Kutjevo: Sedamdeset „recki“ carice Marije Terezije i baruna Franje Trenka

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Jedno od najmanjih naselja u Hrvatskoj sa statusom grada je Kutjevo: po posljednjem popisu na području grada živi 6247, a u samom Kutjevu svega 2440 stanovnika, koliko imaju i neka slavonska sela. To je, međutim, samo još jedan dokaz da slogan „I malo je lijepo“,  uza sve ostalo što nećemo nabrajati, vrijedi i za gradove. I zanimljivo, a glavni adut je, naravno, „graševina“.

U Kutjevo sam, nemajući pojma da je tog dana kirvaj, potrefio na blagdan Male Gospe. Na ledini pred crkvom podignut oltar, ukrašen slikom Gospe Kutjevačke, a oko njega nigdje nikog; služene su, kažu mi, već tri mise pa se narod razišao. Vidim i gdje: oko glavne ceste, između središta mjesta i dvorca, živi džumbus od ringišpila, šatri i tezgi na kojim nema čega nema.

Naravno da mi je prvo odredište – kirvaj, iako bih se kao i svako normalno dijete najradije odmah zatrčao na tobogan ili među električne autiće, može i pričekati – najstarija vinarija u Hrvatskoj. Naći ju je lako, parkinga ima, ali me u brige baca nadasve ljubazni portir (takvim će se pokazati doslovno svi Kutjevčani s kojima tijekom dana stupim u bilo kakav kontakt!): kirvaj je, Dan Grada je, i u poduzeću rade samo najnužnije službe. To bi, prevedeno u stvarnost, reklo da ću vrlo dabogda vidjeti beskrajne podrume pune bačvi i mnogo što drugo vezano za ovdašnju vinarsku tradiciju, započetu još 1232. godine. Neće, međutim, proći ni pet minuta, a pred portom će se „stvoriti“ gospođa Marijana Glavaš, i to ne da mi objasni da od obilaska nema ništa već da uzme ključeve i povede me u polumrak kutjevačkog vinskog carstva i kraljevstva.

Prije toga će mi u nekoj vrsti prijemne sobe za goste, i zvane, i nezvane kao ja, pokazati police pune „graševine“, „rizlinga“, „muškata“, „maestosoa“, „malvazije“…, a obići ćemo i suvremene pogone s duguljastim inoksnim buradima što su, kolike su, pod svezale s krovom. Dvorana s bačvama u podzemlju je toliko da bih se, da sam od Marijane dobio ključ i krenuo sam, začas izgubio, a sad zamislimo koliko je onda bačvi! Nakon poprilično tunela, u jednom se nađoh i ispod najveće kutjevačke bačve: izrađena je od slavonske hrastovine, a u nju stane nevjerojatnih 53.520 litara vina! Ima dvostruko dno, a razlog je želja naručitelja da joj ono vanjsko bude oslikano, odnosno uljepšano rezbarijama. Prostora je toliko da je stala čitava jedna vinogradarska priča, možda čak i roman. „Mama graševine“, kako je ovdje zovu, donedavno je bila i najveća u ovom dijelu Europe, a onda su u Erdutu, prije 30 godina, napravili još veću.

Obilazimo i dio također podzemnog kompleksa sa spremištima omeđenim zidovima, a zavirujemo i u arhiv, u kome je, među oko 65.000 butelja, najstarija vinska kapljica pouzdanog datuma datira iz 1947. godine, otkad se čuvaju sve sorte svih godišta. Neka se, stara i po više od 50 godina, i danas mogu kupiti, a cijena je prava sitnica :) pa boca od 0,7 litara „graševine“ ili „pinota“ iz 1960. stoji „svega“ 1.625 kuna. Ovdje, inače, ne daju reći da vino stari, ne, ono, kažu Kutjevčani, „putuje kroz vrijeme“.

