Gračanica: Crveni karton za Maru Popović

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Kad je, godine 1533., obavljen drugi sumarni popis Zvorničkog sandžaka, u njemu je navedeno i selo Gračanica sa 73 muslimanske kuće i 20 neoženjenih muslimana te 71 kršćanskom kućom i 19 neoženjenih kršćana. Selo u to doba pripada nahiji Sokol. I pet godina prije stanje je isto, s tim što je udio kršćanskih kuća još veći. Ne napominjem, međutim, sve ovo zbog omjera kršćana i muslimana, već zbog toga što je tako bilo nekad, a odavno je obrnuto: Soko je – usput je negdje zagubio slovo l – samo jedno od sela Općine i, odnedavno, Grada Gračanice.Selo je nezaobilazna točka posjeta gračaničkom području, pogotovo kad se dolazi uskom, vijugavom i uzbrdo-nizbrdo cestom sa sjevera, iz pravca Gradačca, pa bude usput, samo treba ne promašiti ničim označeno skretanje pod oštrim kutom.

Soko(l) ili Soko(l)grad vjerojatno je pod vlast Osmanlija pao kad i ostatak Srebreničke banovine, 1512. godine, mada među povjesničarima ima, što bi rekli političari, izdvojenih mišljenja. Ustvari je, to bi bilo preciznije, prestalo biti pod nadzorom ugarskih snaga i neko vrijeme bilo „ničija zemlja“, a sudbina mu je odlučena daleko odatle, u Mohaču, kad su ugarske snage, poslije poraza u Mohačkoj bitki, definitivno odbačene daleko od ovog područja, što ne znači da je Sokol izgubio na značaju: ćeralo se još tri stoljeća, uslijedio je Bečki rat i brojni drugi sukobi Ugara i Osmanlija, a osmanlijska posada napustit će tvrdi grad tek 1840. godine.
Iako je od mog posljednjeg dolaska probijen put do podnožja grada, prilazim mu kuda sam prilazio i prije, kroz privatno dvorište u kome se neki Muhamed potpisao na stranicu što se njome zatvaraju traktori i konjske zaprege. Do zidina se tim prilazom treba doslovno četveronoškeuzverati. Od 1840. do danas grad se ruši i raspada. Kažem do danas, makar se ni sad, unatoč činjenici da je Sokol proglašen nacionalnim spomenikom BiH, ne poduzima ništa. Ostaci dviju kula što se vide izdaleka, čim se uđe u taj dio sela, strše u zrak kao dva krnjotka u ustima bezubog. Okolo se, u gustoj travi, još gdjegdje vide tragovi zidova, a najbolje su se sačuvali oni što su služili za niveliranje prirodno oštrog brežuljka, da njegove padine pretvore u ravan, kako bi grad dobio više prostora. Stanje ispod površine zemlje je nešto bolje, dvije prostorije s lučnim ulazima su čitave. Unutra smeće, svakovrsna nečist i vlaga. Neko je, iz ko zna kakvog ćeifa, a možda ima veze i s kakvim lokalnim običajem, blizu kula zapalio kamionsku gumu.

Grad bi bio bolje očuvan da je socijalistička vlast marila za ovakva mjesta i za povijest svih svojih naroda. Nažalost nije, pa su kule i zidovi 1949. godine planski rušeni, a od srušenog materijala je izgrađena zgrada mjesne škole. Sreća što školska zgrada nije bila prevelika, inače danas od nekadašnje utvrde na granici Osmanskog Carastva i Ugarske ne bi bilo ni traga.
Sokol se, po jednima, prvi put spominje 1429. godine, a po drugima tek 20 godine kasnije. Što god bilo točno, zna se da je njime zapovijedao Radivoj Kotromanić, vanbračni sin bosanskog kralja Stjepana Ostoje i polubrat bosanskog kralja Tomaša, vječiti pretendent na bosansku kraljevsku krunu, možda poznatiji kao knez Radak.

