Samokov, zavičaj predaka Isaka Samokovlije, grad umjetnika i uzengije Kraljevića Marka

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Sjećate li se sirote Saruče, nosača Samuela i dukata što ih je njenom divljem bratu Jakovu tresnuo o prsa? Iako ovaj zapis nema izravne veze s tim, ko ne zna, najbolje da odmah pritisne onaj x u gornjem desnom kutu i nađe nešto bolje za čitanje.

Isak Samokovlija (1889.-1955.) duguje svoje prezime, a sigurno i ponešto duha ovdašnjih predaka, što ga je štedro prosipao u svojim pripovijetkama, bugarskom gradu Samokovu. U vrijeme kad su samokovski židovi podigli sinagogu, 1860., u gradu je živjelo 130 sefardskih obitelji.  Danas ih više nema, tek možda neki daleki i odavno bugarizirani izdanak, a sinagoga je umorna ruševina što broji doslovno posljednje dane.

Samokov je, kad se piše malim slovom, mehanički kovački čekić koji pokreće vodena snaga, nešto, dakle, slično onom što u Bosni još uvijek imamo u Oćeviji kod Vareša. Grad su, vjeruje se, nekad u 14. stoljeću osnovali Sasi, njemački rudari koji su i u našim krajevima znatno unaprijedili rudarsku proizvodnju. Narednih stoljeća postat će ne samo najveći željezni rudnik u Bugarskoj već i u regiji, a naravno da se nije ostalo samo na eksploataciji rude već se vrlo rano ušlo i u njenu preradu. Na tom planu Samokovu je najsličnije Kreševo, budući da su specijalnost obaju mjesta bile kovačke ploče. Ploče, dakako, nisu bila jedina kovačka izrađevina; kovani su još klinovi i sidra, a bezbeli, u manjim količinama, i sve ostalo što je na tržištu imalo dobru prođu.

Ko i pored „žive“ Oćevije ne zna kako izgleda samokov, treba samo otići do izlaza iz Samokova prema Pazardžiku i Plovdivu. Pored potoka je, iznad razine radionice, uz cestu, napravljen mali bazen, a voda iz njega, slijevajući se niz badanj, pokretala bi, da se pusti unutra, osovinu i, preko nje, teški kovački majdan. Replika je napravljena u izvornoj veličini, a u zgradici pored samokova se, uz majdan, nalazi mali muzej s kovačkom vatrom, mijehom, alatom i gotovim proizvodima. Zaključan, a tako „slatko“ bih, makar se sve vidi kroz staklo u kome je čitav portal, „žrtvovao“ dva leva (= 2 KM).

Inače je Samokov, iako povisoko u planinama Rili i Vitoši, širok, prostran grad i za obilazak treba potrošiti barem čitav jedan dan. Drugdje su značajnije građevine često nabijene jedna na drugu, u samom centru, ovdje raspoređene točno tako da ne znaš da li od jedne do druge ići pješke ili autom.

Na ulazu s druge strane, iz pravca Dupnice i 55 kilometara udaljene prijestolnice Sofije dolazećim se odmah daje do znanja da stižu u turističko mjesto: Samokov – grad s poviješću, stoji na lučnoj „slijepoj“ kapiji, a sa strane navedene glavne znamenitosti. Ne sve, jer bi za to trebala kudikamo veća ploča.

U neke se može, u neke ne može; bauk korone kruži planetom pa se u mnoge ispotiha uvukao doživljaj da onih koji će, kao u normalnim vremenima, sjesti u auto i lunjati, ni nema. Nakon makete samokova, ispostavlja se da je zaključana, štaviše se ispod dovratnika našla povelika paukova mreža, znak da vrata odavno nije otvorio niko – i rodna kuća Stanislava Dospevskog, jednog od prvih bugarskih akademskih slikara. Na prvu to ni ne izgleda nešto posebno, posebnije djeluje tek kad se – a sve piše na tabli postavljenoj na zid pored dvorišne kapije – dozna da se radi o pseudonimu Zafira Zografa, sina Dimitra Zografa i nećaka Zaharija Zografa, velikana slavne Samokovske umjetničke škole. Lako je njemu bilo postati to što je postao: umjetnički geni se stoljećima brusili, a praksu je, uz slavnog oca, radio ni manje ni više nego u crkvi svete Nedjelje u Moskvi. Tamo je, u Moskvi i Sankt Petersburgu, i završio akademiju, a od roda je „pobjegao“ pseudonimom i izborom da slika svjetovne teme. Ali, kad se ne da… Turci ga za rusko-turskog rata 1877. uhitili i u Plovdivu ga zatvorili u kavez, a potom deportirali u Carigrad. Tamo je, vjerojatno u nekom zatvoru sličnom Andrićevoj „Prokletoj avliji“, zaradio tifus i…

