Palić: Kraj jezera jedna kuća mala

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Bio jednom davno, davno… E, tako su počinjale bajke koje smo slušali otvorenih očiju, jedva čekajući kako će završiti i kako će na kraju proći glavni junak, obično neki sirotan, nejačko ili bilo kakav nevoljnik  drugačiji od drugih, koji je drugačije doživljavao svijet. Tako je i ovdje, na Paliću, bio nekakav pastir Pavle i da ga ne bî, ne bi bilo ni Palićkog jezera.  Svaka bajka, ako je prava, mora imati barem dvije verzije. Ovdje je po prvoj Pavlu, valjda od dosade, palo na um kopati bunar pa se baš-baš zaradio i otišao preduboko, a voda šiknula i tako nastalo jezero. Moj Pavle, dobro si ostao živ! Po drugom je ovdje negdje izgubio zlatoruno janje i toliko se rasplakao da je od njegovih suza nastala Pavlova bara, današnje Palićko jezero. Što ti je tuga!

U Paliću sam običnim radnim danom i pitam se gdje su ljudi, budući da sam ne jednom vidio snimke i slike ljudskog mravinjaka oko jezera: kupaju se i sunčaju, sjede po kavanskim baštama, igraju odbojke ili nogometa, ispijaju pivo na hladovitim terasama… U Vojvodini još, barem po nazivu, postoje muške i ženske plaže, a zovu ih štrandovi. Kasnije ću vidjeti Muški i Ženski štrand, a ovo je neka treća i ne znam kojeg spola, ali je, kažu mi, najveća, a sunčača… Jedno, dvoje, troje, četvero. 3:1 za muške. Da je obrnuto, možda bih i sam koji sat na sunčanje i kupanje :) Kafića-brvnara iznad plaže je više, jedni rade, ali sam jedini gost, drugi zatvoreni. Na konopu iznad šetnice vise slova koja kažu „Nasmeši se“, ali kome da se nasmiješim kad nema doslovno nikog? Radnim danima je tako, kaže postariji konobar, a ko ima para, svakako će prije trknuti u Mađarsku, s one strane granice je, kaže, sve bolje, uređenije i… I nakon trotočja ostaje bez riječi, nije baš sasvim siguran da je bolje i po čemu je bolje. Ovdje je, kud god bacim pogled, uređeno, a ne nalazim mane ni kasnije, obilazeći razne kutove i zakutke jezera i Palića.

Bit će da se konobarevo gledanje bazira na sadržajima. „Nema Vam u Paliću ničega zanimljivog“, kaže, „jedino možete posjetiti zoološki vrt, tamo je stvarno fino.“ Postajem malkice sumnjičav spram vlastitog umišljaja Palića: zašto uopće dođoh ako nema ničega? Sreća pa svi imamo svoje oči i svoj doživljaj; njegovo i moje gledanje je, što bi rekli u Hercegovini, niđe veze.

Ni u središtu gradića ne primijeti se posebna živost, a da nema nekoliko baš posebnih objekata, ne bi se primijetilo ni da se radi o, iznad svega, turističkom središtu. Dva se izdvajaju: vodotoranj i pošta. Drugdje su vodotornjevi i poštanske zgrade postoje isključivo da bi služile osnovnoj namjeni, a u Paliću je priča drugačija.

Vodotoranj podignut u secesijskom stilu 2012. godine je doživio stotu, a teško da je tiskana ijedna razglednica najvažnijeg subotičkog izletišta na kojoj nije bilo mjesta za njega. Na „pečurku“ tornja nastavljaju se drvena kapija i paviljon, ukrašeni tzv. erdeljskim šarama, obojenim cvjetnim rezbarijama od kojih su neke „nalijepljene“ na stupove, a plitki dijelovi ispresijecani su rupičastim srcastim grozdovima kao uskrsna jaja majstora iz Senandrije. Sve je pokriveno sitnim crijepom. Ko god je sve ovako svevremenski osmislio, zaslužio je čistu peticu.  Nekad je, od 1897. pa do 1972., kad je dokinut, tramvaj iz Subotice svako malo istresao izletnike, a i onda i danas kapija je označavala ulaz u Veliki park i početak šetnje prema najživljem dijelu jezera. Još da oni čija imena luda nalaze se svuda za potpisivanje nađu drugo mjesto umjesto stupova paviljona…

Zgrada pošte nekad je bila vila bogatog industrijalca Rafaela Hertmana, čovjeka koji je meso i mesne proizvode iz Vojvodine izvozio doslovno širom Europe. Rafaelov sin i nasljednik Josip iz Subotice je  pobjegao 1941., a vratio se nakon što su topovi umuknuli, 1945. Bolje da nije. Nije da mu je dokazano da je uradio bilo što „protiv naroda“, ali je tada, znamo, bio grijeh i imati previše pa je nesretni Josip završio u zatvoru, a njegove tvornice, kuće i imanja postali su „narodna svojina“, prostije rečeno, nova vlast mu je otela sve. Iz njegovih tvornica nastala je tvrtka „29. novembar“. Oteto – prokleto, davno reče narod, pa je i „29. novembar“, iako nekad možda i najbolja tvornica mesnih proizvoda u Jugoslaviji, propala. A vila… Čudesne čipkaste šare što, svaki čas se pretvarajući iz cvjetića i vitica u smjele geometrijske igrice, skakuću, eto, po trijemu jedne obične pošte.

