14:11 Milo JUKIĆ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ljubovija, mislim se pijući espresso u donjem, ravnom dijelu varošice, pa može li se zamisliti ljepše ime?

Nastalo je po begovima Ljubovićima što su za osmanskog doba, sve do njegova kraja, ovdje bili sve i svja, vedreći i oblačeći u svim područjima života; samo je još falilo da budu popovi. Radi se o jednoj grani znamenitih Ljubovića podrijetlom iz Odžaka kod Nevesinja što ih 1664. godine – u njegovoj varijanti su Lubzade – spominje i Evlija Čelebi. Kako ono kaže narodna pjesma: Svi su bezi u Hercegovini / al' kad dođe beže Ljuboviću / više bega đavolijeg nema… Inače, po općeprihvaćenom mišljenju, srednjovjekovni plemići koji su se dolaskom Osmanlija prevjerili ili, tako se običavalo reći, poturčili kako bi zadržali imanja i spasili glave. I onda, a i danas nema gdje ih nema.

Ljubovija je malo mjesto, broji svega malo više od 3000 stanovnika, ali s tendencijom rasta i mladom populacijom prosjeka oko 25 godina. Dolje gdje pijem kavu je valjda noviji dio varošice, kafići, prodavaonice, poslovne zgrade, a ono zanimljivog se nabilo u gornjem dijelu, oko crkve Preobraženja Gospodnjeg, za mene jedne od najljepših u čitavoj Srbiji. Novija je, građena od 1932. do 1940., od samo djelomično obrađenih kamenih gromada, pa djeluje mnogo starije i, hajde da tako kažem, dostojanstvenije i gospodskije, u smislu one starostavne gospoštine. I kad pogleda ponutricu, čovjek bi rekao da joj je barem nekoliko stoljeća. Uza sve, na jednom stočiću je – u Ljuboviji sam bio u lipnju – i smrtovnica ovdašnjeg protojereja Dragoljuba Stefanovića, Bog da mu dušu prosti…

Na platou pored crkve spomenik Azbukovčanima palim u Velikom ratu i Narodnooslobodilačkoj revoluciji. Tako se to nekad radilo: serbez ispovijedajte taj svoj opijum za narod, al' mi ćemo vam uz crkvu turiti svoj spomenik.

S druge strane ulice je zgrada Općine i to je najstrože središte varošice. A zašto u strani? Zbog narodne poslovice da se onaj koga su zmije klale i guštera plaši. Mjesto se, naime, prije nalazilo koja tri kilometra odavde, kod polja Drabića, ispod i oko kule Ljubovića, a onda je 1896. godine naišao onaj veliki povodanj, spominjao sam ga u nedavnom putopisu iz Skelana; Drina pomahnitala i naprosto odnijela i kuće i čitavo naselje! E, hajd' sad, Drino – mahnitaj koliko ti je volja, dovde se nećeš popeti!

M.J. | Bljesak.info / Rimski most/Latinska ćuprija u Donjoj Orovici

Spomenuh da je ovaj kraj poznat kao Azbukovica i svi će ovdje reći da su Azbukovčani. Na prvu bi se pomislilo da je ovdje rođen ili živio neki veliki narodni prosvjetitelj ala Vuk Karadžić, ali bi onaj ko bi tako razmišljao – a i sâm sam od tih – promašio ceo fudbal, budući da je termin Azbukovica ustvari iskvarena verzija nekadašnjeg administrativnog termina Has Bukovica. Tako su ovaj predio nazvali Osmanlije, koji su ovim prostorom zavladali s osvojenjem Smedereva, tri godine prije pada Bosne. Hasom je u osmansko doba označavan carski posjed, a car je ovaj kraj zapikao ponajprije zbog bogatih prihoda od rudnika olova u obližnjoj Crnči, najvećem ljubovijskom selu. Eto na kakve se sve zamke naiđe lunjajući našim krajevima… Za srednjovjekovlja su najveći udio u stanovništvu tadašnje Crnice imali – ko će drugi! – Dubrovčani; gdje je bilo dobre rude, nije moglo proći bez njih, a o kakvoj zlatnoj koki se radilo najbolje ilustrira činjenica da papa Kliment IV., jedan od onih što su Katoličkom Crkvom upravljali iz Avignona, u pismu srpskom caru Stefanu Dušanu spominje i Crnču, i to kao jedan od tada najvećih europskih rudnika.

