Petrich, prijestolnica Samuilovog južnoslavenskog carstva

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Do Petriča (Petricha) sam stigao ponajviše vođen željom da izbliza vidim još ponešto vezano za proročicu baba Vangu, o čemu sam štošta rekao u putopisu o selu Rupite, ali još više u sklopu plana da iz Bugarske produžim u Grčku, konkretno u Ser, rodno mjesto Gazi Husref-bega. Petrič je, naime, smješten nadomak granice, do nje treba ciglih deset minuta, ali sam, zbog antikoronskih mjera koje baš, blago rečeno, i nisu jamčile dobar provod, odustao od tog nauma.

Gradić ima nešto više od 30.000 stanovnika, što obično znači da će se naći dovoljno dobrih stvari za prosječan putopiščić, ali se to u slučaju Petriča i nije pokazalo baš pouzdanim parametrom. Parkiram gotovo u samom centru, blizu zgrade Općine, tu je turistički ured, mlada djelatnica je raspoložena da mi do zadnjeg detalja kaže što sve zanimljivo ima u gradu, ali kad se sve to zbroji, ispadne poprilično „tanko“.

Povijest je nesporno bogata: zna se da je u blizini grada postojalo naselje tračkog plemena Medi te da su Rimljani imali utvrdu zvanu Petra, od koje i potječe današnji naziv. Ako je od tog vremena, pa i od kasnije bizantske države, i bilo preostalo štogod vrijedno, uglavnom je nestalo nakon što su ovaj kraj, 1395. godine, okupirali Osmanlije, koji su ovdje ostali sve do oslobođenja i pripajanja Bugarskoj, više od pola milenija kasnije, 1912. godine.

Tako je grad takoreći nov, bez objekata kakvi me najviše zanimaju, ali – ima šta ima. A prvo što ima je, blizu Općine, spomenik Antonu Popovu, novinaru i pjesniku, a također – bez toga bi, uzalud mu sve pjesme, teško dobio spomenik – i  partizana i člana najviših tijela Komunističke partije Bugarske. Kao takav je u ljeto 1942. godine uhićen i osuđen na smrt, a posljednja želja mu je bila da se vjenča sa zaručnicom Rosicom Manolovom. Ispunjena, nakon čega je, umjesto na medeni mjesec, poslan pred streljački stroj.

U tom dijelu grada, na gornjem ulazu u stranati park, i spomenik zahvalnosti narodnim „buditeljima“, ilustriran otvorenom knjigom i citatom Pajsija Hilendarskog, bugarskog monaha, povjesničara i pisca iz 18. stoljeća, utemeljitelja bugarskog narodnog preporoda i sveca, koji je najveći dio života proveo na Svetoj gori, o tome kako Bugarin zna svoj rod i jezik. Blizu tog i spomeničić s – ne bijah baš siguran – dvama psima, medvjedićima ili nečem trećem. Onda, lijevo od ulaza na gradsku tržnicu, još jedan, skraćeni obelisk s petokrakom, i to, zanimljivo, opet onom istom Antonu Popovu. Izgleda da Petrič baš i nema velikih ljudi, čim je postavio dva spomenika istom čovjeku, i to na stotinjak metara razmaka; da i drugi sadrži bistu, jedan Anton Popov bi mogao vidjeti onog drugog, odnosno samog sebe.

Glavni trg nije daleko, a usput se mogu razgledati panoi s fotografijama arhitekture i prirodnih ljepota ovog kraja uz jedan moćan panoramski snimak dronom, a na travnjaku pored njih još jedan spomenik, rekoh već u jednom od prethodnih putopisa da ih Bugari postavljaju gdje god se nađe mjesto. Kapetan Nikola Parapanov (1874.-1937.) bio je sudionik ustanaka početkom 20. stoljeća, a onda i vođa onih što su 1912. godine oslobodili ovaj kraj od Turaka, da bi potom sudjelovao i u bugarsko-srpskim sukobima, istaknuvši se u Bregalničkoj bitci, te u Velikom ratu.