Uzalud se pokušavam uzverati uza zid, a isti rezultat, nula bodova, postižem i podizanjem aparata iznad zida – valja mi dalje. Do strica mu Zaharija, brončanog, u hladovini travnjaka Povijesnog muzeja. Jest umro mlad, u 43., zanimljivo, također od tifusa, ali je ovdje predstavljen gotovo kao dječarac. Doduše je i on imao od koga učiti, otac mu Hristo Dimitrov također se ubraja u majstore Samokovske umjetničke škole.

Oko muzeja desetci arheoloških artefakta, mnogi vezani za rudarstvo i kovačiju, i bista Nikole Karastojanova (1778.-1874.), utemeljitelja bugarskog tiskarstva i izdavaštva u doba narodnog preporoda. Tajno je – osmanske vlasti, kao i kod nas, nisu dozvoljavale takvo što – u Srbiji nabavio primitivnu drvenu tiskaru i nešto klišeja, instalirao sve to u podrumu svoje kuće i – povijest je mogla početi. Najprije tiskanjem ručno rađenih gravura u bakru i drvetu, a potom i knjižica, uglavnom vjerskog sadržaja. Kad je, 15 godina kasnije, ipak dobio dozvolu, tiskao i prvi bugarski časopis „Ljuboslovlje“. Ujedno je to bila i prva bugarska tiskara. Bila je 1844., šest godina, dakle, prije prvoj broja „Bosanskog prijatelja“ Ivana Frane Jukića.

Bugarski Ivan Frano Jukić zvao se, pak, Konstantin Fotinov (1785.-1858.), a s njim ću se sresti u dvorištu i preko puta velebne zgrade škole koja nosi njegovo ime. U dvorištu stoji njegova bista, a s druge strane ceste on, na klupi, opušten, s „Ljuboslovljem“ u rukama. Iza leđa naslovnice drugih njegovih djela, a baš ih je bilo, i prijevoda, i udžbenika, i onih što su tretirale bugarski jezik i povijest.

Samokov je razmjerno mali grad, ali je, eto, Bugarskoj dao popriličan broj velikih ličnosti, Mora se spomenuti i Čakar Vojvoda (1815.-1855.), odmetnik što je u Rilskoj planini kršio s Turcima, poznat i po nadimku Samokovski barun. Turci ga, iako im je često nanosio žestoke gubitke, uglavnom poštovali, snujući planove kako da ga se riješe, a uspjeli su potkupivši s 500 groša ženu njegovog glavnog pomoćnika Ivana. Bili su joj uzalud kao Judi 30 srebrnjaka, budući da ju je Ivan, kad je doznao za izdaju, skratio za glavu. Čakar Vojvoda stoji u punoj figuri ispred gradske knjižnice „Otac Pajsije“. Ulicu dalje je bista Mihaila Dašina, prvog kmeta, odnosno načelnika Samokova nakon oslobođenja od Turaka, a isto je prošao i Georgi Zuibarov, jedan od zaslužnih za razvoj grada nakon oslobođenja. Spomenike su dobili i neki drugi zaslužni. Tako je pjesnik i revolucionar Hristo Botev ovjekovječen bistom na maloj zelenoj površini u starijem dijelu grada, blizu crkve svetog Nikole, a ima ih još, ali, svaki put kažem, Bugari toliko vole spomenike da ih ne vrijedi nabrajati.