Ja, međutim, neću u Crnču, davno je nestalo i Dubrovčana i rudnika, već u Donju Orovicu pa, uz rijeku Ljuboviđu, makadamskim putom, još koji kilometar dalje. Tamo gdje idem nalazi se stari kameni most, poznat kao Rimski most i Latinska ćuprija. Jedan, ali velik luk, malo manje od 12 metara mu je, visoko iznad rijeke, Ljuboviđa je ovdje brza i silna.  Pokaldrman, s plitkim korkalukom, nekad znatno višim, ali davno srušenim. Nije vitak i elegantan kao, recimo, onaj u Klepcima ili arhitektonski biser kao onaj u Žepi; na svoj je način dopadljiv, ali je graditeljima najvažnije bilo da je čvrst. Obnovljen pa ti se čini da će sad s druge obale izbiti rimska kohorta u usiljenom maršu. Struka, međutim, vjeruje da je podignut nekad u 16. stoljeću, kad je ovuda vodio karavanski put što je spajao Valjevo i Beograd, a gradnju možda inicirali Dubovčani, koji su zakupci rudnika ostali i neko vrijeme nakon osmanske okupacije ovog područja, pa otud i naziv Latinska ćuprija. U blizini samo ostaci nekadašnje vodenice i malo imanje s prizemnicom i malinjakom od koga Ljuboviđa polako, ali uporno otkida grudicu po grudicu zemlje.

M.J. | Bljesak.info / Crkva brvnara u Donjoj Orovici

Nigdje nikog, tek ću u šumi kroz koju se vraćam u Donju Orovicu, i to nakon što na jednom križanju skrenem u svom stilu, na krivu stranu, sresti dvojicu koji za život zarađuju prebacujući drva na trima konjima. Konji kratku stanku za koje pričam s dvojicom koriste da ugrabe koji zalogaj, a moji sugovornici, iako im je posao pretežak, izgledaju sretniji i zadovoljniji od većine ljudi koje svakodnevno susrećem u „civilizaciji“.

U selo se vraćam zbog drugog bisera, crkve brvnare posvećene – na takvu dosad nisam naišao – Saboru Dvanaest Svetih Apostola. Pretpostavlja se da broji više od dva stoljeća. Jedna od najvećih od svih koje vidjeh po Bosni i Srbiji, po izvedbi prilično klasična, s polukružnom apsidom na jednoj i istim takvim trijemom na drugoj strani. Šteta što je krov od lima, kao i na zvoniku pored nje; one naše krajiške, pokrivene daščicama, sačuvale su više prošlog. Vrzmam se okolo, računajući da će se neko možda i pojaviti; i hoće, stariji mještanin koji ima ključ, ali je crkva samo „za viđenje“, ne i za slikanje. Moćna, s drvenim ikonostasom nekakve fine plavozelene nijanse, puno malih ikona, natpisima o ktitorima na ikonostasu s obje strane carskih dveri, ciglenim podom i izvrsno izrađenim svodom. Čiko kaže da je ispod lima šindra, odnosno kaplama; meni ostaje da mu vjerujem. Prilaz crkvi oivičen cvijećem, iza nje ograđen grob prote orovičkog Todora Karasijova i supruge mu Nadežde, Rusa ko zna kako pristiglih u ovaj kraj. Spomenik za života podigla Nadežda i odabrala fotografiju s koje i dalje leprša ljubav. Pored kapije još puno starih nadgrobnjaka raznih oblika; nekad su pokazivali ko je gdje pod zemljom, sad tvore ogradu. Pažnju mi privlači i detalj sa zida crkvene kuće; neki Miodrag Gligorić darovao je 2500 kanadskih dolara za njenu izgradnju, a „za večan spomen svojoj dragoj supruzi Radi“, umrloj u Kanadi, pokopanoj ovdje. Na zaravnici ispred crkve je i središte sela, a Orovičani što uživaju u hladnom pivu ispred prodavaonice „Ravan“ „bježe“ mi ispred objektiva.

