Šibenik, Krešimirov grad

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Uskoro će kraj godine 1066., sam' što nije. Zazimilo i u Dalmaciji pa se kralju Petru Krešimiru IV.  nije odmicalo od kamina dvorane u kojoj su se jedni s drugima smiješali mrzovoljni crkveni prelati, oholi plemenitaši i časnici iskićeni tokama što su im korice sablji svako malo zveketale o naslone. „Piši ovako“, pomalo osorno će koji sat kasnije, umoran od vječitih moljakanja vojskovođa i vlastele i  i za ovo i ono, reći pisaru umotanom vunenu pelerinu kao da su navrh Dinare. Božić je, kršten svijet je pustio sav posao, a on zadarskim benediktincima obećao slobodu i zaštitu, ovjerenu jarkocrvenim pečatnim kraljevskim voskom, sad valja održati riječ. Kad je kralj izgovorio „Šibenik“, pisar se malo štrecnuo; dosad to mjestašce nije spominjao, je li ispravno napisati…

Tako nekako snatrim, stojeći ispred spomenika Petru Krešimiru IV. Ni traga osornosti, nemam pojma odakle mi to; gleda me pomalo ljubopitljivo dok prstima lijeve ruke jedva primjetno dobuje po koljenu. Ima malo vjetra pa nisam siguran čini li mi se da mu se usne mrdaju; nešto mi želi reći? Ma popet ću se na postament pa makar…

Ako sad neko očekuje da ću odati šta smo pričali, taj  bi trebao znati da se privatni razgovori, pogotovo s kraljevima, ne stavljaju u putopise, to se čuva za memoare. Eventualno mogu spomenuti nešto manje važno, recimo austrougarske topove dolje, na rivi. „Kako to reče, Austro, šta?“, pa će odrješito, odmahujući brončanom rukom: „Fino rekoh: Ovo je hrvatsko more!“ Ili kad spomenuh kneza i Kneževu palaču: „Tamo ti je sad“, šapuće mi na uho, „gradski muzej, obvezno svrati! Ima i mene, jednom sam se noću uvukao kroz prozor i sve pregledao! Ihaj, sto čuda ima!“

Tek krenuo, a već mi valja odmoriti, bolje reći stati ne bi li se – nije mala stvar popričati s kraljem! – sve što sam čuo posložilo i sačuvalo. Anđeo, šta li je, iznad gradskih vrata zbunjen; mora da me je vidio kod kralja i krivo mu je. Sigurno mozga nešto u stilu „pa ja sam ni stotinu metara od Petra Krešimira, a nikad ne progovorih ni riječi s njim!“ Slično vjerojatno razmišlja i ćelavi bradati knez Marcelo, od koga na prvu pomislih da je svetac, iznuren od stoljetnog posta: dan-noć je tu, stražari bez da su mu i jedan jedincati dan našli zamjenu, a opet nikad nije vidio kralja. I sâm sam zbunjen: sjedim, evo, na rimskom spomeniku, puno ih je poredanih po travi uz more, a učio sam da je antika zaobišla šibensko područje! Otkud onda sve ovo?!

Dan je dug, a Šibenik nije mali grad pa će biti još pitanja bez odgovora. Eto, recimo, nisam se pošteno odmakao od gradskih vrata kod Kneževe palače kad evo još jedna. Primaknem se, pročitam: Nova vrata! Pa ono jest, izgledaju novija od prethodnih, ali su iz 16. stoljeća, zar nije vakat mijenjati im ime?! Hm…

Evo i sjedišta biskupije, sad ću se malo praviti skrušen, može na vrata izbiti biskup i, procijenivši me golim pogledom, poslati u pakao. Apage, satanas! Odoh natrag, prema kralju, mada, i tamo je crkva. Ali dobro, tu su obični svećenici, nije biskup, s njima se može na kraj. Gotički prozori, bogata rozeta, okruglasta kupola na „skraćenom“ romaničkom zvoniku… Da vidimo… Aaa, samostan svetog Frane, pa to su franjevci! U unutarnjem dvorištu čitava izložba barjaka po zidovima visokim kao da je utvrda, a ne samostan. I grbova, i svetaca, plus nekoliko palmi izniklih iz kamena. Na travnjaku Gospa u pozi Mitorajevog „Palog anđela“ u Pizi, samo što nije, kao anđeo, do pola propala u zemlju; anđeo je anđeo, a Gospa je Gospa! Tu je ulaz u muzej, jedan od brojnih u ovom gradu. I, da: nacionalno svetište prvog hrvatskog sveca, Nikole Tavelića, to je ovdje! Nego, dragi sveti Frano, daj mi, ako nisi u kakvoj frci – a nije priša, đava odnija prišu! – javi mi u inbox zašto ovi tvoji crkvu drže zaključanu?!

