Bijelo Polje, čaršija pjesnika

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ima možda u bivšoj Jugoslaviji „pjesničkijih“ mjesta; Struga sa svojim večerima poezije, Mostar i dugovječne „Šantićeve večeri“, slovensko Velenje i Vilenica sa svojim festivalima, Kraljevo sa „Žičkom hrisovuljom“, pa vojvođanski Vrbas i njegov Festival poezije mladih ili naš Stolac sa svojim „Slovom Gorčina“, pa Sarajevski dani poezije… Sve, sve, ali mi je Bijelo Polje broj 1.

U to ime je prvo bjelopoljsko odredište kuća Rista Ratkovića. Dolazim, kao i uvijek i svugdje – ne želim lažne slike i priče pripremljene za medije koje su uglavnom daleko od stvarnosti – nenajavljen, zagledajući kuće, poneke i ruševne, a neke pretvorene u bezobličnu gomilu šuta, kakve bi u nas u sve jednom napisu nazvali „stare bosanske“. Ove su, eto, u Crnoj Gori pa mora da su stare crnogorske, makar ovim našim, kreševskim ili vareškim, sliče kao jaje jajetu. Na ispucalom duvaru stoji tabla s nazivom ulice; nosi – ništa normalnije – ime Rista Ratkovića.

Dragić Rabrenović je jedan od čelnih ljudi svega vezanog za Ratkovićevu kuću i – taman će se ovogodišnje, 51. po redu, desiti koji dan nakon što ovo osvane na „Bljesku“ – „Ratkovićevih večeri poezije“, službeno pomoćnik direktora istoimene javne ustanove, koga danas nema. Učas će se u dvorištu okupiti još troje zanimljivih ljudi, dotad su, bit će, radili u svojim uredima u dvorištu Ristove kuće: mladi Amar je povjesničar umjetnosti, tu je privremeno, radi jednu monografiju, Azra brine o financijama, a Hoki je „Katica za sve“, pa će nas par puta napustiti, treba prenijeti pijanino za neku od priredbi koje slijede, isporučiti pakete knjiga i tako, ali će nas svejedno cijelo vrijeme zabavljati i zasmijavati svojim dovitljivim humorom „iz prve“.

Ratkovićevom kućom vodi me Dragić, jer ko će bolje nego pisac pričati o piscu. Dragić je, naime, na ceremoniji održanoj u lipnju u talijanskom gradiću Fiuggiju proglašen  ovogodišnjim dobitnikom europske nagrade „Chrysalis Award“ za nove autore. Pogađate, radi se o znanstvenoj fantastici, što se uopće ne kosi s nemirima i pjesničkim snovima Rista Ratkovića, jer što je poezija ako nije i fantazija, korak ispred mogućeg i još dva-tri ispred stvarnog, a uvijek – ako je prava – s one strane granice. U prostoriji u kojoj se svako malo događaju pjesničke večeri, promocije, izložbe, postavljene slike Kaltrine Hoti; umjetnica se – bavi se i književnošću – nedavno pozdravila s Amerikom, gdje je, u New Yorku, na Floridi i u Texasu, proživjela najveći dio života, i vratila se u planinsko selo Hoti iznad Plava. Nije, kaže, željela nositi šamiju i biti služavka te je, nakon što je uvidjela da neće biti sreće u braku dogovorenom po starim albanskim običajima, pobjegla u Meksiko, pa u SAD. Slike su joj vrlo skupe pa, pozorno slušajući Dragića, pazim da gdje koju ne zakačim laktom ili ramenom; ne d'o bog, ne bi' okabulio :)

Dok pričamo o Kaltrini, pridružuje nam se i Dejan Martinović; njegova knjiga "Istorijski spisi i dokumenta kao dokaz suživota u Crnoj Gori od 1912-1945 godine“ doživjela je bjelopoljsku promociju večer prije. Idemo dalje: ovdje je Risto Ratković pisao, evo mu rukopisa, evo knjiga koje izdaje ova ustanova… Inače su lanjski dobitnici nagrade nazvane po Ristu bili Olja Savičević-Ivančević i Saladin Burdžović, a ove godine će je, 5. rujna, primiti Nedžad Ibrahimović.