Današnje selo je poveliko, mada ne kao prije par desetljeća, kada je imalo više od 2000 stanovnika. U središtu sela velika džamija, blizu nje spomenik šehidima iz posljednjeg rata, a preko puta utvrde stara, mala džamija; narod joj tepa da je Fethija, dakle utemeljena odmah po osvojenju Bosne, jedna od onih što, za razliku od mnogih novovjekih, plijene skladnošću i isijavaju stvarnu vjeru.

Do Gračanice je svega kojih šest kilometara, opet vijugavo i nizbrdo. I ko nije došao raditi putopis, i koga previše ne zanima šta se ima vidjeti u Gračanici, odmah će – pseudomaurski stil nije baš svakodnevna stvar – primijetiti Vijećnicu. Što se mene tiče, to je znak da potražim parking.

Vijećnica je, ustvari, nekadašnji konak, podignut 1887. godine, a sad je sjedište gradske uprave. Posebno vrijedan je ulazni portal, s lica zgrade, pravokutni kameni okvir s dvama bočnim pilastrima i pripadajućim kapitelima. Neznani graditelj se baš-baš potrudio. Očito zgrada nije davno obnavljana, točnije prednja strana, dok na bočnim stranama i na naličju smeđa i žuta otimaju jedna od druge.

Oko Vijećnice je prostrani park. Jedno od obilježja pravog grada za mene je i to da je neko mjesto znalo sačuvati određeni zeleni prostor; mnoga, nažalost, pogotovo nakon posljednjeg rata, nisu, nego su u dojučerašnjim parkovima nikle šarene zgradurine s tržnim centrima i koječime takvim. Park je nazvan po, kako kaže zelena tabla, žrtvama genocida u Srebrenici, uz cvjetne i nasade ukrasnog grmlja, ukrašen jedino spomenikom – opet citiram – poginulim borcima-šehidima.

Uzalud prelazim rječicuSokolušu, s druge strane nema ničega osim kuća, pa ću iznad glavnog parka nabasati na još jedan, mali, Park de Fleury France. Ako sam dobro shvatio, to bi – čim na fasadi obližnje zgrade stoje grbovi gradova – mogao biti dar gradića Fleury-les-Aubrais u središnjoj Francuskoj, s kojim se Gračanica nekad nakon rata pobratimila. Usred parka mramorna ploča, pretpostavljam vezana za bratimljenje, toliko pocrnjela da se, a i to enigmatskom upornošću, može nazreti tek poneko slovo.

I ulicom što vodi uzbrdo je uzalud, bilježim samo zgradu s firmama ratnih udruga Armije RBiH i spomen-ploču osloboditeljima grada 1943., te novu ili temeljito obnovljenu zgradu osnovne škole, nazvane po piscu Hasanu Kikiću. Mogu se, dakle, zaputiti prema središtu, a prva mi u oči upada Ahmed-pašina, drugačije Bijela džamija. Da je nekadašnja, jer sagrađena je krajem 17. stoljeća, ovakvim kao ja bila bi nešto, ali je obnavljana toliko temeljito da izgleda kao da je prekjučer dovršena. Iznad ulaza joj fina kamena ploča s natpisom, ali se ne odnosi na gradnju već na obnovu iz 1914. Inače baksuzna: dvaput joj, 1902. i 1934., munaru srušio vjetar, drugi put, 1995., srpska granata s Ozrena, nakon čega je sagrađena još nekoliko metara viša nego dotad. Zanimljiviji od džamije su mi stari nišani u urednom dvorištu.

S druge strane ulice, u travi, Cvijet Srebrenice, poznati simbol stradanja Srebreničana, inače osmišljen – ne znaju to svi – baš u Gračanici. Ovdje je, naime, iako je grad jedan od industrijski razvijenijih u BiH, još uvijek popularno čipkarstvo, među ovdašnjim narodom poznatije kao „keranje“. Lepoglava, Pag, Hvar, Sveta Marija… doveli su do toga da se hrvatska čipka našla na UNESCO-ovom popisu nematerijalne svjetske baštine, a keranje je, i gračaničko, i ostalo u BiH, još uvijek u čekaonici, ako je i dotle stiglo. Kasnije ću ispod uokvirenog stakla na jednom zidu keranje vidjeti predstavljeno kao važnu značajku ovog kraja.