Povijest kutjevačkog vinarstva ukratko, a odlično ilustrira šestero buradi u jednom od tunela. Radi se, naime, o šest vlasnika vinarije od davne 1232. godine. Na prvoj je duborez posvećen cistercitima, znanim i kao „bijeli fratri“. Oni su te 1232. godine ovdje utemeljili opatiju Vallis Honesta de Gotho, ali i prvi vinski podrum. Iz straha od Turaka 1529. godine napuštaju Kutjevo. Druga bačva pokazuje razdoblje 1536., kad su Osmanlije zauzeli ove krajeve, pa do 1691., kada će otići u nepovratnu povijest. Zanimljivo, crkvu što se nalazila gotovo iznad samih podruma do temelja su srušili, ali podrume, makar islam baš i ne voli čari vina, nisu. Osam godina nakon što su Kutjevčani ugledali Turcima leđa podrume preuzimaju zagrebački isusovci. Iako su se zadržali razmjerno kratko, svega 74 godine, ostat će zapamćeni po tome što su već 1698. godine na ruševinama podigli novu crkvu, a 1725., pored nje, i velebni barokni dvorac. O isusovačkom razdoblju – sigurno bi trajalo i duže, ali je te 1773. dokinut isusovački red – govori treća bačva, a četvrta o Kraljevskoj ugarskoj dvorskoj kancelariji, koja će se, preko Naukovne zaklade (Fundus studiorim), kojoj ih daje u najam, starati o podrumima sve do 1880. Plemićka obitelj Turković postala je vlasnikom na dražbi održanoj 1882. i njihova je peta bačva. Baruni Turkovići su vinariju, u dobroj mjeri, vidjet ću po mnogo čemu, i čitav kutjevski kraj, držali do 1945., kada im „narodna vlast“, kao i drugdje, otima sve što su stvorili kroz tri obiteljska naraštaja. Tako je šesta bačva, naravno, posvećena socijalističkom razdoblju.

Prošlo i njihovo, a neko je morao biti vlasnik. Onda se „odnekud“ pojavio gospodin Enver Moralić i iskeširao što je trebalo iskeširati, osvježivši novim kapitalom vinariju i čitavu kutjevačku tradiciju. E sad, onaj kutak sa šestero buradi toliko je širok da za sedmo nije bilo mjesta pa je Moralićevo postavljeno posebno, sa strane, ako sam dobro razumio, privremeno, dok se ne osmisli neki bolji način da se svih sedmero buradi nađe na jednom mjestu. Danas je „Kutjevo“ d. d. sa 650 zaposlenika najveća tvrtka u Požeško-slavonskoj županiji, a kad se tome doda oko 1000 kooperantskih ugovora, jasno je da i mnogo više ljudi kruh svagdanji zarađuje ovdje.

Čast svima, od cistercita pa do Envera Moralića, ali je glavna atrakcija kompletnog podruma jedan stari kameni, prilično neugledan okrugli stol. Elem, krenula mlada, tek krunisana carica Marija Terezija posjetiti Osijek i stala odmoriti u Kutjevu, gdje ju je dočekao barun Franjo Trenk. Naravno da je galantni pukovnik, rođenjem Kalabrez, želio carici pokazati vinski podrum i ponuditi je najboljim vinima. Ali vino, vino… Nakon kušanja nekoliko sorti, carica i barun su naložili posluzi da napusti podrume i zaključali se. Ne zna se je li i kad Marija Terezija stigla do Osijeka, ali je, kaže legenda, u podrumima ostala punih sedam dana i noći. Kad su napokon izmilili na svjetlo dana, sluge su na zidu ugledali detalj koga prije nije bilo, 70 recki što ih je pomno usijecao barun Trenk. Od „pokućstva“ su imali samo ovaj kameni stol pored koga, evo, stojimo Marijana i ja. Sada je ravan, ali je, pričale su zadivljene ženskinje, na njemu dugo nakon „druženja“ stajala udubina, napravljena, klele su se, vrućom carskom guzom Marije Terezije. Udubljenje je nakon Drugog svjetskog rata iz nekog razloga, valjda da se zaboravi da je ovdje vladao ikad iko drugi do komunisti, zaliveno betonom.