Dragić će me kasnije odvesti i na lokalnu radiopostaju, tamo je neko vrijeme bio direktor, a darovat će mi i – hvala mu gdje čuo i gdje ne čuo! – omanji naramak knjiga. A Risto, „sandžački Hamlet“: cijelog života ga, izgleda mi, pratio neki peh, te mu umirali najdraži, te žena koju je volio, te ga gazili ratovi, te – makar je rođen u bogatoj trgovačkoj obitelji – neimaština… Sve je na tragu one da dobre pjesme nema bez ljute nevolje. Kako je za svega 51 godinu života (1903.-1954.) uspio i stigao onoliko napisati, od pripovijetki, drama, kritika, putopisa i eseja pa čak do prvog modernog crnogorskog romana „Nevidbog“, znat će njegovi biografi.

Kuća Rista Ratkovića nije jedino mjesto zbog kojeg Bijelo Polje proglasih gradom pjesnika; na drugoj strani čaršije nalazi se Park pjesnika. Taman prođeš pored Gradske čitaonice, baciš pogled na spomen-ploču postavljenu uz 106. godišnjicu – baš su izabrali ravnu :) – osnutka prve srpske osnovne škole u Bijelom Polju i za minutu si u parku.

Uz Rista, tu je još nekoliko zbilja velikih imena. O Dragomiru Brajkoviću, priznajem, ne znam gotovo ništa, ali Ćamil Sijarić, Miodrag Bulatović i Avdo Međedović su tri svima znana imena i – da ne povjeruješ, nije Bijelo Polje strašno golema čaršija – svi su Bjelopoljci! Avdo Međedović je posebna priča: jesu Rista nazvali „sandžačkim Hamletom“, ali su Avda počastili još više, promoviravši ga u „Balkanskog Homera“. Nije ni čudo: zapisano je – a sigurno ih je imao i više – oko 100.000 njegovih stihova, a laskavu titulu nije dobio od kakvog bezveznjakovića već od jednog od najznačajnijih filologa 20. stoljeća, harvardskog profesora Milmana Parryja. (Imala je i Bosna jednog takvog, Perkana Karivana s Bukve kod Kreševa, fra Grgo ga više puta vodio biskupu Strossmayeru u Đakovo da mu gusla neke od svojih također oko 100.000 stihova, ali za njega da se jedva zna.) Za Avdovu „Ženidbu Smailagić Meha“ zna valjda svako u Sandžaku, a bezbeli i mnogi drugi u Crnoj Gori. Zato je, kontam, pjesnička posada u parku dobila „samo“ biste, a Avdo od pasa do fesa plus gusle javorove.

A stare „bosanske“ kuće; na najviše takvih naiđoh oko Gradske džamije. Pojedine se – po svemu su odavno morale biti bivše – uspravno drže još samo nekim zaumnim čudom, ali ima i odlično očuvanih, čak nekoliko s lučnim ulazima, u kojima ljudi žive. Hrastove grede po sredini – iako iz zidova proviruju vjerojatno duže od stotinu godina, nema im izdera – ukrašene sitnim, ali ipak primjetnim „zarezima“. Uz jednu žičanu ogradu velika tabla: u rekonstrukciju porodičnog stambenog objekta investira vlasnik Mervan Gušmirović, mada bi, mislim se, država ili općina ili neko od vlasti trebali pomoći da ovakvih kuća ne nestane. Kad bude završena, bit će najljepša starka u gradu. Jednu jedinu vidjeh, to kad me Dragić vodio na radio, propisno i temeljito renoviranu: drvena stolarija, krov od kaplame, s badžom, malvati vise s prozora, pa šta treba više od toga!

U Bijelom Polju sam dosad znao gotovo jedino za „Ratkovićeve večeri“ i vrsne tamburaše, ali kad doznam da se Gradska ili Jusufova džamija naziva i Gušmirskom, shvaćam da onaj Gušmirović što sam svojim novcem obnavlja kuću nije repa bez korijena već da se radi o nekom „jakom“ rodu. I to odavno, čim je u džamijskom haremu najznamenitiji grob nekog imama i hafiza Mustafe Gušmirovića, a najviše prostora zauzeli su još dvojica tog prezimena, braća Mehmed hodža i Suljaga.