Tu negdje,od Bijele džamije i Cvijeta Srebrenice, počinje prava čaršija. Prodavaonice, pekare, kafići, prosjak što jednoličnim glasom ponavlja da Allah najviše voli one koji daju, a na kraju i ulična tržnica: gaća, čarapa, potkošulja, paketić motanih cigareta samo jedna marka. Kupljeno, za probu, da znam kad opet dođem. Solidne, posavska sorta duhana, malo jači od hercegovačkih.

Tržnica se svila oko sahat-kule, najstarijeg objekta u gradu sačuvanog izvornim, takoreći u originalu. O bosanskom namjesniku Ahmed-paši Budimliji ne zna se gotovo ništa osim da je, kao i mnogi drugi Osmanlije, u Bosnu izbjegao nakon što su 1686. godine Ugari povratili Budim iz osmanlijskih ruku. Sagradio već spomenutu Bijelu džamiju i sahat-kulu. Graditelju se nešto omaklo u proračunu pa je malo nakošena, ali je procijenjeno da neće biti problem pa je zidanje nastavljeno. Bila prava ili kosa, vrijeme je ionako ljudska izmišljotina. Za razliku od, primjerice, gradačačke, donjovakufske, gornjovakufske, obiju travničkih, stolačke, ma gotovo svih, gračanička je sagrađena u ravni pa je, iako je s 27 metara, nakon one sarajevske, druga po visini u BiH, nakon nekog vremena toliko zaklonjena drugim zgradama da joj se sada vidi još gotovo samo vrh. Šteta.

E, između Bijele džamije i sahat-kule stalo je gotovo sve važno u gradu. Prekoputa džamije je medresa. Na prvu bi se pomislilo mora da je opet Ahmed-paša, ali nije, već, 1800. godine, Osman-kapetan Gradaščević, otac Zmaja od Bosne, Husein-kapetana, što znači da je poprilično mlađa od džamije i sahat-kule. Ustvari, ako ćemo pošteno, podigao je zgradu prethodnicu današnje medrese, sadašnja je sazidana u austrougarsko doba, 1889., ali kod nas to ide tako, gradi se iznova, a ime ostaje. Iako uz pješačku zonu, bašta medrese je mirno, pitomo mjesto za kavenisanje. Pozornost mi privlači natpis DERSHANA na jednim od vrata, a onda se sjetih da je to, ustvari, učionica. Ne znam jesu li Vijećnicu i medresu osmislili isti arhitekti i gradili isti majstori, ali stil je isti.

I djeca imaju svoje mjesto za igru, i to odmah iza leđa Josipa Broza Tita, ustvari iza ramena i potiljka, pošto se radi o bisti. Obišćenog druga Tita po licu napao nekakav lišaj, trebalo bi zvati Klinički centar Ljubljana. Da nije, ne d'o bog, korona. Malo dalje, a to je još jedan park (blago gradu s toliko urednih zelenih površina!), djeca mogu vidjeti i partizanski spomenik – jedan zamahnuo s bombom u ruci, valjda mu, ne'uzubillah, ne ispadne, pogotovo što mu se kamarad, golih prsa, ranjen li je, mrtav li je, naslonio na njega.

U čaršiji ću zabilježiti još samo zgradu s dvjema zelenim tablama naziva ulica na istom zidu, Alije Izetbegovića i Ahmed-paše Budimlije, ovdje preimenovanog u Ahmeta. Nije baš potpuno jasno, ali pretpostavljam da je glavna, pješačka zona, Alijina, a Budimlijina uska, sporedna, što se s njom križa. I nepravo mi, ako je tako, djeluje prema paši, zaslužio je neku značajniju.