Ne računam tu komunističke dužnosnike poput Petra Georgieva Gobedeva i Petra Esova, koji su dobili spomen-ploče kao ni Asena Terziiskog, nagrađenog bistom blizu džamije, pa Borisa Hadžisotirova; on je, valjda jer nije bio obični proleter već školovan, pravnik, zaslužio kip toliki kao da je nobelovac ili u najmanju ruku mitropolit. Ni trojicu što su – mada u to doba, 1903., ni to nije bila ma stvar – najzaslužniji za uređenje malog, ali starog gradskog parka pa se u njemu našlo mjesta i za spomenik s njihovim imenima. Park se inače nalazi uz gradsko groblje, začudo zaraslo u visoku i gustu travu, a u središtu parka je Bista Petra Popangelova starijeg, začetnika bugarskog skijanja i jednog od najpoznatijih bugarskih sportaša svih vremena.

Samokov je, naime, uz susjedni Borovec, jedan od najpoznatijih bugarskih zimskih turističkih centara, a Popangelov je državni prvak u svim alpskim disciplinama bio 17 godina uzastopno, od 1952. do 1969., dokazavši se usto i na međunarodnim natjecanjima. I nije samo to, nego je popularizirao skijanje i kao trener „stvorio“ čitavu novu generaciju skijaša, među kojima se najboljim pokazao njegov sin Petar, kojise u Svjetskom kupu 11 puta našao na pobjedničkom postolju. Petar mlađi sudjelovao je i na četirima olimpijadama, a u Lake Placidu i Sarajevu osvojio je 6. mjesto. Danas u obližnjem Borovecu vodi skijašku školu i drži vlastiti hotel „Popangelov“. U parku je, a gdje bi drugo, mali spomenik dobio i njemački botaničar Julius Milde (1824.-1871.), mada nigdje ne nađoh podatak da je istraživao i u Bugarskoj. Očito, eto, jest. U velikom, novom parku gotovo ničega osim lijepog restorana i naziva grada ispisanog po sistemu „jedno slovo – jedna boja“, što vidjeh i u nekim drugim ovdašnjim gradovima.

Posebna priča je porta crkve svetog Nikole, u kojoj je pokopano 19 poznatih Samokovaca. Uz Pajsija Hilendarskog, bugarskog monaha sa Svete gore, proglašenog i svecem Bugarske pravoslavne crkve, autora „Povijesti slavenobugarske“ (1762.), tu su i grobovi već spomenutih Dimitra i Zaharija Zografa, Hriste Dimitrova, ali i mitropolita Dositeja i drugih velikana. Pajsije je u novijem dijelu grada dobio i poseban spomenik, najumjetničkiji od svih. U kategoriju „ostalih“, ali vrlo bliskih Samokovu, spada i kip Paraškeve, majke Georgija Dimitrova, više desetljeća čelnika Komunističke partije Bugarske i predsjednika bugarske Vlade. Rođena i pokopana u zgradi sadašnjeg dječjeg vrtića.

U Samokovu sam posjetio nekoliko crkava. Milina: sve su otvorene i ni u jednoj ne kidišu na te kad izvadiš foto-aparat. Milina „na kvadrat“ zbog već spominjane Samokovske umjetničke škole pa bih prije umro nego u glavi i oku odlučio o tome u kojoj su ikonostas i freske najljepši. I ne samo to, kamene kapije i ograde oko crkvi, kutno zaobljene i ukrašene redom crijepa, također su umjetnost. U Djevičanskom manastiru spomen-ploča Vasilu Levskom pored ulaza, četverostrani drveni zvonik na crkvi Pokrova Presvete Bogorodice i plave šare po nadvratnicima i natprozornicima, u crkvi svetog Nikole okrugli prozori u dvorišnom zidu, još ljepši, šestostrani drveni zvonik s oslikanim zidom i tri kupole iza njega. I crkvenjakinja Rumijana, što mi daruje kartonsku sliku čudotvorne ikone Bogorodice Božigrobske iz Jeruzalema pa me vodi pokazati mi Pajsijev, grob mitropilta Dositeja i druge. Onda crkva Uspenja Bogorodičina sa svodom trijema nalik tavanicama mletačkih crkava i malim zabatom na odvojenom zvoniku.

