Kavaja, gradić iz kojeg je krenula revolucija 1990.

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Već godinama gotovo uopće ne pratim nogomet, ali se sjećam utakmice „Dinamo“ – „Crvena zvezda“ u svibnju 1990. u Maksimiru, kada je Zvonimir Boban zaskočio i momački zveknuo milicajca Refika Ahmetovića. Mnogi su mišljenja da je to bio jedan od jakih pečata na uvod u sukobe i ratove koji će uslijediti.         

Tadašnji jugoslavenski mediji ili nisu znali ili su se pravili da ne znaju da se po mnogo čemu sličan događaj nepuna dva mjeseca ranije odigrao u gradiću Kavaji na zapadu Albanije, blizu Skadra. „Besa“ iz Kavaje ugostila je režimski „Partizani“ iz Tirane. Domaći navijači su, vjerojatno po prethodnom dogovoru, u neko doba počeli trgati albanske zastave s komunističkim obilježjima i njima zasuli teren. Policija je sačekala kraj utakmice, ali je okružila navijače i sve ih pohapsila. Dogodio se, međutim, narod: Kavajani su izašli na ulice, prosvjedujući protiv uhićenja i tražeći da se navijači puste. Kad su shvatili da njihovim zahtjevima neće biti udovoljeno, napali su policijsku stanicu, rastjerali policajce i zapalili zgradu.

Bio je to prvi nasilni prosvjed protiv komunističke vlasti u Albaniji. Narednih mjeseci pretvorit će se u revoluciju koja će zvijezdu petokraku na albanskom tlu poslati na smetljište povijesti.

Kavajani su, nalik našim Krajišnicima, vječiti buntovnici. Nepune dvije godine prije sporne utakmice u Kavaji je organiziran sindikalni štrajk protiv smanjenja broja zaposlenika i uvjeta rada u ovdašnjim tvornicama. Potrajalo je, a bundžije su, uglavnom mlađi svijet, poderali velike portrete Envera Hodže, kakvi su stajali na više mjesta u svakom većem selu i svim općinskim središtima. Pojavili su se i antikomunistički letci. Jedan od organizatora prosvjeda bio je i tada 20-godišnji Josif Budo. Četiri mjeseca nakon utakmice i paljevine policijske stanice, u srpnju 1990., ponovno su buknuli sada već otvoreni prosvjedi protiv komunističke tiranije, a u sukobu s jakim policijskim snagama, dovedenim iz Tirane, pala je i prva žrtva borbe za demokratizaciju Albanije, upravo Josif Budo.

Danas šetalište u središtu Kavaje nosi njegovo ime, a postavljena je i njegova bista. Drugdje po Albaniji puno je bisti, a u Kavaji samo dvije: uz Budoa, dobio ju je i Indrit Cara, poznatiji pod ratnim imenom Ushtar Kavaja. Cara se, 1999. godine, kada je izbio rat na Kosovu, prijavio kao dragovoljac za obranu albanstva na Kosovu. Inače je završio srednju vojnu školu u Tirani, ali je u rat stigao iz Londona. Obučavao je kosovske vojnike, ali i išao ispred njih u svim borbama. Poginuo je posljednjeg dana ožujka 1999. u selu Pecan kod Suve Reke. Deset godina nakon smrti tadašnji kosovski predsjednik Fatmir Sejdiu posthumno ga je odlikovao medaljom za hrabrost „Adem Jashari“. U svom gradu slavljen je otprilike u nas kao Sava Kovačević poslije Drugog svjetskog rata, a pjevač Ilir Shaqiri postao je zvijezda ponajviše pjesmom o Ushtaru Kavaji. Godine prolaze, ali njegova slava ne prolazi; vidjeh ga, namrgođenog, u uniformi iza koje se nazire orao s albanske zastave, i nacrtanog na jednom zidu u središtu grada.