Zna se da je barun Trenk je za svojih svega 38 godina preživio čak 102 dvoboja, a ranjavan je – što na bojnom polju, što u dvobojima – čak 14 puta. Ko bi onda uopće mogao, ima li uopće smisla posumnjati u legendu? Nema, mada mu sedmodnevni dvoboj s Marijom Terezijom nije uračunat u ona 102. Na kraju je osuđen na smrt i pogubljen u tamnici u Spilbergu kod Brna. Ostaje pitanje zašto ga Marija Terezija nije pomilovala i spasila.

Legenda također kaže i da će se svakom ko stavi dlanove na stol i zamisli želju ta želja ispuniti u roku od godinu dana. Omišljao sam se par trenutaka, a onda ipak naslonih dlanove. Najkasnije za godinu dana javim vam me šta je bilo već kako je bilo :)

Dvorac je stoljećima, otkad ga isusovci podigoše, bio dio kompleksa u kome se nalaze i podrumi. Prije nekog vremena kupila ga je zagrebačka osiguravajuća tvrtka „Agram“ i otad unutra mogu samo probrani, a ja nikad nisam spadao u tu skupinu. Prvo ga slikam kroz rešetku ulazne kapije, što se toga tiče, bolja ne treba, ali mi vrag ne da mira pa s druge strane, od podruma, idem vidjeti, nikad se ne zna. I stvarno, Bog za zaštitara danas postavio dečka podrijetlom iz Stoca; od Raguža je i – rekoh, svi su ovdje ljubazni – bez problema mi dade dozvolu da prošetam svakim zakutkom dvorišta, samo da mu – to se gazdama, naravno, ne bi dopalo – ne gazim travu koja me podsjeti na Beč i dvorac Schönbrunn. Inače je ovdje na sve strane Hercegovaca, što iz stolačkog kraja, što iz Širokog Brijega, Gruda, Ljubuškog… Kud god kreneš, naletiš na nekog od njih.

Naravno da je i crkva bila dio kompleksa, ali je u nju – ulaz joj je, srećom, s leđa četvrtog krila dvorca – slobodno ući. Pročelja „čista“ od svetaca i štočega drugog što se tu zna naći, unutra bogati barok s valjda cjelokupnim svetačkim zborom na glavnom i puno pomoćnih oltara. Tragovi cistercitske crkve se ne vide, mada se zna da ih ima u jednoj od sakristija te u južnom krilu dvorca. Ipak je sve, kad su stigli isusovci, bila potpuna ruševina pa se, bit će, nastojalo iskoristiti sve što se moglo. Tako su i ostaci crkvenih zidova zalutali u ponutricu dvorca.

Bilježim, dakako, i ostalo što mi privlači pozornost, a prva takva „krupnija“ stvar je detalj na vatrogasnom domu. Na prvu je sve klasika: renovirana zgrada, vatrogasna vozila i, u zidnoj niši, kip svetog Florijana. Kutjevski Florijan je, međutim, jedini ispod čijih nogu je u najmanju ruku zanimljiv pozdrav: Pomoz Bog! Jadnom čovjeku uvijek zafali znanja, ja sam taj pozdrav dosad koristio u sasvim drugačijim situacijama, obično kad ispred pravoslavne crkve u koju želim ući sretnem popa ili crkvenjaka.

Moguće da su ringišpili i ostala kirvajska/dernečka mašinerija prekrili još štošta bitno između dvorca i zgrade gradske uprave. Uglavnom sam već na glavnom trgu, gdje je na postolje, u šali bi se moglo reći na pijedestal, postavljeno bure od 1216 litara „graševine“ s grbom grada. Trg graševine, tako je službeni naziv. Plato pored ulaza u općinsku zgradu popločan je tako da je na svakoj ploči ispisan naziv jedne od brojnih ovdašnjih vinarija.