Po gradu danas fina, ugodna zbrka, a stvaraju je neki mladi ljudi što su iznad glava prolaznika povješali niske dječjih crteže djece, može biti i autoportrete, odreda nasmijane i raširenih ruku, a na kutove, kao prometne policajce za pješake, samo dobroćudne i nasmijane, ostavili drvene figure. Lahore na povjetarcu lako kao nevini dječji osmijesi. Ako je zbog mene, fino, hvala, da zamislim dječju ciku i Šibenik zapamtim još ljepšim nego stvarno jest.

Spuštam se i do crkve Gospe van Grada, tako bi, valjda, trebalo napisati to čudno ime. Naravno da je sad u gradu, po mnogo čemu na dobrom mjestu, ali je nekad, dok je gradskih zidina bilo i s ove strane, ispalo drugačije. Mnogi je podcjenjuju, budući da je, znano je to svima ovdje, podignuta za sirotinju, da se u katedrali i drugim gospodskim crkvama ne miješa s plemenitašima i ne raznosi nečist i smrad bijednog života svog. Pomrla sirotinja i pokapana okolo, po tvrdom kamenjaru, za nju u crkvama i dubokim grobnicama nije bilo mjesta. Groblje uklonjeno, ali i od gospode ostala samo prašina i možda poneka bedrena kost, a ono što je bilo izvan grada ni po čemu ne zaostaje za onim što bješe u zidinama, jer i skromnost zna biti ukras. I ova crkva zaključana :-O Misusovo sveto! Za vidjeti ostaje zvono na ledini, spomen-ploča palim borcima i žrtvama fašističkog terora na neobičnom mjestu te fontanica s desetcima kornjača što, kao i uvijek, nikud ne žureći, plazaju po mahovinom obrasloj stijeni.  I kip donkihotovskog svetog Franje s golubom na dlanu; raspričali se pogledima i ne bih da zasmetan, a taman ga zaustih pitati zašto su oni „njegovi“ zakapijali crkvu.

I u zidinama i izvan njih taman kreneš udaljavati se od crkve i dok ti u odsjaju pogleda sigurno još igra viđeno, opet udariš na crkvu. Mala, umalo da je promašiš, ali bi, ispostavit će se, šteta bila nemjerljiva, jer ćeš doživjeti tren kad jedva zadržiš dah snaći će te dok se primičeš ulazu, kad ugledaš jedan prozor: hej, prozor, reći će sad neko, pa gdje prozor može oteti dah?! Može, itekako može, kad je kao ovaj, renesansni: oko okna bi se dala sakupiti dobra pregršt smokava, grožđa i naranči ili nečeg sličnog, ali isklesanih do u bobu precizno iz nekog ovdašnjeg kamena ljutaca. Stupovi s voćem povezani su vijencem nalik antičkom, a na njemu kameno janje. Neko mu je nekad odbio obje prednje noge, ali svejednako izgleda živo, a čuva ga, kao i voćnu trpezu, razdragani krilati anđelčić. Toranj crkve,  uglavljen u oblake, vidiš izdaleka (Raspitat ću se, crkva je svetog Ivana, a majstor što je klesao grožđice niko drugi do Nikola Firentinac!) Kameni Isus s klečećim kamenim vjernicima stoji iznad jednog ulaza, a iznad glavnog, to pretpostavljam, svetac zaštitnik. I još nešto: turski sat uzidan u zvonik! Ne kažem da se možda ne bi našlo, ali ne vidi se često. Bit će da je amo stigao negdje iz unutrašnjosti, nakon što su Mlečani našli pravu taktiku da Osmanlije iz Drniša, Skradina i okolnih mjesta natjeraju u bježaniju.

I dalje nisam umoran, ali sam ipak siguran da je vrijeme predahnuti, i to dvostruko. Prva polovina predaha je u jednoj crkvi, makar i samo bivšoj: romanička, posvećena svetom Krševanu, najstarija u čitavom gradu, 12. stoljeće, sada galerija, i dalje sa svecem u naslovu. Traje izložba djelima mnogima dobro znanog slikara i kipara Bojana Šumonje, Puljanina i venecijanskog akademca. Inače se gradska jezgra počela razvijati upravo odavde, od i oko svetog Krševana. Sasvim drugi svijet u odnosu na onaj iz koga dođoh. Druga polovina predaha je poslić koji trebam obaviti u sjedištu nacionalnog parka „Krka“; tu već čeka jedna ljupka i susretljiva dama. Evo nas na nekoliko fotografija, a dok mi poziramo, poslić je već obavljen.