Kavaja je inače najpoznatija po nečemu čega više nema. Radi se o Kubelije džamiji, od koje je, nakon što je Enver Hodža, poslavši bagere na bogomolje, krenuo u ateizaciju Albanije, ostao samo kostur. Grad je, mada u njemu živi i nešto pravoslavaca, dominantno muslimanski pa je imao četiri stare džamije, izgrađene između 1561. i 1652. Spominje ih stari nam poznanik Evlija Čelebija. Ovuda je prošao 1670. godine i u gradu zabilježio 400 kuća i 200 trgovina. Na prvu bi se moglo pomisliti da je Evlija, kao što je često imao običaj, malkice pretjerao, ali će biti da nije, Kavaja je tad bio grad u usponu, čak je kadija iz Drača, uslijed izoliranosti tamošnje utvrde, uredovao ovdje, ostavivši u Draču svog emina. Evlija navodi i dvije medrese, napominjući da đaci baš i nemaju volje za učenje, te po dvije derviške tekije i hana, na sav glas hvaleći ljepotu čaršije i gostoprimstvo ljudi. 

Kubelije ili Kaplan-begova džamija bila je mlađa, podignuta 1735., ali zato i najljepša. U zanosu oslobađanja ljudi od njihovih bogova i privođenja jedinom bogu, Enveru Hodži, i jedinoj religiji, komunizmu, srušene su sve, ali su uspravno ostavljen nevjerojatno fino isklesani peristil Kubelije džamije sazdan od bizantskih stupova povezanih arapskim lukovima. Pod bagerima ili, pak, krampovima pravovjernih zauvijek su nestale i u zapisima zasvjedočene arabeske i crteži što su krasili ponutricu zdanja. Kaplan-pašu spomenuh u putopisu iz Tirane, grada kojim je dugo upravljao, pa pao u nemilost i odveden u Stambol. Na kraju je dopušteno da bude pokopan u osmokutnom turbetu što ga je sebi napravio uz također srušenu tiransku Sulejman-pašinu džamiju.

Stupovi Kubelije džamije su, eto, nekim slučajem proglašeni spomenikom kulture i pošteđeni kako bi danas mogli svjedočiti divljaštvu Hodžinog komunizma, a vjernici su nakon svega napravili džamiju, sasvim običnu, betonsku, ali barem potkupolnu, bijele fasade i bez osobitih ukrasa.

Kakva god da je, danas opet, pogotovo viđena kroz „zid“ od vitkih bezgranih palmi, s fontanom i sahat-kulom čini izuzetan ansambl. Sreća je pa su sahat-kule, osim što su kazivale doba kad muslimani obavljaju namaze, imale i opću namjenu, inače bi već bile nepovratna prošlost. Mnogo je mlađa od Kubelije džamije, podignuta je tek 1817., i to trudom izvjesnog Ibrahim-bega, odvjetka bogate obitelji Altuni. I trgovci, izvozili su stoku u Veneciju i Anconu, ali i dugogodišnji upravitelji Skadarskog sandžaka, pali su u nemilost, budući im prijatelji, kad su se Bušatlije (isti oni kojima je pripadao naš „pomorac“ i borac protiv izgradnje Pelješkog mosta Ibrahim) pobunili protiv Porte. Imovina im je oduzeta pa je kavajska sahat-kula jedna od posljednjih zadužbina nekog od Altunija.

Sahat-kula je odzada prilično „zatrpana“, ali joj se uskom stepeništem ipak može fino prići. U zidu joj tarih, vjerujem originalni, čim je udjenut u plitku nišu u formi visokog baldahina, a pored tariha i ploča turske organizacije TIKA, i kod nas poznate po obnovi džamija i poneke od drugih građevina iz osmanskog doba. Fino su ukrašena i lučna vrata na kuli, a na prvom vijencu usječena je sablja, potpuno nalik nekima što ih vidjeh na nišanima po našoj zemlji.

