Mojkovac: U pohode serdaru Janku

Tekst članka se nastavlja ispod banera

„Moj kovani novac!“ Tako je, kažu, uzviknuo srpski kralj Uroš I. kad su mu donijeli prve novčiće iskovane u mojkovačkom rudniku Brskovo. I tako, eto, nastalo ime Mojkovac.

Ni u čemu utemeljena, ali zgodna pričica, vjerojatno nastala u novije vrijeme, toliko je popularna da je krupnim ćiriličnim slovima ispisana na podzidi blizu ulaza u gradić, a ako se napravite nevješti i pitate za podrijetlo toponima, ispričat će vam je, kao da je, pridržavajući uz kraljeve skute, osobno nazočio događaju, svaki Mojkovčanin. Zamisliš, uvjeriš sebe da stvar stoji baš tako i – gotovo!

Iako ne znam kako je Mojkovac izgledao prije, recimo, 30 godina, siguran sam da bi ga Mojkovčani koji su tada umrli, da ovog časa ožive, teško prepoznali. Prvi razlog je brončani spomenik serdaru Janku Vukotiću na platou preko puta zgrade Općine, postavljen 1997. godine. Visok je, brat bratu, barem četiri metra i poneki oživjeli bi, plašeći se da su grad zauzeli kakvi orijaši s drugog planeta, učas opet pobjegao pod zemlju. Rad braće Svetomira i Svetozara Radovića, meni vrlo dopadljiv u baš svakom detalju, vjerno je dočarao ličnost serdara Janka i nemjerljivo pozitivno promijenio izgled središta gradića.

Ko zna, ko ne zna, ali je Mojkovačka bitka na crnogorskom području doista bila jedna od presudnih tijekom Velikog rata. U najkraćem, crnogorska vojska je na pravoslavni Badnjak i Božić 1916. godine, pod zapovjedništvom serdara Janka, žestokim okršajem sa znatno brojnijim i neusporedivo bolje opremljenim austrougarskim snagama, uspjela spriječiti praktički potpuno uništenje srpske vojske koja je, do nogu poražena na svom terenu, koliko god se to uljepšavalo izrazom „povlačenje“, bezglavo bježala prema Skadru i, na kraju, prema Krfu. Veliko je pitanje kakva bi bila povijest ovih prostora, uključujući čitavu bivšu Jugoslaviju, pa i šire, da su serdar Janko i drugovi mu odmahnuli rukom i rekli „Šta mi tu možemo, nije naše da se pačamo u tuđe poslove“. „Ako zadržite Švabe na Mojkovcu 24 sata, odužili ste se srpstvu. Ako ne, sve je propalo!“ Tako je pisalo u brzojavu, ustvari kriku, vapaju, iz srpskog glavnog štaba. Sam Bog zna koliko je mladih Crnogoraca, dokačeno minama austrougarskog topništva ili nabijeno na bajunete, izgubilo glavu u neprestanim jurišima, ali je cilj postignut, makar je desetkovana crnogorska vojska koji dan kasnije kapitulirala, a Crna Gora okupirana.

U isto vrijeme kad i spomenik serdaru Janku, podignut je i spomenik poginulim sudionicima Mojkovačke bitke na Bojnoj njivi, između rovova oko kojih su se dvije vojske tukle, a jedan je, kod Starog mosta na Tari, na izlazu iz grada prema Kolašinu, postavljen i u doba socijalizma, 1966., na 50. obljetnicu bitke. Mjesto je gotovo savršeno, izdignuti kameni plato pored ceste, i ne može ga ne vidjeti nikoko prođe cestom. “Ginuli su za slobodu i bratstvo, zato i danas žive”, piše na mramornoj kocki ispred impozantnešatoraste „kape“, pomalo nalik crkvenom trijemu, a pomalo i novijim turbetima, što ju je osmislio arhitekt Mirko Đukić, a isklesao kipar Drago Đurović. Spomenik je ukrašen reljefima vojnika što se, gotovo čučeći, prikradaju neprijateljskim rovovima, a odavno je i glavni motiv općinskog grba.