Džamija ne djeluje staro, mada se zna da je odavno; bit će da oni što su je renovirali nisu dobacili dotle da su se zapitali mora li baš sve biti novo i od novih materijala ili bilo lijepo da se sačuva i (barem) koja trunka davnina. Poznata je, naime, legenda o prenošenju džamije iz sela Jabučno, pet kilometara od grada: džematlije se poredali u živi lanac i kamen po kamen, dasku po dasku, za dan i noć „preselili“ džamiju sa sela u čaršiju. Desilo se to, kaže priča, 1741.

Čudno je ovdje s vjerama i nacijama. Upada, recimo, u oči podatak da u ukupnom broju stanovnika općine ima oko 22 posto Bošnjaka i oko 15 posto Muslimana. Jedan brat kaže da je Bošnjak, drugi da je Musliman. Pritom je 43 posto stanovnika islamske vjeroispovijesti, što znači da se njih oko pet postotaka nisu izjasnili ni kao Bošnjaci, ni kao Muslimani. Plus najveći dio njih za svoj jezik kaže da je bošnjački, a manji dio ga zove bosanskim. Srba je najviše, nešto više od 40 posto, a džaba što je ovo Crna Gora, Crnogoraca je svega oko 18 posto.

Poznato je da je u gradu i oko njega srušeno još osam džamija, neke 1912., nakon što je Osmansko Carstvo prekonoć nestalo s ovog područja, ali uglavnom tijekom Drugog svjetskog rata. Je l' se s bilo kojim starijim džematlijom uđe u priču o tome, svaki će već u prvoj minuti spomenuti Hajdar-pašinu džamiju iz 17. stoljeća u obližnjim Radulićima, a iz njegove priče sam će ispuzati naslov, ali tužna verzija, one Stojnićeve: Bila je tako lijepa… Zapaljena nekad u doba kad su se ovuda ganjali četnici i partizani.

Uspravno, i to na dominantnom uzvišenju iznad središta grada, stoji još jedna bjelopoljska džamija, samo što odavno više nije to nego – pravoslavna crkva svetog Petra! Duga priča! Sazidao ju je 1196. godine knez Miroslav, brat velikog župana Stefana Nemanje; da njegove zasluge ne bi bile zaboravljene na ovom svijetu, o svemu je dao uklesati natpis u nadvratnoj luneti. Dugo je crkva bila duhovni centar u dolini Lima, tu se učilo slova i prepisivala žitija i evanđelja – jedni tvrde da je i znamenito „Miroslavljevo jevanđelje bilo namijenjeno ovoj crkvi! – pa je toliko došla na glas da je u nju 1254. iz Stona prenesena episkopska stolica. Mijenjali se episkopi, čak i neki koji će kasnije postati sveci, hodočastile joj okrunjene glave, pa joj – plaćajući avans za bolji apartman u raju – izdašno pomagali, širili je i dizali joj kule prema nebesima. I sve tako do 17. stoljeća, kad se osmanskoj gospodi prahnulo da je pretvori u džamiju. Rečeno – učinjeno! Ruši što je viška, o tome nam pričaju zidine nekadašnjih kapela prislonjenih uz crkvu, od tornja pravi munaru, i eto je džamija. Kad je 1912. zapucalo, džamija je opet postala crkva.

U kafiću preko puta raspitujem se kako bih mogao unutra, ko ima ključ. Dvojica mladića i jedan postariji kažu mi kako je najbolje da odmah odustanem, uzalud ću trošiti vrijeme, pop nikom ne dozvoljava slikanje, tako mu valjda, tvrde, naredio mitropolit. Da je drugačije, imao bih prigodu, napraviti fotografije s rijetkim motivom: u još uvijek sačuvanom kamenom džamijskom mihrabu mjesto je našla stolica za popa. Naravno da ne bih preskočio ni ostatke živopisa iz 14. stoljeća, ne viđa se to baš često. Ovako mi ostaju nijeme grobne ploče oko crkve i crkveno-nacionalna zastava na jednom od zvonika.

