Zelina: Za kratke putove nema greške, zaboravimo na auto i krenimo pješke

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Sveti Ivan Zelina, to je pravi naziv gradića u Prigorju; skratih ga, ko će ponavljati toliko dugo ime! Kako se zovu stanovnici, ne pitah nikog; po nekoj jezičnoj logici ispalo bi da ovdje žive Svetoivanozelinčani, mada sumnjam da ih iko naziva tako.

U posjet Svetoivanozelinčanima :) dolazim u nevakat, a nevakat je sve vrijeme nakon razornog potresa u hrvatskoj metropoli. Zelina je od Zagreba udaljena zeru manje od 40 kilometara, a bolje joj je bilo da je još toliko; zagrebačka trešnja se, naime, nije zaustavila na granicama metropolitanskog područja već je projezdila i zelinskim krajem. Zato je gradski muzej zatvoren, a ako je obrazloženje na vratima vjerodostojno, da će ostati zaključan do sanacije štete nastale trešnjom, znajući kako je država, svaka od ovih naših, ne samo Hrvatska, agilna i hitra, ko zna kad će opet proraditi. Ima na vratima i plakat neke muzejske izložbe, ali, pogađate, virtualne. Drugi razlog za nevakat – taj će, pak, potrajati još godinama – zove se korona, i samo ću ga spomenuti, a treći opsežni radovi u najužoj gradskoj jezgri.

Dosad su, vjerujem, svi oni debeli kabeli i crijeva zatrpani, sve izrovljeno je poravnano, sve one rupčage zatravljene. U rujnu, kad sam bio u Zelini, nalikovalo je vojnom poligonu za pješaštvo s bezbroj prepreka; pošto su maske na licima, barem strašljivijeg dijela Zelinčana, komotno se u zraku mogao naći i suzavac, da poligon bude potpun pa da između zemlje, kamenja i rupa trčkaram kao nekad „fazani“ u JNA.

Radovi su „dobacili“ sve do zelene površne na glavnom gradskom trgu, ispred zgrade gradskog poglavarstva, a dalje nisu mogli; nije dao, tako bismo to mogli shvatiti svi mi što smo još djeca, partizan s puškom na visokom postamentu, u čijem jednom kraju se sakupilo još partizana kojima dobre Zelinčanke dijele svjež kruh. I bez njih bi onaj s puškom lako sakupio pomoć; eno ga zamahuje prema ravni, a tamo su još tri brončane biste. Umišlja da su njegovi, biste su, uostalom, najčešće i imali narodni heroji, ali ovdje nije tako i pitanje je bi li mu trojica pritekli upomoć.

Jedan od trojice je Dragutin Stražimir (1821.-1881.), po izgledu biste „pljunuti“ Mile Stojić, svećenik, pisac i narodni prosvjetitelj, dugogodišnji ovdašnji župnik; spomenik su mu (i ostala dva su) prije dvije godine podigli Grad Zelina i Družba „Braća Hrvatskog Zmaja“, ne zbog dobrih propovijedi već što su procijenili da je, tako piše na spomeniku, „preteča suvremenog vinogradarstva“. Da, njegove knjige, izuzev jedne, ne govore o vjeri u Boga već u vinograd.  

Dabogda, dakle, da bi skočio pomoći onom partizanu, kao i poznati pjesnik Dragutin Domjanić. Njegova je ona  svima poznata „Za vsaku dobru reč / kaj reći si mi znala / za vsaki pogled tvoj / za vsaki smeh tvoj, fala!“ Takvi će slabo u rat, a još manje ljudi kao što je treći s bistom, Milutin Barač (1849.-1938.), „kemičar, naftaš i prirodoslovac“. Barač je, naime, bio vrstan poslovni čovjek, neko vrijeme direktor najveće rafinerije nafte u Evropi, one u tadašnjoj austrougarskoj, a današnjoj hrvatskoj Rijeci, a kasnije i tehnički direktor svih rafinerija Austro-Ugarske. Ni takvi ne idu u juriš :)

„Granicu“ radova čuva i jedan duguljasti striček, sav napravljen od kore stabala. Živopisna skulptura koja, naravno, budući od drveta, neće trajati vječno i baš me zanima šta predstavlja, ali to neću doznati; prolaznici pojma nemaju, draže im je pobjeći od prašine i buke i otići za svojim poslom, a turistički ured, smješten u istoj zgradi gdje i muzej, također je zaključan zbog šteta od zemljotresa, makar se na čitavoj zgradi svana ne vidi nikakvo oštećenje.