S platoa se vidi dobar dio gradića, a najbolje saborna crkva i Stari most. Nije to, da ko ne pomisli, ni po čemu most nalik mostarskom ili višegradskoj ćupriji, ali je, iako podignut 1934. godine, uspio zadobiti pridjev Stari. Od kamena je, s 46 metara raspona, i svakako je za to doba predstavljao vrijedan pothvat. Crnogorci su još u doba kraljeva znali kako se radi: nemaš svog kadra, ali zato pozoveš iz druge države nekog ko zna da ti uradi. Tako je bilo i s mostom: osmislio ga inženjer Vladimir Smirnov (isti onaj što će koju godinu kasnije, po Titovom naređenju, srušiti most na Neretvi u Jablanici!), a radove vodio kolega mu Slovenac Franc Tavčar. I Tara je premošćena. Jest da su partizanske postrojbe koncem 1944. i ovaj most dijelom srušile, kako bi njemačkim postrojbama otežali povlačenje, ali je, kad je rat završio i sve se sleglo, obnovljen prema starom projektu.

Tara je ovdje od 1878. do 1912. godine bila državna granica. Sve što je bilo na lijevoj obali postalo je dijelom Crne Gore nakon Berlinskog kongresa, 1878., ali je ono na desnoj obali i dalje ostalo dijelom Osmanskog carstva. A onda se zakuhalo, izbio je Prvi balkanski rat, Crnogorci se, sinji sokolovi, zalećelipreko rijeke i…

Spomenuh saborni hram, a i on je jedan od motiva što su sasvim nedavno promijenili sliku gradića. Posvećen je HristovomRoždestvu, a broji tek 13. godinu; još je, takoreći, maloljetan. Zvuči pomalo nevjerojatno da sjedište općine s gotovo stopostotno pravoslavnim stanovništvom do Božića 2008. godine nije imalo crkvu. Planirana, navodno, prije stotinjak godina, pa im nešto bio obećao kralj Aleksandar, ali ga u Marseilleu ubi banda. Elem, kad su Mojkovčani vidjeli da im niko neće napraviti hram, šta će, moraše sami :)

Na kući blizu crkve živopisan mural s likom mitropolita Amfilohija, jedan od mnogih koji su osvanuli posljednjih nekoliko godina. Muralomanija je u Mojkovcu demokratska, pa su svoj zid našli, recimo, EKV-ovac Milan Mladenović i pjesnik Vito Nikolić, ali je prije šest godina, kad je umuraljenpatrijarh Pavle, izbio pravi mali rat, a autori su, umjesto kakve općinske nagrade, dobili prekršajne prijave i visoke novčane kazne. Politika…

Na ulazu u gradić iz pravca Bijelog Polja drveni čikica sa starinskom crnogorskom kapom. Zamišljen i neodlučan kuda da krene. Mada, ako su Mojkovčani Crnogorci, a jesu, trebalo ga je posjesti ili poleći :) I on je nov, farba mu još sja. Iza leđa serdara Janka bijeli partizanski spomenik. Nemaštovit, ako izuzmemo natpise: nekom je nekad davno „prahmulo“ da u svakom sve riječi spoji u jednu pa čitanje, bolje rečeno pokušaj čitanja, nalik srednje teškom rebusu, mada bi se moglo uzeti i kao nova enigmatska forma. Jedan od reljefa se odlijepio pa je ostala mrlja koju ćemo, evo, nazvati reljefonegativ :) Enigmatici sliči i razopućivanje gotovo potptunoizblijedjelog imena čovjeka čija je bista blizu spomenika i očito je ovdje u socijalističko doba bio najcjenjeniji. Ljubomir Bakoč, narodni heroj, sin ovog kraja, rođen ovdje i poginuo ovdje, iznad grada, od četničke granate, a do kraja rata izginuli su mu i svi članovi obitelji. Po njemu se desetljećima zvao i glavni mojkovački trg, a onda je predan u ruke serdara Janka.