Inače je glavni trg u dobroj mjeri klasika: u sredini fontana, s jedne strane gradska knjižnica, s druge povijesni muzej koji, baš sam baksuz, danas ne radi. Cesta se šareni od dječjim ručicama iscrtanih pješačkih prijelaza i štokakvih slovnih zagonetki za iskonjake. Od drugih je različit zbog korintskog kapitela, udjenutog u staklo i postavljenog na neku vrstu počasnog mjesta. Izrađen je nekad krajem vladavine Komoda (180.-192.) ili početkom vladavine Septimija Severa (193.-211.). Donesen iz nalazišta Heraklea Sintica, koje sam već opširno opisao u putopisu iz sela Rupite. Tamo ih se nađe „na bacanje“, a pošto su Rupite dio općine Petrič, uzeli k'o svoje. Druga stvar je za zamisliti se: nova poslovna zgrada, a na njoj tabla da je izgrađena od 2003. do 20o5. i da se radi o investiciji inž. Svetline Božikove. I ništa ne bi bilo čudno da me s mramorne table ne gleda i nasmiješena Svetlina!

Vraćam se do tržnice, premoderne za ovakav gradić, čisto da vidim šta ima u donjem dijelu grada. Još jedan spomenik, „Poginulim za Domovinu“, sudionicima Balkanskih ratova i Velikog rata, kao i poginulim u događaju poznatom kao Petrički incident. Bilo je kraj listopada 1925., grčki graničar je nesmotreno ušau u bugarski teritorij, bugarski vojnici su ga zaustavljali, a kad nije stao, pucali u njega. Izbila je pucnjava, a sve je to i tadašnjem grčkom nacionalističkom diktatoru, generalu Theodorosu Pangalosu, došlo „k'o kec na desetku“; naredio je napad u kojem je grčka vojska nabrzinu zauzela deset bugarskih sela. Bugari su uzvratili i otjerali Grke. Incident je ekspresno riješila Liga nacija, a rezultat je bio uništena i spaljena sela, 19 žrtava na bugarskoj i čak 120 na grčkoj strani, barem prema bugarskim izvorima, te Pangalosov izborni krah. Eto, malo povijesti o kojoj ne znamo gotovo ništa, valjda nikog nisam ugnjavio.

U parku gotovo bez ikakvih sadržaja puno lišća i sjena, popločana staza i postolje nekog spomenika koga više nema, bezbeli iz socijalističkog doba. Bila bi i rječica vrlo zanimljivog imena, zove se Luda Mara, ali je ljeti, tako i sad, nema ni toliko da se parkovski mravi bućnu i okupaju. Još spomen-ploča Mihi Popovu, prvom kmetu – tako ovdje zovu općinskog načelnika – nakon oslobođenja 1912., bit će Antonovom rođaku, na mramornom zidu Općine i to bi bilo to.

Točnije, bilo bi da nije babe Vange. Neko je možda pomislio da sam, posjećujući Rupite i njenu crkvu, rekao sve što sam imao o njoj. Nisam, ipak su o njoj pisane knjige i snimani filmovi, a život je, najveći dio, provela upravo u Petrichu, u ulici koja se sada zove Vangina. Kuća joj je, unatoč protivljenju rodbine, pretvorena u muzej – država joj je napravila i baš je briga za rodbinu.

Kao i u kompleksu u selu Rupite, i ovdje vlada gužva ispred ulaza pa i sam moram sačekati petnaestak minuta dok skupina koja je unutra ne završi obilazak. To da uđem samo u dvorište, usred kojeg među cvijećem i ukrasnim grmljem stoji baba Vangina bista. Kuća k'o nova, s balkona vise zastave Bugarske i Petriča. Nakon još petnaest minuta čekanja, evo me unutra. Puno nas je, prostorije su ipak uske za takve posjete, ali je kustosica strpljiva i staložena pa niko nije uskraćen ni za jednu informaciju.

Kad sam pisao o Vangi u selu Rupite, nisam spomenuo da se, iako slijepa, u 30. godini, 1941., udala za Dimitra Gušterova, a ovu kuću sagradili su šest godina kasnije uz, već rekoh, obilatu državnu pomoć. Iako je posljednjih 15 godina života posjetitelje primala u Rupite, svake večeri se vraćala kući u Petrič. Sve je, tvrdi kustosica, ostalo isto izuzev vitrina na samom ulazu: tu su Vangine osobne stvari, fotografije, torbe, odjeća, darovi ljudi koji su joj dolazili, čak i papuče pored kreveta u spavaćoj sobi, kao da je nakon buđenja otišla u kupatilo pa će, pipajući kao i svaki slijepac, uskoro ulazati u sobu.