Spomenuh prezime Gligorić pa ću onda i podatak da su odavde i korijeni starijima dobro znanog velemajstora Svetozara Gligorića, jednog od najboljih šahista svijeta i neko vrijeme najboljeg izvan Sovjetskog saveza; osvojio je toliko medalja i drugih odličja da mu je malo ravnih bilo u cijelom sportskom svijetu.

Iz Orovice ću u Podnemić, i to zbog spomen-obilježja „junacima Podrinja Drinske divizije i Solunskog fronta i Balkanskih ratova od 1912 do 1918“, kako piše na središnjoj ploči. Pomalo nezgrapno sročeno, nisam baš siguran da sam sve dobro razumio. Uglavnom je spomenik nastao 2010., blagoslovio ga episkop šabački gospodin Lavrentije, a pola ploče zauzela su imena devetorice članova Savjeta Mjesne zajednice Podnemić pa mi nekako izgleda da su spomenik podigli ne samo borcima velikih ratova već (i) samima sebi.

M.J. | Bljesak.info / Bez riječi

Inače je Veliki rat ovdje prošao burno, uz mnogo vojnih i civilnih žrtava, a u nekim selima je, nakon što je nestalo mirisa baruta, „falilo“ više od pola punoljetnih muškaraca. Osim ovog spomen-obilježja, što ga čine krupni kamenovi u stroju, kojim je dodan drveni križ (i na njega kabelom zavezana ona ružna sijalica sa štitnikom :( još jedno se nalazi na Mačkovom kamenu, na planini Jagodnji. Tu su tijekom Velikog rata vođene žestoke borbe protiv austrijske vojske, okolo je ostalo na tisuće leševa, a kasnije je podignuta spomen-kosturnica, izvedena s puno više ukusa nego sve ovo u Podnemiću – kamena kapela s rešetkastim metalnim vratima i kamenim križem na vrhu, stil sličan onom po kojem je „složena“ već spomenuta ljubovijska crkva; moguće da je kosturnicu radio isti majstor, sagrađena je iste godine kad je započeta gradnja crkve. Na drugoj ploči ovdje, u Podnemiću, potpisali se donatori, a na trećoj poseban spomeničić četvorici braće Popović iz Stepanja kod Valjeva što su 1916. godine izginuli na Kajmakčalanu.

Taman sam se spustio u ravnicu, a opet mi valja uzbrdo, želim vidjeti manastir Svete Trojice u Bijelim Vodama. Da, Bijele, nisam ijekavizirao ekavicu, ovdje to, u blizini Drine, tako „klapa“. Ima na ovom području još nekoliko manastira (svetog Nikolaja Srpskog ispod Sokolske planine, na granici Azbukovice i Rađevine, manastir svete Trojice u Čitluku s kopijom znamenite ikone Tihvinske Bogorodice i dugom pričom vezanom za to te najmlađi, manastir Svete Ognjene Marije u Rujevcu), a ovaj biram jer mi tajnovito rekoše da se „ima šta videti“. I ima, ne samo fenomenalan pogled na Drinu i dolinu već i vrlo dopadljiv etno-kompleks „Ognjište“, kojim, među više zgrada rasutih nizbrdicom ispod ulaza u manastir, dominira kula „Rajinovac“, hej, prava pravcijata kula s visokim drvnim tornjem! Tu mi dvojica iskušenika ispričaše kako je kulu otkupio manastir, a sasvim je, kažu, izvjesno da će i ostale okolne zgrade. Inače su iznad ulaza u manastirski kompleks postavljena Sveta Trojica, a s bokova im, na stupovima što tvore kapiju, sveta Petka i sveti Nikolaj. Mladi i vrlo prijazni  monah, sav zabavljen užurbanom svakodnevicom punom posla oko manastira, kaže da slobodno snimam sve osim njega, on „nije obučen kako treba“. Poštujem. Iako noviji, manastir, tek mu je 15 godina, privlači, kažu mi iskušenici, puno posjetitelja žednih vjere, a bilježim i podatak koji pročitah u kompleksu, da je kompletan manastir, na svom obiteljskom imanju, dao sagraditi neki Karađorđe Ristanović sa suprugom i šestero djece. Iz Bijelih Voda odlazim premećući po glavi „upozorenje“ patrijarha Pavla, istaknuto iznad ulaza: „Proći će sve! Samo duša, obraz i ono što je dobro ostaju zauvek…“