Malo dalje je, na rubu ravnog dijela grada, s pogledom na ravnicu ispod, spomenik „Junacima Mojkovca palim u ratovima 1990 - 1999“. Trinaestorica. Bog da im dušu prosti, a ja nikako da se sjetim ko je devedesetih napao Crnu Goru? :-O U ravni se polako formira novi dio grada: nogometni stadion, nova cesta s biciklističkom stazom, hotel, a tu je i hram. Stariji i novi dio grada povezat će u Crnoj Gori, koliko znam, dosad neviđena pasarela. Široka sedam, a duga malo više od 62 metra, sa silaznom rampom od 176 metara. U krugu, u središnjem dijelu, bit će zeleni trg s fontanama, lift, cvjetni nasadi, klupe… Cijena prava sitnica: 2,2 milijuna eura! Nije dovršena, ali ni taj dan nije daleko. Da je u kakvom milijunskom gradu, ne bi je se postidio. Društvance koje me časti kavom pred jednim od kafića na trgu uglavnom je jednodušno u stavu da je izgradnja pasarele ništa drugo do bacanje para. Proračunskih, tj. njihovih. Nađe se i poneki suprotnog gledanja, ali sve, izgleda mi, ovisi ko je u kojoj stranci. A društvance je stranački šaroliko, što shvaćam čim im se predstavim. „Milo! Eto ga vaš, sam' ga još učlanite!“, nakida najglasniji Đukanovićeve pristaše.

U Mojkovcu bilježim još samo pomalo čudnu česmu, poklon rotarijanaca Bijelog Polja i Crne Gore i to je to, ali nije kraj putopisa, jer se svašta zanimljivo nađe po okolnim selima. Evo, primjerice Štitarica; tu sam, u istoimenom etno-selu planirao i noćiti. Nisam, doduše, bukirao, putopisac se nerijetko nađe u situaciji da ne zna gdje će dočekati noć. Našao selo, našao smještajni objekt i dopao mi se: lijepa kućica, okolo zelenilo i cvijeće, dugo oblo korito iz jednog stabla, nalik onom  monoksilu s Petrovaradina, kućica na kotačima… Kuća otključana, čini mi se i auto pred njom, ali uzalud zvonim i dozivam, niko se ne pojavljuje. Isto mi se prije par godina desilo u jednom selu kod Užica pa je valjalo nabrzinu tražiti prenoćište u onim šoferskim motelima uz cestu.

Pada mrak, valja se snalaziti. A kad hoće, baš hoće. S druge strane gradića, prema Bijelom Polju, na brdašcu iznad ceste stoji restoran „Kozak“. Nemam običaj ni spominjati, kamoli hvaliti svoja konačišta, još neko može pomisliti da je riječ o reklami. Ima, međutim, i onih koje ne mogu ne spomenuti. E, „Kozak“ je ogromna okrugla brvnara s odličnom domaćom kuhinjom koju donose konobari u crnogorskim narodnim nošnjama. Prenoćište je, pak, u brvnaricama pored restorana koje bi – šest ih je, miriše i uspavljuje me miris jelovine – uzalud bilo opisivati, kao i pogled koji ujutro puca na dolinu koju – prvi put sam u ovom kraju – ni po čemu ne razaznajem, ali mi je oko srca toplo kao da sam u svom kraju.

U Štitaricu opet svraćam sutradan, vidjeti jednu od ljepših crkava ovog kraja. Grobljanska, mala, sa zvonikom na preslicu, reklo bi se klasika, ali je od sličnih izdvaja natpis: Ovaj sv. hram Sv. Arhistratiga Mihaila podiže opštinaštitarička pod vladom knjaza Nikole I Petrovića Nje. 8.j. 1896.g. Zadivljujuća preciznost, zanimljiv font, nešto kao wordovcentaury ili cambria, sve italikom. Unutra bjelina, sve osim svetačkih lica što izranjaju iz ikonostasne pozlate. Blizu groblja i mala škola, pored ulaza ploča s osnovnim podacima: otvorena 1897., prvi učitelj bio mještanin Radosav Jovanov Vuković, sadašnja zgrada broji 111. godinu.