Pokućstvo prilično luksuzno, imalo se, moglo se. Na katu molitvena soba s brojnim ikonama, među njima i ona Majke Božje, za koju su mnogi vjerovali i vjeruju da je čudotvorna. Tu je i tzv. Bijela dvorana, u njoj je primala istaknute ličnosti, u njoj se družila s Todorom Živkovom i s njegovom kćerkom Lyudmilom.

Bugarska gimnastičarka Neška Stefanova Robeva posvjedočila je da joj je baba Vanga pred smrt rekla da će „korona biti svuda oko nas“. Korona ili kruna kod Bugara je neraskidivo povezana s ruskim utjecajem pa je Neškova mislila da će se desiti nešto što će dovesti do dominacije Rusa. Pa Neška, što ne reče prije! :)

Da ničeg više zanimljivog nema u Petriču, dosta bi bila baba Vanga sa svim svojim pogođenim i promašenim proročanstvima, a takvih je također bilo mnogo. A ima, ima još zanimljivog, samo se treba zaputiti prema selu Ključ (Kлюч), između planina Belasica i Ogražden.

Zašto tamo reći ću, ali prvo svraćam u selo Borovičene. Nisam, naime, u gradu spomenuo nijednu crkvu,  mada ih ima pet plus samostan svete Petke. Nisu mi se učinile zanimljivima pa odlučih svratiti u neko od sela, tamo se možda nađe neka zanimljivija. Borovičene se spominje već u jednom osmanskom defteru iz 1570., kada je imalo 73 kršćanska i tri muslimanska domaćinstva. Sad ima manje stanovnika, 58, nego tada kuća. Crkva svetog Proroka Ilije nije previše stara, sagrađena je 1903. a k tomu još i temeljito obnovljena. Na zidu prošlogodišnji banner iz na kome sve piše, a da ne piše ne bih imao od koga doznati: na crkvenim vratima katanac, oko crkve i u selu ne vidjeh doslovno nikoga. Niko se neće pojaviti ni dok sklanjam zeleni suncobran s logom nekog bugarskog piva jer ispod njega proviruje spomen-ploča na zidu društvenog doma. Da sam došao za Ilinden, prispio bih na feštu, ovako sam se, priznajem sam sebi, uzalud popeo navrh brda.

A šta se ima vidjeti kod sela Ključ, kojih pet kilometara od posljednjih kuća? Ima, itekako ima, samo treba parkirati ispred restorana „Samuilova krepost“ i, pošto „hanče“ (mali han) ionako ne radi, nastaviti uređenom stazom kroz stoljetnu šumu pa preko mostića preko rječice Strumešnice.

Krepost je u bugarskom jeziku, ako ko ne zna, utvrda, a Samuilo (958.-Prilep, 1014.) je bio bugarski car koji je na području današnje Makedonije, Albanije, većeg dijela Srbije i Crne Gore te sjeverne Grčke i područja Dobrudža u Rumunjskoj 976. godine formirao veliku državu Južnih Slavena poznatu kao Samuilovo carstvo.

Elem, djevojka na porti mi, umjesto leva za ulaznicu, uzima samo osmijeh i začas se penjem ka brdu Kufalnica. Okruglo, ograđeno, kod nas bi za ovakvo brdo rekli glavica. Ovdje je Samuilo od 1009. do 1013. godine sagradio veliki fortifikacijski sustav obrambenih objekata. Ono što je namijenjeno turističkim posjetima samo je djelić od oko osam kilometara nekadašnje utvrde. Jest da je bilo davno, prošlo je više od milenija, ali je i Samuilo ustvari samo dodatno utvrdio nekadašnji trački i ranoslavenski grad.