M.J. | Bljesak.info / Kula „Rajinovac“

Opet ću prema Drini, sada do etno sela i plaže „Bok“, desetak kilometara od općinskog središta. Gotovo potpuno pusto, korona i ko zna šta, a izgleda baš rajski: pet drvenih kućica, restoran uza samu rijeku, plaža s ležaljkama u pijesku… I upozorenje pored samog ulaza: Moguće naglo povećanje vode. Hm, povećanje vode, valjda razine ili nivoa, ali dobro sad… Uglavnom, odlično mjesto za odmoriti dušu, kao, po svemu sudeći, i „Tadića vajati“, malo dalje, ali ni tu nema nikoga.

Ovdje bih mogao staviti točku na ljubovijski putopis, ali… Saznah da iznad sela Bačevci, zaselak Jasik, postoji jedan „čudan manastir“ i u njemu „neki čudan Rus, nalik 'isilovcima, vidjet ćeš ako ga zatekneš gore!“ Volim svakovrsne izazove, zbog njih se i putuje, a ne smeta mi ni to što, kaže moj sugovornik, mjesto gdje je „čudni manastir“ ustvari pripada Bajinoj Bašti, na granici s općinom Ljubovija.  „Al' to ti je u šumi, nema tu kuća, pazi da ne zalutaš!“

Imam dovoljno vremena pa što ne bih. I ne, neću zalutati, barem ne odmah, mada nisam načisto kud trebam krenuti već nakon što naiđem na prvu prepreku: kiše i bujice dovele su, naime, do odrona i put što vodi prema manastiru je neupotrebljiv. Ima rukom ispisan putokaz na drugu stranu, dvojim da nastavim ili da se vratim? Ma idem pa šta Bog dâ! Onim putom, tako mi je objašnjeno, nije ni daleko, ali ovim idem poprilično, nikad kraja. Putokaza više nema nego udri na sreću. Sreća me dovodi na livadu s nasadima malina, a nasred puta je auto, dalje se ne može. Dozivam i stvarno se neko javlja iz malinjaka. Samo javlja, ne dolazi, i kaže mi da moram nazad, do drugog skretanja pa nizbrdo. Sad shvaćam da ovaj put do manastira vodi kružno, zato mu nikad kraja. Opet dozivam u maline; ima li šanse da malo pomjeri auto, iza ima prostora, da se nekako okrenem, stranato je, i to žestoko, da ne idem u rikverc, ima više od kilometra? Jok, nema on kad! Uhhh… Kako je bilo, zna moj vrat!

Onda nizbrdo, i prilično je strašno; niti znam kako sam se spustio dolje ni kako sam kasnije uspio izaći odozdo; znam da se moj „golf“ derao kao da ga dave ;-). Uglavnom uskoro usred šume ugledah kapiju: manastir Svetih Carstvenih Mučenika Romanovih. Zabranjeno fotografiranje, mobiteli, pušenje, psi, ovo, ono, ukratko sve zabranjeno. Instinkt mi u takvim situacijama kaže da, ako u vidokrugu nema nikog, odmah napravim par fotografija. Da to ne uradih, ne bih imao nijedne.