U ovom dijelu grada ima se rašta preko Sokoluše. Izdaleka, to je prvo, vidim još jednu džamiju, solidno dopadljivu. Narod je uglavnom zove Šarenom, mada se u spisima vodi kao Mejdan Džedid džamija. Znamo šta je mejdan, tako se zove i ova gračanička mahala, a džedid bi značilo da je nova u odnosu na neku obližnju stariju (atik), u ovom slučaju Ahmed-pašinu. Drugdje je za novu češće korištena turska riječ jeni, ovdje, eto, džedid. I to „na kvadrat“, čak i „na treću“, budući da je nekadašnja džamijska zgrada, podignuta u prvoj polovici 18. stoljeća preko puta današnje, uz Sokolušu, srušena u nekoj od poplava. Nova je, da se više ne bi strahovalo od poplave, s druge strane ceste, podignuta na sadašnjem mjestu, ali je smetala uskotračnoj pruzi, pa je 1932. i ona srušena. U neko doba i ta je, pomaknuta još dvadesetak metara od prethodne lokacije, od nove postala stara, pa je i ona srušena, pred sami rat, 1990. Elem, našetala se džamija k'o one krajiške crkvice-brvnare što su, po legendama, same preskakale s brda na brdo.

Spomenuh uskotračnu prugu, a „živi“ dokaz je „ćiro“, postavljen uz ulicu kojom se nekad pružala pruga. A dan sam baš „pogodio“: došli srednjoškolci, budući zanatlije, očistiti „ćiru“ od hrđe i ofarbati ga. Eno ih se, s čeličnim i četkama za bojenje, razmilili po krovu i pokačili gdje god se ima na što stati. To im ga, kažu njihovi profesori, dođe nešto kao praktična nastava, a usput je na dobitku i grad, pogotovo što je „ćiro“, zaboravljen od svih, do danas više nalikovao strašilu nego jednoj od gradskih atrakcija.

S druge strane Sokoluše ću opet prema Vijećnici: poneko lijepo staro zdanje, sigurno zaostalo još iz „ćirinih“ vremena i to je otprilike sve. Vijećnice sam se nagledao sa svih strana pa ću u pristranak s druge strane ceste, do pravoslavne crkve Vaznesenja Gospodnjeg. Za pet godina će doživjeti stotu, ali nekako kao što je doživi bakica u staračkom domu čija su se djeca rasula po bijelom svijetu i zabavila se o sebi, a nju zaboravila. Svi znamo kakav je bio posljednji rat u našoj zemlji i – na stranu sve slatke priče za prazne glave – da su mnoge sredine (p)ostale pa gotovo posve jednonacionalne i jednokonfesionalne. Tako je i ovdje: većina od 13.556 gračaničkih Srba „nestala“ je, dijelom u općinu Petrovo, doratno Bosansko Petrovo Selo, formiranu na dijelovima predratnog teritorija općina Gračanica i Maglaj, dijelom ko zna gdje, a ostalo ih je svega 157. Zato je oko crkve ovako pusto, a slično je i s drugom, katoličkom, Uznesenja Blažene Djevice Marije, filijalnom crkvom župe Doboj, Ove godine puni prvih stotinu, a Hrvata je po popisu svega sedamdesetak. U obje crkve svećenici dođu samo povremeno.
Za sami kraj ostavljam kuću Mare Popović, jednu od rijetkih sačuvanih tzv. čardaklija u ovom kraju. Nije je lako naći, zaleglu u blagu udolinu i zagrađenu drugim, modernim kućama, a kakvog turističkog putokaza, po belaju, nigdje, nego pitaj i pitaj, dok je ne ugledaš.

Lijepa je, nije da nije, mada je u nekoj mjeri i „obična“ nekom ko dolazi iz Kreševa, gdje je još uvijek sačuvano barem dvadesetak ovakvih, u bondruk konstrukciji, s ispunama od ćerpiča i pripuštenim katom, pokrivenih kaplamom, a mnoge su i starije od ove, podignute 1840. godine. Ima i jedan minus: uza zid joj prislonjena ona grdna novovjeka betonska česma. Uzalud se nadam da je otvorena pa da usporedim i unutarnje detalje; iz obavijesti zakačene na kapiji doznajem da kuću koristi udruga „Gračaničko keranje“, naveden je telefonski broj koji bi trebalo nazvati, a to mi se već ne da.

Objekt se u registru Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika BiH vodi pod nazivom „Kuća Mare Popović“. U obavijesti na kapiji „titulirana“ je kao „bosanska kuća“. Sirota Mara Popović je, Bog da joj dušu prosti, u svojoj Gračanici – sramotno i tužno! – posthumno dobila – crveni karton ☹