Svratio bih pitati što još ima zanimljivo, pogotovo što je glavna građevina, barokna crkva svetog Ivana Krstitelja, sagrađena krajem 18. stoljeća, također zaključana. Opet, kao i mnogo puta dosad, virim kroz staklo i nije da se baš ništa ne vidi, ali nije dovoljno. Uz glavni su, uvrh crkvene lađe, dva pobočna oltara, propovjedaonica od onih starih, iz vremena dok je barok suvereno vladao ovim krajevima, moćan luster i natpis „Svoj život Njemu darujmo obitelj i dom“ na luku što pravi granicu između lađe i svetišta. Ma da, trebalo bi dodati jedan zarez :) I da, umjesto posvećene vode vjernike čekaju dvije boce sredstava za dezinfekciju ☹

Ispred crkve, oko koje se naselje i razvilo te dalje širilo, još jedan visoki drveni kip s vjerskim motivima, a sveci su se udobno smjestili i u tri niše na pročelju, u srednjoj, najvišoj, čak dvojica; mora da su Petar i Pavao, oni su vječito zajedno. Inače je masivni zvonik, udjenut u središnju os pročelja, navodno sačuvan od starije crkve. Niko ne zna koje i kad građene, a prva se na ovom istom mjestu spominje još 1200. godine; Zelina je tada bila seoski posjed zagrebačkih biskupa pa, eto, ipak neke fajde od Zagreba.

Ima još zanimljivih crkava na zelinskom području, jednu, primjerice, posvećenu Svetim Trima Kraljevima, vidjeh izdaleka, navrh brda, dolazeći u grad. Starija je od one u središtu grada, kao i, primjerice, kapela svetog Petra u Novom Mjestu (13. stoljeće), kapela svete Helene (prije 1500.) i druge.

Ne znam šta je eventualno ukrašavalo izrovljeno središte grada; ako je bilo čega posebnog, sad je uklonjeno. Mimo središta se i nema vidjeti nešto posebno. Ima pored ceste koja vodi ka središtu jedan svetac; tipujem na svetog Antu, mada se ne bih okladio. Podigla ga 1822. obitelj čije prezime u dnu postamenta nisam uspio pročitati. Blizu kipa očito odavno prazna „Zelinska pivnica“. Jedna žuta kuća na drugu stranu, blizu središta, nekad je očito bila ljekarna, čim s obje strane uz ime Gjure Hefflera psikaju eskulapske zmije. Dopadljiva je i lučna kapija blizu pekarne „Kralj“, ali su najljepši detalj parole što su ih bezbeli postavili ljubitelji prirode. Evo, u gornjem dijelu grada, iznad crkve, točno iznad spomen-ploče inicijatoru izgradnje gradskog vodovoda Josipu Bocaku, jedna kaže: „Za kratke putove nema greške, zaboravimo na auto i krenimo pješke“.

Tamo gdje sam naumio pješke bi ipak bilo predaleko, a naumio sam do srednjovjekovne utvrde Zelingrad, pet kilometara od grada. Jest da sam se dvoumio, ima na drugoj strani općine, sjeverno od grada, prema Hrvatskom zagorju, dvorac Bisag, ali sam između dvije ruševine ipak izabrao Zelingrad.

Znam da mnogi od onih što čitaju moje putopise misle da je uvijek i sve lako – odeš u neki grad pa se onda zaletiš na tamo neke zelingrade. Evo, za Zelingrad znam na koju je stranu, ali su putokazi zarasli u grmlje i – eno ima i fotografija – moram stati pa odmaknuti granje da vidim, jer se ime vidi, ali ne i strelica,  na koju stranu treba okrenuti. Sreća nije daleko, makadam kojim se dolazi do utvrde solidan je, a priroda, pogotovo šuma puna sjenovitih proplanaka, uvijek donosi obilnu porciju mira. Zastajem samo kod kipa žene koja je sakupila suvarke i sad će naložiti vatru, ali onakva, s brižljivo svedenom pletenicom, kao da je to uradila da bi postavila novu profilnu sliku na facebooku :) Ne znam, ali pretpostavljam da kip ima veze sa šumarijom, možda su dvije kuće preko rječice baš to.