Rado bih se još zadržao, ali su me one uske kale već rezervirale i začas sam kod samostana Gospe od Ružarija, koji prolazim bez zastajanja, ali tako ne može kad naiđem na gotičku palaču; da mi ga je vidjeti ko barem minutu-dvije zurio u one monofore i biforu, 500-600 godina stare, a još u uporabi! A sljedeća „znamenitost“ je – u jednom ovakvom gradu to stvarno ne može bez navodnika pa nek' se ljuti kome je do ljutnje – spomen-ploča na kući u kojoj je Okružni komitet Komunističke partije… Popucala, dvije linije od vrha do dna, ali se drži. Našla se neka budala pa stavila ono zloćudno U pored nje, efikasno k'o cjepivo protiv prošlogodišnje gripe promovirane u kugu. Al' znamo, budala i paprati…

Ne snalazim se više, znam samo da je sad na redu samostan svetog Lovre, još jedan franjevački. Više ni ne gledam je li crkva otključana, a smio bih uložiti koju paru da nije. Manje važno, ima nešto bolje, a to je samostanski mediteranski vrt. Sad će nevjerne Tome ne samo reći isto ono kao i za renesansni prozor već i kliknuti x u kutu ove stranice, ali ni ovo nije neki obični vrt, već jedini ovakav u Hrvatskoj: učetvoren još za srednjovjekovlja pa podijeljen križnom stazom sa zdencem u središtu, a okolo začinsko bilje, mirisavo kao duša sveca. Ako mene pitate gdje u Šibeniku popiti kavu, možda i doručkovati ili ručati, odgovor je jasan: ovdje! Vrt je, naime, ujedno i dvorište hostela, može se, dakle, usred mirisne kupke, i prespavati.

I vidjeti, odatle je najbliže, tvrđavu svetog Mihovila. Šibenikom sam kružio ljetos, turista je bilo prilično, ali je – za ne povjerovati! – ulaz u tvrđavu – zaključan! Između Lovrina mediteranskog vrta i tvrđave je stari šibenski grad mrtvih duša, groblje s crkvicom svete Ane. „Crkvica“, stoji na ploči, „sagrađena bogoljubstvom i brigom braće Vicka i Dume Persen“. Slovni font originalan, kakav word, kakvi bakrači.

Onda crkvica Svih Svetih, tužna i zaboravljena od svih osim nemaštovitih grafitaša, inače – ima li ko da će ga začuditi? – članova nogometne navijačke skupine „Funcuti“. Bolje bi bilo da su je, kad su već svi ostali, i oni zaboravili i zaobišli, ali, eto, nisu. Čista je i jasna spomen-ploča što podsjeća na odbijanje Šibenčana da se 1378. godine predaju Mlečanima. „Predaja nam se treba nametnuti mačem a ne riječima“, tako piše na blistavom mramoru, a ja ću ovaj put prešutjeti, ni spomenuti neću, da fale zarez i uskličnik. Renesansni grb i natpis iz 16. stoljeća o tome kako je „ovdje nekad tvrda stijena bila, ali je, brigom dobrostivog načelnika, uglađena u ravan put“ ne sijaju, ali se, s obzirom na pozne godine, drže živo, čak i živahno. Ploča iz doba bratstvojedinstvujućeg socijalizma mnogo, ne vrijedi ih nabrajati.

Ne spominjem ni da katedralni toranj svako malo proviri između zgrada, zove, mami, ali ne pretjeruje niti se dodvorava; naprosto za to nema potrebe, dobro zna koliko vrijedi i siguran je u sebe. Otimam se, mada je to, dakako, samo privremeno, pa zumom iznad krovova dobavljam jednu od brojnih šibenskih utvrda; možda i ne bih, ali iznad nje strši višemetarski odašiljač ili takvo što, a to mi je – čast Šibeniku i Šibenčanima – bljak na desetu :( Ni sam ne znam kako sam se opet obreo blizu Gospe van Grada, ali sam barem okrenuo na kontra stranu i izbio pred – valjda zbog bogato izvedenog baroknog zvonika – jednu od najljepših šibenskih crkava, pravoslavnu, posvećenu Uspenju Presvete Bogorodice. Nekad, do početka 19. stoljeća, bila katolička, a onda je, 1810. godine, odlukom Napoleonove uprave, ustupljena tada već brojnim šibenskim pravoslavcima. Danas je saborna i glavna u Eparhiji dalmatinskoj, a i ne bila, ovako moćna. Uz nju, naravno, i vladičanski dvor. Šteta što je u tijesnoj ulici pa teško staje u objektiv.