Osim kroz kapiju vodotornja, do glavne točke Palića i jezera, Velike terase, može se i okolo, cestom. Pored praznih sportskih terena ne zastajem, što će se ispostaviti kao greška, jer upravo tu negdje je, ako sam kasnije dobro shvatio, spomenik Lajosu Vermesu, čovjeku koji je Subotičanima, ovdje, na Paliću, „objasnio“ šta je sport i koliko vrijedi. Tako neću vidjeti ni vile „Bagojvar“ i „Lujza“, sagrađene za smještaj sudionika Vermešove „Palićke olimpijade“, ali zato zastajem pred nekim drugim; moram, naprosto sam, makar kad je o arhitekturi riječ, zakleti secesionist. Tek tako ne mogu proći ni pored katoličke kapele Marije, Kraljice Svijeta. Ima uz nju i novija, veća katolička crkva, prije 13 godina sagrađena je i crkva svetog Proroka Ilije, prva pravoslavna u Paliću, ali se ipak izdvaja kapela, pogotovo što se zna da ju je sagradila ne čitava župa već samo jedna obitelj, Vissy, iz Pešte, i to kao obiteljsku grobnicu. Bilo je podavno, 1892. godine. Zaključana, ali se kroz rešetku fino vidi kasetirani strop i oltar ukrašen slikom okrunjene Gospe s Isusom, a u niši kip svetog Ante s Isusom u naručju. U socijalističko doba trebala je biti proširena, ali tadašnja vlast nije dala dozvolu. Budući da su Vissyjevi iza kapele napravili veliki ljetnikovac, svećenici su se dosjetili pa riješili problem tako što su ljetnikovac pretvorili u crkvu. 

Velika terasa je pomalo prejednostavan naziv za izvrsno osmišljen kompleks. Opet mađarska secesija, opet mađarski arhitekti, kao i gotovo sve što vrijedi na Paliću. Ništa čudno, od Palića do mađarske granice je „pet minuta“, a Mađari i sad, mada je to nekad bilo i mnogo izraženije, imaju natpolovični udio u broju stanovnika. Dakle, zgrada podignuta 1912. godine na prvu izgleda kao da je sva od drveta, po sredini lučni prolaz što s jedne strane vodi prema obali, a s druge prema vodotornju, na krovu iznad njega tornjić, a ukrase po zidovima i drvenim stupovima terasa, toliko su moćni, nije lako ni gledati, kamoli ih opisivati. Velika terasa se vidi čak s one strane jezera, ono gdje zatekoh četvero kupača.

Boba je falila da, nakon Drugog svjetskog rata, „socijalizam s ljudskim likom“ potpuno uništi jezero. Umjesto da sve podredi prirodi i sve u nju uklopi, nova vlast je okolo gradila industrijske objekte, a otpadne vode iz jednog od njih, kemijske industrije „Zorka“, završavale su usred jezera. Naravno da je vrlo brzo uništen kompletan riblji fond, a jezero  postalo beživotna prljava bara. Tek sedamdesetih godina prošlog stoljeća nekome „gore“ je došlo iz organa za sjedenje u glavu pa je poduzeta akcija isušivanja jezera i vađenja tona mulja. Kad je sve lijepo očišćeno, jezerska rupčaga – Palićko jezero je najveće prirodno jezero u Srbiji – napojena je vodom iz Tise. Tad nekad su sanirani i mnogi dotad zapušteni objekti, kao i oni od kojih su ostale samo ruševine. Tako je okrenuta nova stranica i, evo, još traje.