Firme vinarija se natječu u maštovitosti, a prvu ću izabrati nasumce, ustvari, među nama rečeno, na eci-peci-pec, to je jedna od pouzdanih i provjerenih metoda. Izbor pada na Vinariju „Bodegrajac“. Ulazim u dvorište, a pored mene ulazi i auto. Krešimir Bodegrajac se upravo vratio s Raba, gdje je odvezao vino; da je minutu-dvije kasnije, naišao bih na zaključana vrata i svratio u sljedeću.

U buradima je, u raznim inačicama i berbama, „graševina“ i crno „cuvée“ vino, kombinacija „cabernet sauvignona“, „merlota“ i „zweigelta“. Naravno da ćemo, dok mi Krešimir pokazuje detalje u vinariji kapaciteta 100.000 litara i novouređeni kutak za kušanje vina kad svrati kakvo oveće društvo, i sami kušati koji gutljaj „graševine“. Nisam enolog ni bog zna kakav stručnjak (što ne znači da je nerijetko preda mnom upravo vino), ali mi „graševina“ izgleda vrhunska. Bodegrajci inače u vlasništvu imaju sedam hektara vinograda, a posebno vrijedan je jedan zasađen 1968. „Nisam ga sadio, ali sam bio tamo dok je sađen“, smije se Krešimir, godinu dana stariji od spomenutog vinograda. Inače je ova obiteljska vinarija utemeljena 1954., a pečat kvalitete je udarila Krešimirova majka Vesna, koja je radni vijek, 40 godina, provela kao tehnolog u „državnoj“ vinariji.

Drugu vinariju, a riječ je, dakako, o još jednoj obiteljskoj, ne biram na eci-peci-pec. Tradicija seže u 1900. godinu: Tomaso Sontacchi dobio je službu vinogradara objekta Vinkomir u vlasništvu gospodarstva Turković. Kasnije će napredovati pa će od 1914. do 1932. godine obavljati dužnost upravitelja imanja. Znanje upija njegov sin Antun, koji između dva svjetska rata vinima opskrbljuje poznate zagrebačke restauracije, a tradiciju nastavlja unuk Miroslav. Danas vinarijom gospodari Tomasov praunuk Hrvoje, mada mene dočekuje peti naraštaj Sontacchijevih, sinovi Antun i Krunoslav.

Kapacitet novog podruma, smještenog usred gradića, na najboljem mjestu, otprilike je 40.000 litara, a u kušaonicu može 50 osoba. „Graševina“, „portugizac“, „rizvanac“, „cabernet franc“, „cabernet sauvignon“ i „pinot crni“, svega, dakle, ima, ali je jedno vino posebno – „kitokret“ :) U dvorištu vinarije, obogaćenim etno-kutkom, stoji oko četiri metra visoka kamena „boca“. Kome nije jasno šta je „kitokret“, shvatit će kad vidi etiketu koja prikazuje parenje konjskog para.

„Kitokret“ je ustvari „cabernet franc“, dobiven spontanom fermentacijom kvasaca i tradicionalnom metodom potapanja klobuka u otvorenim kacama, pri čemu se ne koriste insekticidi, herbicidi i  mineralno gnojivo. Boca od 0.75 l, jačine 14 stupnjeva, s PDV-om stoji 93,75 kuna. Nije, dakle, jeftino, ali, kažu Antun i Krešimir, odlično ide.

Neću ovdje reći koliko boca sam ponio i gdje će sve završiti; fino je, recimo, u šanku „svog“ kafića, među ostalim pićima, vidjeti i „kitokret“, nek' se gostima nađe :) Jedino možda kad objavim kako je završila ona želja zamišljena s dlanovima na stolu Marije Terezije i Franje Trenka, dodam i „izvještaj“ o „kitokretu“ :)