Samo koju minuticu dalje je crkva Svetog Duha, u mnogo čemu umanjena kopija katedrale, s tim što joj je umjesto lúka iznad vrata zabat, a zvonik iznad pročelja. Rozete sam prestao spominjati, ali ova, barokna, posebna je pa moram. Ulice zakučaste, nisu ih redali za pravljenje putopisa, pa ću opet nabasati na crkvu svetog Ivana, a blizu je Muzej pobjede; na prozoru pored ulaza slika partizana dok ulaze u Šibenik, jedan čak negdje „oslobodio“ bicikl, i zvijezdom petokrakom. Zaključan. Pa barokna palača Mattiazzi, s grbom na dovratku i mnogo drugih zanimljivih detalja, pa, na spoju zidova gotičke kuće iz 15. stoljeća, ukrasni kutni stup, a na drugoj, iz istog razdoblja, grb s prikazom jednog sa samostrelom, pa palače Šižgorić, Galbianni, Divinić, Rossini i druge, pa Juraj Dalmatinac s katedralom u ruci, Stube Dragojevića i evo me ispred crkve svete Barbare, malog čuda gotike, sa satom i grbovima s lijeve strane, svetim Nikolom u niši iznad ulaza te, na sjevernoj strani, gotičkim prozorom s prikazom liječnika, zavjetom šibenskog liječnika Marka iz 1419. Sagrađena oko 1400. godine, danas služi kao Crkveni muzej.

Ko išta zna o Šibeniku, jasno mu je da već neko vrijeme praktički kružim oko glavne šibenske građevine, katedrale svetog Jakova. Šećer na kraju, jer se katedrala općenito smatra najznačajnijom građevinom 15. i 16. stoljeća na tlu današnje Hrvatske. Od 2000. godine na UNESCO-voj „vječnoj listi“ svjetskog kulturnog naslijeđa.

Neću, naravno, ni pokušavati opisati je. Zgodno je što se može vidjeti i uslikati sve, baš svaki detalj, ali je takva da naprosto ne može stati u putopis, o njoj se, znamo, pišu radovi i čitave knjige. Uostalom, jest Presvijetla Mletačka Republika davno propala, al' mnogo što još podsjeća na nju i pitanje je ne bi li me kakav skriveni vremeplov, ako bih štogod omašio, učas ugurao u mletačku hapsanu ili, još gore, na galiju, pa da beslam do sudnjeg dana. Ili bi neki od biskupa, a evo im grobnica po podovima i po zidovima, bacio na me anatemu. Odnekud s okolnih brda sigurno još motre i duhovi Osmanlija, nikad oni neće odustati od toga da Šibenik bude njihov, a možda će me neki Morlak, stoljećima skriven u sunčevim zrakama što udaraju kroz onu gornju, manju rozetu, bez puno priče zveknuti po glavi, uzeti za jaku i izbaciti van. Eventualno bih se mogao udružiti s nekim habsburgovcem, oni su došli kasnije, „na gotovo“, kao i ja danas, ili, po istom načelu, s nekim Napoleonovim grenadirom pa nas tada niko ne bi dirao i onda bih mogao pisati i pisati.

Inače je – to sasvim smetnuh – Šibenik nekad „bio Bosna“. Tako će neki reći, budući da se zna da je krajem 14. stoljeća potpadao pod vlast bosanskog kralja Tvrtka I. Kotromanića, a malo potom kneza Donjih kraja, hrvatskog potkralja i splitskog hercega Hrvoja Vukčića Hrvatinića.

Umalo je, 1687., postao i dijelom Bosanskog ejaleta, ali se Šibenik, pod zapovjedništvom mletačkog baruna Christopha Martina von Dagenfelda, uspio oduprijeti jednomjesečnoj opsadi oko 25 000 osmanlijskih vojnika. Pitanje je kako bi se, da je Šibenik pao, razvijao i završio Kandijski rat na dalmatinskom području.  

Za sam kraj: „The Guardian“ je novina kojoj ne vjerujem previše kad piše o politici, ali kad pravi popis europskih gradova najljepših za život i Šibenik, u kategoriji gradova uz more u južnoj Europi, stavi na sami vrh, tada mu itekako vjerujem. I tata bi, sine… :)