Najprije se naiđe na neku vrstu, ako se tako može nazvati, dvojne zemunice: dopola u zemlji, sva od borovih oblica, unutra ognjišta, kameni žrvnjevi i ležaji, na zidovima police, između dviju soba mali međuprostor. Kontam, da je dograditi kupatilo i uvesti struju uopće ne bi bilo neuvjetno za život. Uz kamene zidove po strani prislonjene ljestve, to su se stražari penjali prema vrhu brda, gdje se, kažu arheolozi, nalazio visok promatrački toranj s koga se mogla nadgledati cijela klisura. Danas su tu četiri visoka betonska pilona. S druge strane drvene prepreke nalik starinskim ogradama od baskija. U središnjem dijelu Samuilov kip visok, brat bratu, najmanje pet metara. U desnoj ruci mu vladarski palij, u desnoj nešto kao posuda s križem na vrhu, na glavi, podignutoj k nebu, kruna. U masivnim zidovima iza njegovih leđa tužno se postrojili njegovi slijepi ratnici.

Da ne dođoše neki koji su ovdje već bili moguće da bi mi se desio gaf zbog kojeg bih se, kad već budem daleko od mogućnosti da još jednom svratim, gorko rasplakao. Nema, naime, nikakve oznake da se uskom prolazu iza Samuilovog kipa nalazi muzej; doći ovdje, a ne pogledati ga doista bi bio veliki minus. Osim makete brda, nalik snimku glavice dronom, te mnogo panoa s kojih se može doznati sve najvažnije o Samuilu i njegovoj državi, ovdje se nalazi jedna stilizirana, ali i druga, vjerna replika mramorne ploče poznate kao Samuilov natpis. Važan je ne samo za Bugare već i za sve Slavene, pogotovo južne, budući da, izrađen 993. godine, predstavlja jedan od najstarijih ćiriličnih natpisa uopće. Original se, očekivano, nalazi u Nacionalnom muzeju u Sofiji. Mi se ponosimo Humačkom pločom, Hrvatska Bašćanskom pločom i još starijim Branimirovim natpisom, a Bugari, eto, Samuilovim natpisom. 

Natpis je inače nađen podalje od ovog mjesta, u selu German u Prespi, danas u Grčkoj – mještani odlučili podići crkvu svetom Germanu i naišli na nju. U 11 redaka Samuilov pisar i klesar zapisao je uspomenu na njegove roditelje i brata Davida. Sram ga bilo, još dvojicu braće i, to pogotovo, suprugu Agatu ni spomenuo nije :-O

Za 17 godina na tronu vlastite države Samuilo je ratovao protiv mnogih: Bizant, Ugarska, Kijevska Rusija, Hrvatska. Stigao sve do Zadra, ali se onda, neznano zašto povukao. Uglavnom je ratovao uspješno, sve do 29. srpnja 1014. godine i bitke kod Belasice. Ispočetka je u okršajima protiv bizantskog cara Bazilija II. stekao, što bi se nogometnim rječnikom reklo, taktičku prednost, ali je jedan Bazilijev odred prošao s leđa Samuilovoj vojsci. Opkoljeni, mnogi su ubijeni, a preživjeli su se morali predati. Bazilije nije, kao drugi vladari tog doba, odveo zarobljenike u roblje ili ih smaknuo nego naredio da svi, njih oko 14.000, budu oslijepljeni, ostavivši im tek po jednog na svakih stotinu da im bude vodič. Kad je Samuilo, pokušavajući sakupiti ostatke ostataka svoje vojske, shvatio razmjere poraza, strefio ga je, vjeruju povjesničari, infarkt. Bitka se odigrala upravo ovdje.

† U ime Oca i Sina i Duha Svetoga, ja, Samuil, Božji sluga, ostavljam spomen na svog oca i majku i brata na ovom križu. Imena mrtvih: sluga Božji Nikola, [Ripsimia i] David. Napisana godine stvaranja svijeta 6501 [992/93], indikta

Tako nekako, makar ima više čitanja, glasi Samuilov natpis. Sreća, pomislih, da se Samuilo i Bazilije nisu okršili negdje kod nas, recimo oko Tuzle. Teško bi, naime, bilo, a moralo bi se, iz ploče izrezati onaj „sporni“ dio ispred „…ja, Samuil, Božji sluga…“