Jednu lijepu crkvu vidjet ću i u Poljima, 1893., Blagovještenje Bogorodičino, a blizu nje i spomenik poginulim partizanima što ga 1963. podižu „građani sela Polja“. Onu u Lepencu, rekoše mi da je novija, ali vrijedna viđenja, nakon pola sata vrludanja bezljudnim seoskim raskršćima, ne nalazim.

Možda ne bih odustao, ali me čeka još nekoliko odredišta, a prvo je Brskovo, mjesto koje se spominje u gotovo svakom znanstvenom članku o srednjovjekovnom rudarstvu ovih krajeva, i to ne 'nako, usput, već kao jedan od glavnih rudarskih centara. Ustvari bi bilo dovoljno ono što rekoh o kovanju novca, Uroševog, srebrnog „brskovskog dinara“, kako su ga zvali, ali ne ide ne spomenuti Sase: oni, sredinom 13. stoljeća, i osnivaju trg te organiziraju eksploataciju srebra, a Brskovo je prvo mjesto na našim stranama u kojem se spominju. Nije potrajalo dugo, ni puno stoljeće, ali je Brskovo izraslo u gradić, koji će, međutim, nakon što srebrena žica otanji i pride ovaj kraj zauzmu Osmanlije, potpuno nestati.

Inače se prvi put spominje u Uroševoj povelji iz 1254., kojom dozvoljava Dubrovčanima „da gredu na Brskovo“. Da je rudnik „pravi“, da vrijedi, u to doba je najjasnije pokazivalo upravo prisustvo dubrovačkih trgovaca, a Dubrovnik svog konzula u Brskovu ima već od 1278. godine.

Danas je Brskovo jedno od mojkovačkih sela, s vrlo malo tragova nekadašnje slave. Krivudav put, visoko je u planinama, kao i mnogi naši, bosanski srednjovjekovni rudnici. Selo se ustvari od srednjovjekovlja „pomaklo“ prema Mojkovcu, a do nekadašnje lokacije vodi prilično razrovan makadamski put. Domaćin iz posljednje kuće kaže da se slabo išta ima vidjeti, jedino „zidine oko neke kuće, malo veće,koje su neki stručnjaci nedavno otkopali“.

Tragova rudarenja ima na sve strane, ali su iz novijeg doba, od 1976. do 1991., čime su vjerojatno uništeni mnogi stari radovi. Cesta se ušarenila od kamenja svih mogućih boja. Nakon polusatnog lutanja ne uspijevam naći zidine što mi ih spomenu onaj domaćin; u šumi se nema koga pitati, bez vodiča je uzalud. Po njegovom opisu dosad otkriveno nisu ostatci grada, odnosno moguće vladarske rezidencije, dvora ili takvog čega, ali su istraživanja počela tek nedavno i nalaza će sigurno biti. Na to upućuju i neki ovdašnji toponimi, primjerice Kraljevo kolo, Doganjica (carina je na talijanskom dogana) i Gradina. Istraživači pretpostavljaju da su se na Doganjici nalazili katolička katedrala i samostan, uključujući i tzv. Sašku crkvu i već ima određenih nalaza koji na to upućuju. 

Pretposljednje mjesto koje obilazim je partizanski spomen-kompleks Grotulja. Grobovi poginulih boraca s mojkovačkog područja i iz raznih drugih krajeva koje je smrt ščepala za vrat po mojkovačkim brdima, središnji spomenik, a onda i desetak pojedinačnih spomenika istaknutijim partizanima koje su – svisu različiti –  pravile njihove obitelji. Komandant Komskog odreda JagošRabrenović sa suprugom Jevrom strijeljan je, kao i mnogi drugi, ovdje, na Grotulji, evo ih i u smrti zagrljeni, pa Đurašinovići, petero, od toga četvero poginulo u NOB-u, Svetozar Drobnjak ima i bistu, kao i prezimenjak mu, prvoborac Jovan, pa jedan spomenik zlatnim slovima s puno teksta… I jedan kenotaf, majka Stanija podigla sinu Vuki M. Kovijaniću, čije posmrtne ostatke „sakrivaju polja Kupresa“, gdje je 1942. poginuo. Desetljećima je Grotulja bila hodočastilište, nema đaka koji tu nije odslušao „čas istorije“ o NOB-u i partizanskim junaštvima pa se poklonio sjenama poginulih za slobodu. Sve savršeno uredno, petokrake na ulazu sijaju kao da su jučer postavljene.