Zelingrad bi, da onaj Zagreb što smo ga spominjali, u kome su sjedišta svih važnijih državnih institucija i sve bogate kese s dukatima, ima malo razumijevanja, a zelinski gradski oci malo više inicijative, mogao i trebao biti nadaleko poznato turističko odredište. Ne, naravno, sad, trešnja je dohvatila i zelingradske kule. Štoviše, da sam poslušni svjetohodač koji se drži upozorenja i naredba vlasti, Zelingrad bih samo izdaleka pogledao, okrenuo se i otišao, budući da je na ulazu napravljena improvizirana rampa s jasnim znakom, dopunjenim i napismeno, kako je prilaz gradu strogo zabranjen.

Što se mene tiče, uslikat ću upozorenje, prekoračiti rampu i začas me evo u širokom jarku što je nekad opasivao utvrdu. Početci joj sežu u 13. stoljeće, a znatno je dograđena 1490. i 1535., ali nije trebalo proći puno vremena od zadnje obnove, svega kojih stotinjak godina, da ostane pusta. Mijenjali se gospodari, a „plafon“ je dosegnut u doba kad mu je vlasnik hrvatski viceban Pavao Kerečenji, kad se za grad navodi da je raskošno uređen. Danas je najčvršća ostala glavna kula, a dali bi se obnoviti i zidovi dosta čvrstih i očito debelih zidina središnjeg, nekad, pretpostavljam, stambenog dijela. Zidovi s druge strane prostranog unutarnjeg dvorišta gotovo su nestali, kao i oni što su ograničavali drugo, manje dvorište, gdje su se nekad nalazile radionice.

Na obnovi se radi, projekt vodi već spomenuti Muzej, a sufinancira ga, iz Strukturnih i investicijskih fondova, točnije operativnog programa Konkurentnost i kohezija, i Europska unija. Stoji to, s nekim velikim, milijunskim brojkama na zaključanim vratima što vode u središnji dio, a da se radi, vidljivo je i po drvenim konstrukcijama do kojih se ne može doći, a i da može, kako lohotno izgledaju, slabo bi se ko usudio. Također, posred velikog unutarnjeg dvorišta prostrti su veliki plavi najloni, što znači da su u toku i arheološka istraživanja. E, sad, ili je nestalo love, ili je – prije će biti to – radove prekinuo zemljotres. Uglavnom je plan da se – a to, sudeći po sadašnjem stanju, nikako ne može biti skoro – u utvrdi uredi izložbeni muzejski prostor, višenamjenska dvorana za koncerte, izložbe i srodne stvari te, naravno, kutak u kojem će se posjetitelji moći okrijepiti ićem i pićem.

Za sat ili nešto malo više vremena na Zelingrad dolazi samo jedan mlađi par; ni njih dvoje ne mare za upozorenje i evo nas, nijedan kamen nam ne pade na glavu. Da posjetitelja ima, ima, ali je manje znatiželjnih ljubitelja starina, a više, barem sudeći prema vatrištu na platou ispred jarka, ljubitelja roštilja u prirodi. Ako se smjeli planovi o obnovi jednog dana doista ostvare, tu gdje su sad razbacane glavnje i zaostalo suho granje razigravat će se konjanici u plaštovima srednjovjekovnih vitezova vitlajući mačevima i sabljama po zraku punom povijesti.

Ožedni se lunjajući zelengradskim ruševinama pa u povratku svraćam na izdašni izvor u hladovini. Voda je, kažu, piće bez okusa, s čim se nikad nisam složio; ova je vrlo ukusna, hladna i trenutačno utažuje žeđ. Međutim… Žeđ je bila jača od potrebe da zastanem pred poučnom tablom pa ću to učiniti tek kad se napijem vode. Izvor se zove Žlebica. „…a zbog samog kvalitetnog kemijskog sastava vode, stvoren je i mit o afrodizijačkim potencijalima vode. Postoje i svakodnevni korisnici vode sa ovog izvora koji već dugi niz godina koriste ovu vodu kao 'vis vitalis'“ :-O

Vis vitalis, to bi trebalo značiti životna snaga, ali kad se govori o afrodizijaku… Ukratko, eto šta jadni čovjek uradi u neznanju. I valja mu sad živjeti s tim :)