Dan kad je carica Marija Terezija ograničila progon vještica u Hrvatskoj

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Dana 26. ožujka 1756. godine usvojena je u Hrvatskom saboru zakonska odredba po kojoj sve presude u slučajevima progona vještica i čarobnjaka moraju se poslati carici i kraljici Mariji Tereziji na osobnu potvrdu.

Dakle, hrvatski su sudovi i dalje mogli voditi procese protiv vještica, no prije izvršenja presude morali su tražiti dozvolu vladarice.

Marija Terezija u Općem zakonu o kaznenom sudskom postupku kritizira narodno praznovjerje koje smatra odgovornim za progone te njime nastoji spriječiti daljnja suđenja. U skladu s tim načelom, zakon je predvidio mnoge mjere opreza ne bi li zbog čarobnjaštva stradali nevini ljudi.

Marija Terezija na taj je način željela spriječiti zloupotrebe vještičjih progona u Hrvatskoj. Nijedna žena više nije mogla biti spaljena bez njenog pristanka. Marija Terezija i sama je vjerovala u vještice, no bila je svjesna da sudovi mogu činiti greške i osuđivati nevine žene na smrt. Zanimljivo je da su procese protiv vještica vodili i civilni sudovi i inkvizicija u okviru Crkve.

Progon vještica u Hrvatskoj odnosi se na sudske progone protiv osoba koje su smatrane vješticama ili čarobnjacima u hrvatskim krajevima krajem srednjega i tijekom novoga vijeka.

Početkom 17. stoljeća u hrvatskim se procesima protiv vještica javilo tadašnje europsko shvaćanje o vješticama udruženima u tajnu sektu te da povremeno održavaju velike sastanke na kojima lete namazane čarobnom mašću.

Sastanci su se održavali noću, a kao mjesta sastajanja se u spisima najčešće spominju raskrižja puteva i obližnje planine (u Hrvatskoj su to najčešće Medvednica i Klek). Na sastancima su se vještice gostile raznim jelima i pićima, naročito gibanicom, a neke od njih su na suđenjima priznale jedenje ljudskoga mesa.

Vjerovalo se da tim gozbama prisustvuje i sam đavao, s kojim žene u izuzetnim slučajevima (na sabat) i spolno opće. Đavao je opisan kao muškarac, a na torturama se navode i neka od njegovih brojnih imena: Primus, Matić, Markaj, Lucifer, Kralj, Silnjak, Gasperl itd.

Kazneni postupak protiv vještica i čarobnjaka u ovim su krajevima vodile tri vrste sudova: sudovi slobodnih kraljevskih gradova, županijski sudovi i vlastelinski sudovi pojedinih feudalaca. Sudovi slobodnih kraljevskih gradova bili su istovjetni s gradskim poglavarstvom, a činili su ga gradski sudac i prisežnici.

Županijskim sudovima predsjedavao je podžupan, a sudsko su vijeće činili plemićki sudci i podsudci županije te ostali županijski dužnosnici.

Vlastelinskim su sudovima upravljali suci postavljeni od feudalnog gospodara. U slučaju čarobnjaštva samo je javni tužilac (fiškal) bio ovlašten svojom tužbom pokrenuti postupak pred sudom.

U ispitivanjima u sklopu sudskih postupaka koristile su se tzv. ljestve, koje su omogućavale rastezanje ljudskoga tijela. Sudske komisije za mučenje nisu poštivale nikakva pravila o ograničavanju mučenja nego su okrivljenika (najčešće su mučene žene-vještice) tako dugo mučili dok ne bi priznala optužbe.

Po priznanju, optuženicu bi često snašla i smrt u obliku lomače. Većina vještica osuđenih na smrt bila je prije spaljivanja pogubljena, bilo da im je prije odsječena glava ili su užetom ugušene, no dio ih je i živima spaljen.

Inače, još 1740. Marija Terezija izdala je opću odredbu za sve austrijske zemlje, prema kojoj su se sve izrečene presude morale njoj osobno podnijeti na potvrdu. No, ta odredba nije vrijedila u Hrvatskoj i Ugarskoj, iako se sama kraljica ubrzo počela zanimati za hrvatske procese protiv vještica, u kojima su se vršile brojne zloporabe i nezakonitosti.

Prema odredbi iz 1756. godine hrvatski su sudovi i dalje mogli voditi procese protiv vještica i čarobnjaka te donositi osude, ali te osude nisu mogli izvršavati prije kraljičine potvrde, čime je Marija Terezija stekla nadzor nad tim procesima u Hrvatskoj.

Korak dalje carica je otišla a 1758. godine kada je donijela novu odredbu prema kojoj sudovi u Hrvatskoj i Slavoniji više nemaju prava voditi procese protiv čarobnjaštva bez posebne kraljičine dozvole.

Nakon 1758. godine u spisima i raznim dokumentima nisu pronađeni opisi daljnjih sudskih postupaka.