U Samokovu je usprav ostala i Bajrakli ili Jokuša džamija. Nije stara, podignuta je sredinom 19. stoljeća, ali je puno drugačija od naših bosanskih. Vidi se to iako je zaključana, dovoljno je proviriti kroz onih nekoliko centimetara prostora između dva vratna krila, a da nije ni toga, dovoljna bi bila vanjština: munara prije šerefeta ima spiralni ukras, a po kupoli i pročelju oko ulaza cvjetne mustre, kakve su kroz onu rupu na vratima vide i po cijeloj ponutrici. U nas onu u Travniku zovu Šarenom džamijom, a da je po tome, ovdje bi se sve zvale tako, i na njima je, naime, utjecaj Samokovske umjetničke škole očit. Oko džamije je nekad bilo veliko mezarje od koga je ostalo samo nekoliko nišana i ploča što svjedoče da je ovaj kraj imao i vještih kamenorezaca. Možda griješim, ali mi izgleda da je pred džamiju nekim čudom dospjelo i ploča ispisanih hebrejskim; ne znam je li se neko njima podrobnije pozabavio, a pomišljam da je neka možda pripadala i nekom od predaka Isaka Samokovlije.

Osmanskom naslijeđu pripadaju i dvije samokovske česme, Golema ili Česma s naušnicom i Čador ili Šarena česma. Golema česma veličine je omanje kuće, četverostrana, sagrađena 1662. godine u maurskom stilu od masivnih kamenih blokova po nalogu emina sultanove kuhinje, nekog Mehmed-efendije. Među ukrasima česme su i kamena kućica za ptice te ogromna uzengija nalik naušnici što je, po predaji, pripadala Kraljeviću Marku. Voda teče na sve četiri strane, a ni žednih, među koje i sam spadam, ne fali. Čador česma, u ravni ispod Bajrakli džamije, trebala bi se zvati Kišobran česma budući da više sliči ambreli nego šatoru. Sva je u vrtoglavim cvjetnim slikama. Šest bjelomramornih pipa, a vjeruje se da će se onaj ko se napije iz jedne od njih oženiti djevojkom koju najviše voli i želi. Hm, nek' se ja ipak napih na Golemoj česmi :)

Iako je podalje od svega, prošetat ću i do Sarafske kuće. Uzalud, zaključana, jedino što usput doznah za legendu o nastanku. Neki ugledni Bečlija, zvao se Moše Abraham Arie, kaže legenda, imao, baš kao u priči, tri sina. Svi lijepi, al' jedan lijep mimo vas svijet. Elem, vidi ga neka austrijska carica dok se s pratnjom vozila Bečom, „zapika“ ga, naredi tjelohraniteljima da ga otmu i dovedu u palaču. Tamo je svakodnevno dvaput išla u njegove odaje, dok vremešnom caru nije dojadilo pa je 1744. godine čitavu obitelj Arie protjerao iz Austrije. Za početak su se našli u Vidinu, a onda, zbog nekog kijameta, u Samokovu, gdje ih je, kao izuzetno vješte trgovce, pod zaštitu uzeo samokovski emin Ahmed-aga. Najviše su trgovali željezom i kožom, a bili su zaduženi i za ubiranje poreza sve do Dofije, Prizrena i Niša. U neko doba su postali toliko bogati da su imali svoje banke u Carigradu i europskim državama izvan Turske, a prezime su promijenili u Sarafis. Saraf je, znamo, nešto kao bankar, mjenjač valuta, kamatar.

Mislim, duga priča… Uglavnom, dok sam ja doznao štošta o Sarafisima, svratio u turistički ured, nagledao se reljefa na gradskoj knjižnici, popogledao još koju kuću izgrađenu u starijim stilovima, uživao u plavim obrubima potkrovnih vijenaca, nasmijao se prolazeći pored restorana „Korona“, ulaza zakrčenog punim vrećama nečega, potpuno sam smetnuo da je vrijeme za koje sam platio parking već isteklo.

Na kotaču mog „golfa“ sačekala me kandža i broj telefona na koji mogu nazvati. Atanas se stvorio na parkingu za cigle tri minute, a dok je vješto skidao „kandžu“, pozirao mi je za putopis. Čudna mi čuda, pomislih, i ja bih pozirao za 30 leva. Tako mi „kandža“ malo pokvari posjet Samokovu, a onda, napuštajući grad – nakon što mi kroz glavu prođe što sam sve lijepog vidio – samo naglas rekoh jedno „Jazuk!“