Idući do druge gradske crkve, predane pod zaštitu svetog Nikole, trebam proći glavnim gradskim trgom. Okolne ulice okićene desecima, možda i stotinama crnogorskih zastava što lepršaju na povjetarcu. Na dvama mjestima grafit „Smrt fašizmu“; ne znam ko to kome piše, ko su ovdje fašisti, a ko su oni „ispravni“, ali sam uvjeren da je i ovdje, kao i drugdje, sve naopako, da najviše fašističkog smrada dolazi od tzv. antifašista. Bank na trgu drže dvoje pravih antifašista, borac i borkinja na visokom postamentu. Borkinja je u suknji pa se pitam, kad nije nimalo lako ni u ratnoj uniformi, kako li je tek ratovati u suknji? Čini mi se da bih, i da nisam pogledao, znao da na postamentu stoji ona svima znana Njegoševa o onom što se imao rašta i roditi. Onim dvoma na postamentu leđa štite i, ako zatreba, odstupnicu drže vojnički precizno raspoređeni narodni heroji Rifat Burdžović Tršo, Milovan Jelić, Aleksa Đilas Đedo i Tomaš Žižić. Vodoskok, nešto omladine, cvijeće i carinik u odori koji sjeda na klupu i potanko mi priča povijest bjelopoljkog kraja.

Ljudi su ovdje nagodni i komunikativni, svi su spremni pokazati i objasniti, neki čak i odvesti me do onog što tražim. S carinikom se družim pola sata, a duplo više s društvom ispred picerije „Dirtu“. Od njih doznajem kako grad diše, a neizbježna je i priča o crnogorskim političkim temama.

Ostao bih još, fini su momci, ali moram do Nikolj-pazara. Tako se u narodu zove brežuljčić i groblje u kvartu Nikoljac na kome stoji crkva svetog Nikole. Bit će da bi se tu, dok je crkva svetog Petra još bila džamija, na crkvene blagdane sjatile pravoslavne duše, a gdje je puno naroda, moralo je biti i trgovanja.

Predaja tvrdi da je crkva zadužbina kralja Milutina. Punim imenom Stefan II. Milutin Nemanjić, mlađi sin Uroša I. i mlađi brat „sremskog kralja“ Dragutina, vladao je od 1282. do smrti, 1321., pa bi, prema tome, potjecala s kraja 13. ili s početka 14. stoljeća. Nema dokumenta koji bi to potvrdio, ali šta mari, neka predaje i legendi.

Pred ulazom me dočekuje crkvenjak Savić Medošević. Snimanje unutra je strogo zabranjeno, ali zabrana traje prvih 15-tak minuta, nakon čega Savić, kao da se predaje, širi ruke i kaže: „Jest zabranjeno, ali dobar si čovjek, snimaj!“ Ima se šta: bezbroj fresaka, a s kraja su 16. stoljeća, iz 1570., uglavnom potpuno očuvane, kao rijetko gdje. Na freskama nisu samo sveci; eno na jednoj mitskog kentaura, gađa osuđenika na smrt, privezanog za stup, eno suca, kamatara, klevetnika, gatare, bludnika i bludnice, čak, ispod njih, mlinara i krčmarice, svezanih ruku i nogu i obješenih naopačke. Po kompoziciji freske svi su oni varali i zato će završiti u vrelom paklenskom kazanu. Sve je to prikazano na freski o zagrobnom životu. Ikonostas je nešto mlađi, iz 1723., a neke od 30 starih ikona na dasci dobacile su – nošene su tamo na izložbe – čak do Pariza i Moskve. Savić mi priča i o bogatoj manastirskoj knjižnici i da sve knjige nisu nastale ovdje, već ih ima i iz okolnih samostana opustošenih i uništenih turskom rukom.

Inače je crkva trobrodna, s osmostranim kubetom na srednjem, a kako svaki brod ima svoj krov, kompozicija je dosta originalna, pogotovo što je na sve pridodan prostran trijem koji visinom nadilazi bočne brodove. Malo ću prošetati i grobljem, ali neću naći ničeg posebno zanimljivog. Štošta stoji u trijemu, ispred ulaza, primjerice jedan očito rimski fragment, pretpostavljam nadgrobnjak, te nekoliko očito dosta starih križeva s postoljima. Freske u trijemu izblijedjele, valjda se „neko gore“ sjeti i nađe koju paru za kvalitetnu restauraciju.

Akovo, tako su Turci (ak = bijelo) zvali Bijelo Polje. Narod kaže da su okolna polja u proljeće prekrivali ćilimi bijelih rada. Cvjetni grad pjesnika.