Iznad Grotulje je selo Podbišće. Ne odoh, a jesam se omišljao, jer tamo je grob Milovana Đilasa. Da, onog Đilasa što se usprotivio Titu i njegovoj politici, postao jedan od najpoznatijih disidenata na svijetu i, prirodno, završio na robiji. Vlasnik partijske članske knjižice broj 4, nakon Tita, Rankovića i Kardelja. Partija se zatalasa oko Tita i Đilasa, tako su pjevali Crnogorci. Sve dok tikva nije pukla.

Umjesto u Podbišće, produžujem u Dobrilovinu. Svaka čast „svetosti“ Grotulje i Đilasovom disidentstvu, ali je u Dobrilovini svetinja bez navodnika, manastir svetog Đorđa, najstarija ljudskom rukom stvarana znamenitost ovog kraja. Prvi put se, naime, spominje još 1592. godine, kad je započeta gradnja.

Ima pola sata vožnje, sprema se kiša i počinje taman kad se parkiram pored manastira. Polako, bez srkleta, valjda mi pušta da napravim barem nekoliko fotografija. Svana, jer je kapija zaključana, ali se, dok zaklanjam objektiv od kapi, na njoj ukazuje visoka prilika u crnom.

Mati Makrina je, ispostavit će se, igumanija. Kršna, prava Crnogorka. Jest, pada sve jače, ali joj nije mrsko ni teško otključati mi crkvu, ispričati povijest manastira i bezbroj detalja o živopisu izvedenom 1620. godine, malo nakon završetka izgradnje manastira i crkve. Neke od fresaka sačuvane su samo fragmentarno, neke gotovo čitave, ali je korištenje foto-aparata zabranjeno. „Kad bih dozvolila Vama“, pitomo, čak bih mogao reći i ljupko objašnjava mati Makrina, „onda bih morala i drugima“.

Ima na ovom svijetu, takoreći među nama, osoba koje bi, kad bi se dobrina dala pakovati i distribuirati, mogle podmiriti „pola svijeta“. U mene je obično „što na umu, to na drumu“ pa Makrini kažem da je ona jedna od tih. Uzvraća osmijehom, mada vidim da joj je pomalo nelagodno, nije njoj do ljudske hvale; ima ona, kao i svi mi, račun kod Boga, gore, na nebu ili gdje već, i jedini taj joj je važan. Ukratko: možda ovakvih ima i oko mene, ali moram reći da zavidim ljudima koji u blizini imaju nekog kao što je mati Makrina.

Iz Dobrilovine ću prema Žabljaku. I do Dobrilovine, a i nakon što produžim, vozim pored Tare. Živ čovjek ne bi odolio ne napraviti na desetke pa i na stotine fotografija kanjona i Rijeke. Ni ja, ali ih pravim samo nekoliko, jer se više ne može reći da pada kiša već da se nebo pretvorilo u đevđir, i to nekakav s ogromnim rupama, a zamijenit će je krupan grȁd. Cesta krivudava i uska, vidljivost na njoj ista kao i naša bosanskohercegovačka vidljivost u budućnost, dakle nikakva. Stao bih u jednom od bezbroj tunela, ali bi me u maglušćini neko mogao „stići“.

Potrajat će kilometrima, sve do Žabljaka. Grdno, ali se ni sekunde nisam uplašio. Znam da me čuva Makrinin blagoslov.