Između Velike terase i jezera je Veliki park. U borovima se, puna tajanstva, elegantna kao mlada na djevojačkoj večeri, sakrila Vila Konen. Dvije brončane žene sjede na klupi, jedna, bit će u blagoslovljenom stanju, prekrižila ruke preko stomaka, druga na prsima. Zauzele jednu od klupa i šute. Ili se možda mole. Malo dalje dvije brončane ptice, spomenik Mađarskoj revoluciji 1956. Ptice su, znamo, simbol slobode, a na Paliću je tada organiziran prihvat izbjeglih iz smrtnog „zagrljaja“ mađarskog komunističkog diktatora Jánosa Kádára i od „bratskih“ metaka i granata ruske vojske. Još dvije ptice u letu raspjevale se ponad plaveti fontane. Pa tornjić što pokazuje temperaturu i još koješta. Zatim glazbeni paviljon; samo nebo iznad Palića zna koliko je pred njim, uz lagane akorde peštanskih, segedinskih, somborskih ili subotičkih glazbenika, plesova otplesano, poljubaca ukradeno, zagrljaja darovano, prijateljstava sklopljeno. Odavno stogodišnjak, ali i dalje mlad, nagizdan rezbarijama i perforacijama u drvenoj ogradi i – ko zna zbog čega – s kopljem ne vrhu. Onda velike plave vaze od svjetski poznate „zsolnay“ keramike s likom tajanstvenog vodenog božanstva. Ondašnji vlasnik, dakako jedan od Zsolnayevih, došao 1910. godine iz Pečuha i dvije unikatne vaze darovao Paliću. Između staza i cvjetnih aleja „razbacano“ je i nekoliko apstraktnih skulptura čiju simboliku baš i nije lako odrediti, ali takve dvojbe nema kad se dođe do spomen-česme, smještene uza samu obalu. Marcell Komor i Jakab Dezsőostavili su svoja velika djela u naslijeđe po čitavoj ondašnjoj Ugarskoj, što će reći da ih ima od Mađarske, preko Rumunjske i Slovačke pa do bivše Jugoslavije, među ostalim i fascinantnu gradsku kuću u Subotici i velebnu subotičku sinagogu. I Palić im je očito zbog nečega značio, čim su osmislili već spomenuti vodotoranj, ali i Veliku terasu i ženski štrand, a točka na i bila je spomen-česma. Na prsima kamene djevojke, koju sa strana čuvaju jezerske životinje, navedeni su podaci o prvom spomenu Palića i ljekovitog jezera, te godinama uređenja parka i  izgradnje toplog kupatila i hotela. Stražu – primjereno mjestu kojim je vječito odjekivala glazba – drži brončani violinist.

Inače se u dokumentima najprije, 1462., spominje pustara Paly, prvi crtež, odnosno karta jezera pojavio se 1690., a liječnik Bačko-bodroške županije Johann Gotfried Libetraut je stotinjak godina kasnije iznio ideju da se uz jezero podigne tvornica sode, što je 1782. godine, uz potporu cara Josipa II., i realizirano. Bio je to jedan od prvih industrijskih objekata u Ugarskoj. Libertraut je prvi shvatio i da jezerska voda vrijedi više od toga da se u njoj napajaju goveda i pere veš. To će, doduše mnogo kasnije, rezultirati i otvaranjem lječilišta.

Za kraj opet slijedi glazba, očekivano, tamburaška, i to kakva! Čuje je svako, samo treba imati uši i dušu, čim mu, blizu istočnog dijela obale Palićkog jezera, u vidokrug ušeta masivna kapija s natpisom „Vinarija Zvonko Bogdan“, a ko ne zapjeva dok dođe do zgrade od koje se izdaleka vidi samo četiri kata visok bordo obojen toranj – secesija, u inat desetcima novih stilova i kvazi stilova – taj je, pak, ili gluh, ili „operiran od glazbe“, ili bez srca.

Put od kapije do tornja vodi kroz vinograde kojima se, na koju god stranu se pogleda, kraja ne vidi. Vožnja ne traje dugo pa se uskoro za toranj sveže i prizemlji ga visoka i široka kuća. Kroz staklenu stjenku se s druge strane vidi velika dvorana u kojoj posjetitelji, nakon što razgledaju pogone vinarije, mogu degustirati šest vrsta Bogdanova vina, među njima i jednog nazvanog „8 tamburaša“.

Nisam protiv vina, dapače, ali mi je najvažnije ono ispred vinarije: na jednoj strani Zvonko Bogdan, na drugoj upravo tih njegovih osam tamburaša. On, makar je blizu 40 stupnjeva, u čizmama i dugom kaputu, pod šeširom, a oni… Janika Balaž, Cveta Sladić zvani Čiča, Boško Nikolić zvani Bocan, Stevan Kormanjoš zvani Pišta, Stevan Nikolić zvani Crni Steva, Ivan Nikolić zvani Kika, Josip Kovač zvani Joška Hano i Josim Familić zvani Todor, svako sa svojim instrumentom, u prirodnoj veličini, „uhvaćeni“ u žaru svirke. Kipar Franjo Mačković izvajao ih je tako uvjerljivo da izgledaju kao da su živi, iako su, nažalost, izuzev Bocana, svi pokojni. Imena su im, uz po jednu rečenicu koja ih najbolje opisuje, urezana na zlatastoj ploči pored ulaza.

Ne znam gdje su se sakrili svi oni konji vrani opjevani i gdje su parkirani svi oni fijakeri, ali dosta je za ovaj put i osam tamburaša; kad im se i ja priključim, eto nas devet :) Pa zasviramo i zapjevamo onu Zvonkinu „Kraj jezera jedna kuća mala“…