Stotinjak metara od kapije ugledat ću dvojicu i iste sekunde shvatiti da sam potrefio baš na „čudnog Rusa“. Malo je zatečen, cijenim da sam mu na prvu sumnjiv, barem me tako gleda. Na njemu maskirna bluza, na glavi beretka, pogled oštar koliko makaze za kresanje žbunja što ih drži; krenuo na posao, s njim je i pomagač mu, domaći čovjek.

Da, ovdje su svi dobro došli, ali šta ću tu ja, katolik? Rekao sam mu da sam to jer me je odmah pitao. Sjedamo, odlaže makaze. Bazdim, kaže mi, na duhan, to je ovdje zabranjeno, a što se tiče toga da sam katolik, to nije problem; treba samo moja odluka i on će me krstiti :-O Iako nekoliko puta spominje da još ne zna dobro naš jezik, solidno ga je naučio i prilično dobro se razumijemo.

M.J. | Bljesak.info / Krstionica u manastiru Romanovih

Arhimandrit iguman Sergej Fedorov ili, kako se sam skromno predstavlja, otac Sergej, to je ovaj u maskirnoj bluzi, najveći dio života proveo je u Americi, na poslovima i radnim zadacima – misionar pravoslavlja! Onda se odlučio za promjenu i došao u Srbiju. U manastiru u Bijelim Vodama proveo je tri godine, a onda ovdje, iznad Bačevaca, dakako uz dozvolu Srpske pravoslavne crkve, podigao „svoj“ manastir. Pravoslavlje je, kaže, jedina prava vjera, katolici su zabludjela, odmetnuta braća koja to više nisu i neće biti sve dok se ne vrate pravoslavlju.

Ktitor manastira je također Rus, Vjačaslav Zarenkov, utemeljitelj humanitarne udruge „Stvaratelji svijeta“. Neki Milojko Milosavljević darovao je zemljište; pomišljam da je to onaj treći, što sjedi i jedva da progovori koju riječ, a i to samo da povlađuje ocu Sergeju dok vodimo visokoumnu teološku raspravu. Jer kako će me – pitam ga – krstiti kad sam već kršten, uvijek su govorili ono „ne može krst na krst“? Može, kaže samouvjereno Sergej, zato jer samo pravoslavlje… „Dođi“, kaže mi u jednom trenutku. Vadi ključ i otvara vrata kućice pored koje sam prošao. Unutra je bazen koji tvori živa voda. Podubok. „Kad odlučiš, tvoje je samo da dođeš. Sići ćeš dolje“, pokazuje na bazen, „zagnjuriti se i ja ću te krstiti. Bez toga nećeš u raj!“

Elementi za gradnju crkve dovezeni su iz Arhangelska u Rusiji, ovdje takve niko ne bi znao napraviti, baš onaj poznati ruskopravoslavni stil, pogotovo vidljiv na drvenariji, a gotovo sve je ili od drveta ili drvetom obloženo. Ovdje je, dakle, samo sklopljena i jedina je u Europi – tako kaže otac Sergej – bez ijednog čavla! I živopis ruski, uradili ga polaznici umjetničke škole iz Sankt Petersburga, i nova crkva brvnara, i konak, naravno i ono mjesto gdje će me otac Sergej jednog dana krstiti i tako me vratiti u jedinu pravu vjeru…

Ocu Sergeju priznajem da sam napravio par fotografija. Trebao bih ih, kaže, izbrisati, fino stoji da je zabranjeno, ali mi to ostavlja na savjest. Savjest mi, pak, kaže: Ma objavi, barem jednu-dvije! Tako na kraju ne znam hoću li zbog posjeta manastiru Romanovih i nekoliko slika možda zaslužiti pakao, ali ima način da se to riješi: samo dođem opet, da me otac Sergej uvede u jedinu pravu vjeru…

 

Kopirati
Drag cursor here to close