Kavaja je od 1775. do 1831. godine bila i sjedište pašaluka, narastavši toliko da je imala dvostruko više kuća od danas kudikamo većeg i važnijeg Drača, pa gradom prolaze i o njemu pišu brojni onodobni putnici. Škotski diplomat i političar David Urquhart (1805.-1877.) sudionik grčkog rata za neovisnost i, zanimljivo, jedan od ideologa srpskog „Načertanija“, naišao je taman u doba kad Kavaja ostaje bez sjedišta pašaluka, a zapis je iskoristio i za detaljan opis plemena ovdašnjih Gega, kojih je, znamo, bilo i ima ih i na našim stranama.

Grad se ponosi i znamenitim njemačkim glumcem Alexanderom Moissijem (1879.-1935.). Njegov otac se, naime, zbog obimnih trgovačkih poslova iz Kavaje preselio u Trst, gdje se Alexander i rodio. Kad odraste, preselit će u Beč, postavši usko glumački broj 1 na njemačkom govornom području. Malo se usput bavio i, ne baš politikom, više političarenjem, pa se od njemačkog dragovoljca u Velikom ratu „prevrnuo“ u marksista koji će podržati Spartakistički ustanak. Kao već slavan nije zaboravio korijene i nekoliko puta je došao u Kavaju, za što mu se grad zahvalio podizanjem spomenika ispred kuće njegovih predaka, za komunističkog doba pretvorene u vrtić, a potom, nakon pada komunizma, u kulturni centar. Po njemu nosi naziv i ovdašnja gimnazija, a vidjeh ga i drugdje po albanskim gradovima, od glumačke škole u Tirani do sveučilišta i kazališta u Draču; Albancima nije zasmetalo ni njegovo „političarenje“, a ni to što u Albaniji nije sastavio ni valjda tri mjeseca života. I sad još jedan zanimljiv detalj: njemački glumac Gedeon Burkhard, mnogima poznat iz kultnih serija „Alarm za kobru“ i „Inspektor Rex“, praunuk je Alexandera Moissija!

U središtu grada, na Trgu demokracije, pošteđen je veliki reljefni spomenik radu: radnici, vojnici, žene, djeca, svi navrli za jednim što ponosno nosi zastavu. Na zastavi samo albanski orao, nema drugih obilježja, inače bi već bio zaboravljen, kao što je zaboravljen „dvorogi“ socijalistički spomenik, koji je na trgu stajao 17 godina, a onda je srušen i pretvoren u prah. Još jedan, za mene apstraktan, crveno-crna spirala zabodena u travu, stoji postrance trgu i to je, uz jednu spomen-ploču junacima balkanskih ratova, sve što se može izdvojiti u Kavaji.

Koji kilometar dalje je more, plaže, turisti, ali tamo ne idem. U gradu je ljepše: palme mirno šapuću neke svoje ljudima nerazumljive priče, ptice se kroz lišće, jedna žena čisti fasadu premreženu, kao što je i inače diljem Albanije, stotinama žica koje više nikad niko neće otpetljati, umirovljenici uronjeni u hladovinu razbacili jednu tavle, ovdje toliko popularne da im za tu svrhu postavljeni parkovski stolići nisu dovoljni već su nove napravili od kanti za vapno… Sive socijalističke zgradurine ljubopitljivo zagledaju šarene novogradnje i ne vjeruju vlastitim očima. Kavaji bi trebao jedan albanski Alphonse Daudet da je opriča i proslavi, izgleda mi idealna za takvo što.

Obići ću i okolinu: konjske zaprege, prikolice postavljene na prednji kraj „prepolovljenog“ motocikla, konji koji mirno pasu u krugu propale socijalističke tvornice, a svratit ću i u obližnju Rrogozhinu, po naški Rogožine, mjesto poznato pa izradi svega i svačega, ponajprije prostirki ukrasnih zavjesa i suncobrana od rogoza. Nije nezanimljivo, ali Kavaja  i sve ostalo, što bi reci ona Tomina, „dva su sveta različita“…